U subotu, 22. decembra ove odlazeće 2018., na sarajevskom gradskom mezarju „Bare“ klanjana je dženaza Avdulu Rovčaninu. Zasigurno, mali je broj Bošnjaka koji znaju o kome je riječ. Avdul je preselio u svojoj 82.godini života, ne dočekavši da ispuni svoju jedinu ovodunjalučku želju, a to je da izvrši krvnu osvetu nad Veselinom Vlahovićem Batkom, crnogorskim monstrumom iz Nikšića, ubicom više stotina Bošnjaka i nekoliko desetina bosanskih Hrvata, na okupiranim sarajevskim naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići tokom 1992.
Sarađujući sa Tužilaštvom za ratne zločine Bosne i Hercegovine u ovom procesu, dobro se sjećam 24.novembra 2011. godine, kada je zanijemila sudnica br. 4 Suda Bosne i Hrecegovine. Zanijemili su Zoran Božić, predsjednik sudskog vijeća, sudije Mira Smajlović i Enida Hadžiomerović, zanijemili su advokati odbrane monstruma iz Nikšića Radivoje Lazarević i Rade Golić, umuknuo tužilac Behaija Krnjić, muk zavladao i među desetak prisutnih koji su pratili suđenje. Avdul je završavajući svoje svjedočenje rekao:
“Ja potičem iz plemena koje mora krvnu osvetu sprovesti i ne interesuje me koliku će Sud dati kaznu Batku, meni je on razorio porodicu.”
Prije toga, Avdul iz Priboja u Sandžaku, kao svjedok Tužilaštva BiH kazao je da optuženog Veselina Vlahovića Batka smatra odgovornim za ubistvo njegovog sina.
Avdul je svjedočio da je njegov sin Faruk nakon ženidbe ostao živjeti u Sarajevu, te su početkom agresije 1992. godine jedino mogli komunicirati preko “radio amatera”.
Rovčanin je dodao kako ga je jednog dana u junu 1992. godine, nazvala njegova snaha Aida i rekla da je Batko odveo Faruka i nju, nakon čega je ona vraćena kući, dok je Faruk zadržan.
“Kazala mi je da su na njihova vrata na Grbavici došla tri ili četiri uniformisana lica, među kojima i Batko, koji je, vidjevši ličnu kartu sina, rekao: „Šta ćeš ti ovdje, Sandžaklijo?”, prisjetio se Avdul i dodao da su snaha i sin uvedeni u dva različita vozila, nakon čega su odvedeni u različitim smjerovima, te je snaha poslije vraćena, opljačkana i izmaltretirana.
Rovčanin je u nastavku svjedočenja rekao da se njegov sin nikada nije vratio, dok je Aida nakon svega doživjela slom živaca i nije mu željela govoriti o detaljima tog događaja.
Dvije godine kasnije, nakon što je monstrum prvostepenom presudom Suda BiH bio osuđen na 45 godina zatvora, Avdul je izjavio:
„Kada je pronađen i tada nisam bio siguran da mi je dijete mrtvo. Kod njega smo našli nekoliko predmeta, tablete bez kojih nije mogao i danas čuvamo. Ali kada sam vidio oko sebe jadne ljude – majke, sestre, braću, ili smo mi gori i više plačemo što smo našli da je mrtav ili oni što ništa nisu našli.”
Murfeta Rovčanin, Farukova majka, kazala je: “Šta ću. Samo pomislim, nisam jedina. A svaki dan mi je isti kao onaj dan, kada su mi ga odveli. A kada sam ga ukopala, opet mi je nešto duši lakše. Malo sreće u život donijeli su mi unuci od kojih jedan nosi Farukovo ime. Ali prazninu u srcima roditelja ništa ne može ispuniti. Živim s tim, dok ne umrem. E to je tako.”
Na Farukovoj smrtovnici je pisalo da ga je odveo Batko.
Apelaciono vijeće Suda BiH u sastavu dr Miloš Babić, Hilmo Vučinić i Azra Miletić 05.februara 2014. godine, donijelo je presudu kojom je Veselinu Vlahoviću Batku, smanjena kazna na 42 (četrdesetdvije) godine dugotrajnog zatvora. Kaznu izdržava u Kazneno-popravnom domu u Foči. Više desetina hiljada nevinih Bošnjaka ubijeno je tokom najbrutalnije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima. Jedino je Avdul javno najavio da ne može oprostiti zločin koji je počinjen nad njegovom porodicom.
