O Danu ljudskih prava, 10. prosinca, u Zagrebu je – tipično anakrono – održana svečanost otkrivanja spomenika Franji Tuđmanu.
Uz ružan kip okupila se je kompletna hrvatska nomenklatura, odajući počast onome koji je „postavio je temelje Hrvatske“ (Andrej Plenković), šireći, dapače, uvjerenje da je „naša dužnost iskazivati čast njegovoj uspomeni“ (Kolinda Grabar Kitarović).
Nije, naravno, bilo „ni vrijeme niti mjesto“ za postavljanje pitanja o tomu kako je to Hrvatska lebdjela kroz povijest sve dok joj Tuđman nije prikovao za temelje, ili kako to iskazivanje časti može biti „dužnost“ (barem u ekstratotalitarnome kontekstu).
Jedva primjetnu sjenku na događaj bacila je manja skupina prosvjednik(c)a koja je prosvjedovala protiv još jednoga okretanja mrtvima – i prošlosti.
Personifikacija prijelomnih učinaka uz visoku cijenu u životima
Upravo iz ovoga sraza (podrškom nejednakih) interpretacija nedavne prošlosti nadaju se i neka načelna, kako politička, tako i moralna pitanja.
Čini se neprijepornim da je Tuđman – uz Tita, [Ante] Pavelića i [Stjepana] Radića – jedan od četvorice (daleko) najznačajnijih hrvatskih političara u dvadesetome stoljeću (pri čemu značenje ne znači vrednovanje nego uputu na doseg povijesnog djelovanja ovih ličnosti).
Odatle slijedi objektivna potreba povremenoga podsjećanja (i) na Franju Tuđmana, po mogućnosti s kritičkom distancijom.
Za razliku od Radića (koji, zapravo, nikada nije bio na vlasti) djelovanje je preostale trojice hrvatskih političkih korifeja obilježeno i brojim žrtvama – koje su ostale sastavnim dijelom njihovih postignuća.
U slučaju Pavelića je – osim u (razmjerno) uskome krugu neinteligentnih i/ili neinformiranih obožavatelj(ic)a koji smatraju da je Pavelić „uskrisio hrvatsku državu“ – zaista teško ustvrditi da je ostavio pozitivan trag u bilo kojem segmentu hrvatske povjesnice; umjesto „neovisne države“ (koju su, eto, službeno nazivali nezavisnom), donio je puku ovisnost o najgorima akterima evropske povijesti, četverogodišnje klanje i uništenje elementarnih klica društvene modernosti.
Tito i Tuđman ostaju tako povijesnim likovima koji su interpretacijski otvoreni, jer su, doista, personificirali povijesno prijelomne učinke – uz visoku cijenu u ljudskim žrtvama.
To upućuje na nužnu konstrukciju svake iole objektivne političke (a posebice povijesne) raščlambe: realni je učinak neke važne zgode moguće pojmiti tek kada se od realno postignutoga odbije cijena (nerijetko iskazana u ljudskim životima).
Tupost državnog vrha
Pritom će različite interpretacije važnosti rečene zgode (pa i prihvatljivost cijene u ljudskome „materijalu“ povijesti) ovisiti o svjetonazorskim, generacijskim, etničkim (ili nekim četvrtim) polazištima.
To se čini razumljivim – sve do točke na kojoj si neka od ovih interpretacija dopusti potpuni zaborav „cijene“ (žrtava, naime).
Tupost državnoga vrha spram (brojnih i raznovrsnih) žrtava slavljenika, koja se u potpunosti iskazala prigodom nedavne tuđmanovske svečanosti, paradigmatičan je primjer ovakva zaborava (zna se: ozbiljenje Tuđmanovih riječi: „Imamo Hrvatsku!“ plaćeno je životima 15.000 ljudi – samo na hrvatskoj strani; onu drugu patrioti-nacionalisti ionako nikada ne računaju).
Međutim, nakon što je kip onoga koji predstavlja temelj države uzdignut na postolje, ni za što drugo osim za „birane riječi“ nije moglo biti mjesta, jer temelj na postolju doista ne promiče smislenost, nego tek frazu.
Baš zato je (ma koliko neuspješan bio) istovremeni prosvjed protiv ove svečanosti barem slabašna indicija lokalne normalnosti, naznaka barem da (društvu svagda nametnuto) vrijednosno jedinstvo nije u potpunosti na djelu.
Taj je prosvjed pokušalo organizirati nekoliko civilnih udruga i političkih stranaka, polazeći od razmjerno radikalno formuliranih, no nikako neutemeljenih ocjena Tuđmanove povijesne odgovornosti (za „zločine i masovna kršenja ljudskih prava, posebno prema nacionalnim manjinama“, „huškačku i šovinističku politiku stranke na čijem je čelu bio“, „zločinačku prirodu sudjelovanja RH u ratu u susjednoj Bosni i Hercegovini“, „uspostavu autoritarnog poretka i zatiranje demokratskih procesa, osobito zatiranje slobode medija i kritičkog građanskog djelovanja“, „koruptivni model privatizacije društvene imovine“).
