Tog 9. novembra 1993, dan u improviziranoj školi na sarajevskom Trgu ZAVNOBIH-a, na broju 18, počeo je kao i svaki drugi…
Učiteljica Fatima Gunić u ruci je držala kredu, a oko nje su sjedili učenici različitih godina, sretni što su u školi i što bar na tren mogu zaboraviti rat i užase kojima su bili okruženi.
Istovremeno će neko, s položaja agresora u Nedžarićima, ispaliti granatu koja će tog dana na najužasniji način prekinuti jedan školski čas.
Učiteljica će umrijeti s kredom u ruci, a živote će izgubiti i mališani koje je voljela i učila da budu radoznali, bolji ljudi – Adis Mujalo, Vedad Mujkanović i Feđa Salkić. Vedad Mujkanović umrijet će s olovkom u ruci…
U masakru su još teže ili lakše ranjena još 23 učenika.
Dženana Tanović, majka ubijenog Vedada, prije nekog vremena prisjetila se ove, najbolnije priče njenog života: „Geler granate pogodio je mog Vedu u glavu dok je prepisivao pjesmicu s table. Dan prije bio je sretan, jer mu je učiteljica zaključila sve petice. Imao je samo devet godina i devet mjeseci, a danas bi bio odrastao čovjek.“
Danas ta škola nosi naziv Fatima Gunić, po učiteljici koja je ubijena sa svojim učenicima tokom školskog časa. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene su 42.
Kao trajni znak sjećanja na ove đake i učiteljicu, u zgradi OŠ Fatima Gunić otvorena je i spomen-soba, u kojoj su izložene fotografije ubijenih, njihova odjeća, igračke…
I danas su brojne delegacije Vlade Kantona Sarajevo, prijatelji, porodice, preživjeli, odali počast ubijenoj sarajevskoj mladosti.
Zastanite i vi danas. Pomislite na te lijepe glavice i u njima snove, koji su zauvijek stali, tu u improviziranoj učionici jednog sarajevskog naselja. Na učiteljicu koja je zadnji uzdah ispustila zajedno sa djecom koju je željela naučiti nekim boljim, nježnijim i ljepšim stvarima.
Zastanite. Zaćutite. Pomolite se. Odajte im dužnu počast.
Da se više ne ponovi. Nikom. Nikada. Nigdje.
PS: Snimak nakon masakra objavili su strani mediji. Izrazito je uznemirujući i nije prikladan za mlađu publiku:
