Profesor savremene istorije Jugoistočne Evrope na Univerzitetu De Montfort u Velikoj Britaniji Kenet Morison (Kenneth Morrison), koji je bio specijalni savjetnik u Odboru za međunarodne odnose Doma lordova na temu “Ujedinjeno Kraljevstvo i budućnost Zapadnog Balkana” u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o promjenama koje će Brexit donijeti Zapadnom Balkanu, koliko će Velika Britanija ostati važan politički igrač u regionu, te kako sa ostrva izgledaju problemi sa kojima se balkanske zemlje suočavaju uoči dva važna politička događaja naredne godine: Brexita i izbora za evropski parlament?
RSE: U dokumentu “Nakon Brexita: Ujedinjeno Kraljevstvo i budućnost Zapadanog Balkana” navodi se da Velika Britanija mora nastaviti da podržava zemlje Balkana na putu ka Evropskoj uniji (EU). Ali, kako je to moguće: zagovarati priključenje klubu iz kojeg sami izlazite? Zvuči kao paradoks.
Morison: Uprkos svim izazovima Brexita, Velika Britanija će nastojati da ostane angažovano na Zapadnom Balkanu, u najmanju ruku onoliko koliko je bilo tokom proteklih par decenija. U pravu ste – pozicija “napuštamo EU, ali ne napuštamo Evropu” može zvučati paradoksalno, kao i to da ćemo nastaviti ohrabrivati priključenje EU iz koje izlazimo. Moje mišljenje, koje nisu dijelili svi članovi Odbora, bilo je da bi Brexit gotovo sigurno potkopao poziciju Velike Britanije kao efikasnog činioca u regionu.
Smatram da će uticaj Velike Britanije biti umanjen u post-Brexit eri, i ako odemo iz EU bez sporazuma, Velika Britanija će se morati suočiti sa mnoštvom ekonomskih i političkih posljedica, što će se neizbježno iscrpiti resurse koji bi mogli biti usmjereni negdje drugo. Jednostavno rečeno, Velika Britanija će imati mnogo manje uticaja na priključenje Zapadnog Balkana u EU jer prosto nećemo imati mjesto za stolom gdje se odlučuje.
Naravno, ne znamo kako će se Brexit završiti. Taj proces je, blago rečeno, u promjenljivoj fazi i trenutno nije jasno kako će parlament Velike Britanije iznaći rješenje za sadašnji zastoj. Moguće je da će se Član 50 proširiti i dati dodatno vrijeme za pregovore, a možda je moguć čak i drugi referendum.
Trenutno, ništa nije sigurno izuzev činjenice da Velikoj Britaniji predstoji težak period. Zato je nemoguće predvidjeti kako će se politika Velike Britanije prema Zapadnom Balkanu razvijati, iako ja očekujem kontinuitet i nastavak angažovanosti gdje god je to moguće.
RSE: Hoće li ruski uticaj i njegova prevencija ostati jedna od glavnih sfera interesa Velike Britanije na Zapadnom Balkanu? Može li se u tom kontekstu posmatrati značajna pomoć Velike Britanije u otkrivanju veze između ruskih agenata i događaja u Podgorici 2016 (dijelu učesnika tog događaja se sudi pod optužbom za pokušaj terorizma, prim. nov.)?
Morison: Ne mogu govoriti u ime vlade Velike Britanije, ali očekujem da ruski uticaj ostane sfera njenog interesa na Balkanu. Vlada Velike Britanije kontinuirano izražava zabrinutost zbog onog što procjenjuju kao pokušaji Rusije da destabilizuje Balkan. Naravno, interes Rusije je da zemlje Zapadnog Balkana koje još nisu članice NATO ostanu vojno neutralne.
I dok Rusija vidi širenje NATO-a kao prijetnju, vlada Velike Britanije smatra ruske pokušaje zaustavljanja tog procesa kao prijetnju regionalnoj stabilnosti. Jer, Rusija ne nudi opipljive ekonomske, političke ili bezbjednosne alternative članstvu u EU i NATO-u, pa njena uloga može biti samo uloga onog koji obstruira.
Vlada Velike Britanije je pomagala Vladi Crne Gore u jačanju odbrane protiv potencijalnih cyber napada i igrala je ključnu ulogu u identifikaciji ruskih agenata koji su navodno uključeni u događaje tokom parlamentarnih izbora 2016.
Događaji u Crnoj Gori su, međutim, samo jedan od primjera na širem obrascu. Odnosi Velike Britanije i Rusije su jedno vrijeme bili slabi, ali su se značajno pogoršali nakon napada u Salisburyju marta 2018. Nema sumnje da će stoga Velika Britanija ostati oprezna u odnosu prema ruskom angažmanu na Zapadni Balkan i nastaviće da bilateralno podržava zemlje u regionu kako bi smanjila potencijalne pokušaje Rusije da destabilizuje region.