Malobrojniji demonstranti, oštre reakcije
Neovisno o malobrojnosti prosvjednika, reakcije su bile ne samo oštre, nego i brojne (uključujući i policijsko „postupanje“ protiv prosvjednika koji je zabasao u tuđmanovsku gomilu).
Opet je jednom notorno prostodušni Ivan Miklenić razotkrio ideologiju u pozadini, insistirajući na uvjerenju da „u hrvatskom narodu kao takvom nikada ne će iščeznuti iskrena zahvalnost Tuđmanu kao obnovitelju hrvatske države“ (Narod, 16. 12.).
Na osnovi čega to Miklenić (uostalom, kao i [Alojzije] Stepinac nekada) raspolaže neprijepornim uvidom u hrvatski narod („kao takav“) i njegovo nagnuće, ostaje tajnom.
Ali, nesposoban zadržati svoje pomisli za sebe, Miklenić razjašnjujuće poentira ocjenom onih koji se takvu stavu protive kao „osoba koje su iskristalizirale svoje osobno političko uvjerenje da je suvišno ili katastrofalno loše što uopće postoji ikakva hrvatska država“ (ibid.).
Riječju, oni koji ne dijele pozitivno-pozitivan stav spram Tuđmana naprosto ne pripadaju hrvatskome narodu („kao takvome“), jer nezamislivo je da Hrvat (pa i pokoja Hrvatica) ne bude sretan time što postoji ikakva hrvatska država.
Praznovjerica pak da je „ikakva država“, dakle i ona koja je ne obavlja (ili jedva obavlja) svoju ulogu, dobro po sebi, pripada, možda, djetinjastoj vezanosti uz Državu kao objekt transgeneracijski naslijeđene želje, ali nikako ozbiljnoj političkoj kulturi (ma koje provenijencije) .
Suprotstavljanje Tuđmanovu kultu, šutnja o Titovoj odgovornosti
Na žalost, ni prosvjedni intermezzo nije u bitnome spasio stvar za zajednicu u cjelini. Jer, u njemu su (pripremno i izvedbeno) sudjelovali isti/e oni/e koji su prije nešto više od godine dana jednako energično (premda u znatno većem broju) nastojali spriječiti preimenovanje Trga maršala Tita.
A zaista nije lako pojmiti – pokuša li se objektivirati (ponajprije moralno zasnovani) pristup povijesnome materijalu – s koje je razumne pozicije moguće prigovarati Tuđmanu odgovornost za nedjela za koja je svakako odgovoran i Tito – kojega se, čak i brani.
Doduše, Tito je (revolucionarno-politički-državnički) djelovao pola stoljeća prije, ali je broj žrtava njegova djelovanja mnogo veći, Tito je bio u svakome slučaju uspješniji državnik na međunarodnome planu od Tuđmana, ali nikada ni približno nije uživao demokratsku legitimaciju (Tuđman ju je imao, premda nije pretjerivao u demokratskome djelovanju), koliko god se opravdano prigovaralo Tuđmanu zbog sabotiranja slobode javnoga govora, Tito ju je – desetljećima – aktivno gušio (i na ljevici i na desnici), itd.
Nije teško razumjeti interpretiranje Tita kao “jednog od posljednjih simbola” pobjede nad nacizmom i ustaštvom u Drugome svjetskom ratu, ali je teško prihvatiti da i oni/e koji su se Titu rugali (doduše, uglavnom potiho – jer drukčije jedva da je i bilo moguće) odjednom o njemu govore bez pridrške.
Politički gledano, moglo bi se, eventualno, prihvatiti suprotstavljanje Tuđmanovu kultu uz šutnju o Titovoj odgovornosti (npr. zato što je „prošlo puno vremena od tada“), no za moralno kompetentnu prosudbu to svakako nije dostatno.
Invalidna moralna situacija
Ipak, aktivno zastupanje Tita kao heroja-pobjednika (što nedvojbeno jest), bez ikakvih naznaka kritičnosti spram njegova povijesnog djela, uz istovremeno insistiranje na Tuđmanovoj odgovornosti, može opravdati samo nenadmašno djetinjasti retorički upit Ivana Miklenića: „Govori li se ikada na svečanosti u čast određene osobe i o njezinim slabostima?“.
A permanentno, naravno: nekritičko, slavljenje svega i svačega jest bitan aspekt političke prakse onih koji (s rimokatoličkom-crkvom pod ruku) vladaju Hrvatskom.
No, potpunu bezizlaznost sadašnje invalidne moralne situacije u zemlji demonstrira, na žalost, činjenica da ni oni s druge strane nisu ništa konsekventniji (premda nemaju čak ni „opravdanje“ u pragmatičnosti vladanja).
Naciji stoga kao da ostaje tek vrludanje između većinskih i manjinskih svečanosti – kritičnost, izgleda, valja ponovno odgoditi za bolja vremena.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
