Grčka je u parlamentu, sa 153 glasa od ukupno 300, ratifikovala sporazum sa Makedonijom, kojim se okončava 27 godišnji spor oko imena zemlje i identiteta njezinih građana. Sporazumom, Makedonija je prihvatila da se preimenuje u „Republika Sjeverna Makedonija“, a Grčka je prihvatila da u, sada novoj, Sjevernoj Makedoniji, ipak živi narod koji se naziva Makedonci, koji pričaju makedonski jezik i imaju makedonski identitet i naslijeđe. To je, u nekoliko riječi, suština ugovora koji je postignut i tako emotivno dočekan i ratifikovan u obje zemlje.
Uslijedila je kanonada pohvala od međunarodne zajednice – diplomati koji su bili uključeni u ohrabrivanju dviju zemalja da postignu sporazum, čelnici EU, NATO-a, skoro cijela zapadna civilizacija je pozdravila hrabri korak dvaju lidera – Zorana Zaeva i Alexisa Tsiprasa u njihovoj odlučnosti da putem dijaloga okončaju ovaj dugogodišnji problem, najavljujući da je sasvim moguće da baš ova dva lidera budu favoriti za Nobelovu nagradu za mir ove godine. Paralelno tome, ratifikacijom ugovora je istovremeno uklonjeno i grčki veto na euroatlantske integracije Makedonije, koja se sada nada brzom napretku na tom putu, to jest da će već tokom 2019. postati članica NATO-a i početi pregovore za EU.
Pitanje je šta treba sada očekivati u raspletu ovog, po mnogima, monumentalnog čina? Da li treba očekivati nove proteste ili oporbu u obije zemlje u implementaciji ugovora? Šta ovaj ugovor znači, u širem smislu, za cijelu regiju? Na kraju, od perspektive Makedonaca, da li je ovo konačno uspjeh, da li je vrijedilo, i šta dalje?
Šta ugovor znači za regiju
Prvo, iz perspektive domaće politike Makedonije i Grčke, mislim da ne treba očekivati dalje potrese u implementaciji ovog ugovora. Kao i u Makedoniji, gdje je opozicija bila strogo protiv ugovora, da bi se nakon ratifikacije uredno povinovala realnosti, i u njihovoj retorici, i faktom što su dotadašnji protesti prekinuli, umanjivši se na nekoliko promrznutih protestanata, tako paralelno mislim da će i u Grčkoj oporba ovog ugovora jenjavati tokom vremena. Već jučer su se i tamošnji protestanti prepolovili. Bez obzira na oštru retoriku Micotakisa, koji tvrdi da će raskinuti ovaj ugovor kada bude na vlasti, najvjerojatnije je da će političke partije u obije zemlje prihvatiti realnost, i da će se interes za prihvaćanje i implementaciju ugovora samo rasti.
Ugovor će postati međunarodni dokument, elektorati u obje zemlje će vidjeti da se nije dogodila kataklizma, Makedonija će postati članica NATO-a i biti već duboko u pregovorima sa EU, a otvaranje ekonomije, kulturne razmjene, pa i povjerenja između Skoplja i Atine će se odvijati brzinom koja kao da želi da nadoknadi prošlih 27 godina. Osim toga, Grčka će imati svoje nove probleme sa mjerama štednje, a Skoplje će biti pod velikim pritiskom da isporuči neophodne reforme za EU, tako da nitko neće imati ni vremena ni želje napretek za organizaciju oporbe ugovora. Naprotiv, mislim da će to veoma brzo postati tema koja je potpuno ad acta.
Drugo je pitanje šta ovaj ugovor, u širem smislu znači za regiju? Ovaj potez je svakako ozbiljni zaokret regije ka zapadu, nešto što se Rusiji nimalo ne dopada. Zatvaranje pitanja Makedonije na ovaj način je indikacija da će se dalje euroatlantske integracije regije otkočiti, ubrzati i intenzivirati. Samim rješenjem ovog pitanja je pritisak za dijalog i okončanje spora između Beograda i Prištine jači. Isto važi i za Bosnu, Kipar, i na kraju za Srbiju, koja će relativno brzo ostati jedino ostrvo koje nije jasno na zapadnom putu. U tom smislu ovaj će ugovor imati katalizatorski efekt na regiju.
Pitanje identiteta
Na kraju, pitanje za Makedoniju je da li će uspeti ostvariti projekat euro integracije, koji je potpomognut, no nikako i završen ratifikacijom ovog sporazuma. Ovim ugovorom se uklanjaju međunarodne prepreke na tom putu, no ostaje i te kako domaćeg zadatka – reforma državne administracije, vladanja prava, te niz konkretnih zadataka od posljednjeg izvještaja EU, reforme koje moraju ići paralelno sa implementacijom ovoj ugovora. Ovo će imati svoju političku cijenu za vladu Zaeva, pa je pitanje da li će on i njegov SDSM održati jaku političku volju za ovaj projekat i u tokom 2019. Istovremeno se i pejzaž u EU mijenja, jer će najvjerojatniji ishod izbora i EU biti skeptičniji parlament što se tiče proširenja. Rezultat toga je da se Makedonija sada trka sa najvjerojatnije posljednjim brzim vozom integracija, a i to na način da trči u nadi da će stići zadnji vagon.
Na kraju, za mnoge Makedonce, kada počnu bolne i neophodne reforme koje su dio pregovaračkog procesa, će se postaviti pitanje, da li je vrijedilo? Da li su izgubili identitet, “prodali” ime, a dobili, umjesto lovorika, spisak novih zadataka. Možda je teško odgovoriti na to pitanje, međutim, što se tiče identiteta, mislim da nema opasnosti. Eto, sporazum potpisan, mi postali Sjeverna Makedonija, a ipak, ulice još uvijek zatrpane snijegom kojeg nitko ne čisti ni pred svojom kućom, pikavci svugdje, svi se još guraju ispred šaltera i psuju državu. Izgleda da smo bar identitet, ipak, spasili.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