RSE: Dok zvanična Moskva smanjuje makar vidljivi politički pritisak na Podgoricu, stvari se sve više komplikuju u odnosima Podgorice i Beograda. Jedan od primjera je obilježavanje stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata. Vidite li tu neku povezanost sa očiglednim srpsko-ruskim političkim savezništvom?
Morison: Taj događaj je osvijetlio probleme koji postoje između Crne Gore i Srbije. Ipak, za očekivati je da bilateralni odnosi ne bi trebali biti ozbiljno uzdrmani na duže staze. Smatram da su teški odnosi Crne Gore i Srbije regionalan problem i ne vidim tu ruski uticaj, osim što su mnoge partije u obije zemlje, kao žestoki oponenti crnogorske vlade i posebno predsjednika, makar retorički pro-ruske.
Dvanaest godina nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, ta zemlja je članica NATO-a i pristojno napreduje prema EU. Ipak, budućnost Crne Gore biće mnogo sigurnija ako postane država svih svojih građana, bez obzira na nacionalne ili etničke odrednice.
Oni koji nisu osjetili ekonomske benefite nakon 2006 smatraju se marginalizovanim, a obnovu nezavisnosti vide kao projekat vođen i posjedovanim od strane Mila Đukanovića, njegovih saradnika, i gledano još šire Demokratske partije socijalista (DPS), u kojem država donosi benefite samo onima sa ličnim ili partijskim vezama. Izazov za vladu Crne Gore je da benefite napretka osjete svi njeni građani.
RSE: Posredovanje EU u kosovsko-srpskim pregovorima za sada nije dalo rezultate. Nakon poslednjeg pogoršanja u odnosima te dvije zemlje, sporazum izgleda dalje nego ikad. Kome najviše odgovara zamrznuti konflikt?
Morison: Nakon kosovskog uvođenja taksi na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine, tenzije su povećane i odlukom Kosova da uđe u proces transformacije Bezbjedonosnih snaga Kosova u vojsku, što je za kosovske Srbe “crvena linija”.
Naravno, dijalog Kosova i Srbije je presudan za regionalnu bezbjednost i mora se nastaviti. Visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i bezbednost Federika Mogerini (Federica Mogherini) kaže da očekuje nastavak dijaloga, ali bez sumnje predstoje teške sedmice. I teško je vidjeti nastavak dijaloga dok su tenzije visoke.
RSE: Nakon gotovo četvrt vijeka od rata, BiH ostaje podijeljena zemlja. Posljednji primjer: NATO je toj državi odobrio Akcioni plan za članstvo (MAP) što je pozdravljeno u polovini zemlje, dok je u drugoj polovini odbijeno s obrazloženjem vojne neutralnosti. Koliko još može trajati ovako nefunkcionalno stanje?
Morison: NATO članstvo je posebno problematično u slučaju Bosne i Hercegovine. MAP je bi ponuđen i 2010. godine, ali nikada nije primijenjen jer je njegovo aktiviranje zavisilo od toga da zemlja registruje svu vojnu imovinu, čemu se protivilo vođstvo bosanskih Srba, koje je zagovaralo stav da je riječ o imovini entiteta. Uprkos odluci Ustavnog suda BiH da vojna imovina Han-Pijesak u BiH mora biti registrovana na državu, postoje još mnogi vojni objekti koji to nisu. Zato mislim da su male šanse da se primijeni i ovaj posljednji MAP.
Unutrašnji bosanskohercegovački izazovi su mnogobrojni; iako se precjenjuje prijetnja povratka oružanog sukoba, nema sumnje da je zemlja već neko vrijeme u zastoju i ne postiže napredak u evropskim integracijama; a to se i ne može očekivati u uslovima grozničave političke atmosfere.
RSE: Osim Brexita, naredne godine će se desiti još jedan važan politički proces – izbori za Evropski parlament. U slučaju da desničarske partije ojačaju, kao što očekuju mnogi analitičari, kakve bi mogle biti posljedice za težnje Zapadnog Balkana ka članstvu u EU?
Morison: Iako i sama suočena sa problemima, EU sarađuje sa zemljama regiona kako bi unaprijedila njihove izglede za članstvo. Ali taj pristupni proces, u raznim fazama, nije svemoguć i domaći političari trebaju da odrade svoj dio posla. Dodatni faktor je i činjenica da apetit za proširenjem EU nije kao prije deceniju.
EU se mora nositi sa brojnim unutrašnjim problemima, uključujući Brexit i populističke vlade u Italiji i Mađarskoj. Tome dodajte i da izbori za evropski parlament mogu donijeti još brojnije partije koje će biti protivnice daljeg proširenja.
