Prije koji dan fra Ivo Marković, profesor sarajevske Franjevačke teologije, ustvrdi kako se najviše religije izgubilo u džematima, župama i parohijama – i da je za svoje potrebe razaraju posebice nacionalne stranke. To je, među inim, slikovito pokazao i na primjeru Katoličke crkve u BiH. Lider HDZ-a, smatra on, pred svake, pa i tek okončane izbore obilazi katoličke župe, u njima za sitnu lovu kupuje župnike i proizvodi atmosferu kako je katolički kler najpotkupljiviji – i najnevjerodostojniji dakako.
Ni pol muke da je „prvi u Hrvata“ u džep strpao samo župnike. Čast iznimkama, Markoviću, Topiću, njima sličnima, u vlastitim mu je raljama, i opet za sitnu lovu, najveći dio i svih ostalih u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH.
Ono, pak, što ugledni sarajevski franjevac nije rekao, a potrebno je, religijske zajednice se sve manje i sve usputnije posvećuju Bogu a sve više i sve temeljitije politici. To, doduše, nije nešto što im se prigovoriti može samo danas. Političnost je, naprotiv, odlika njihova odlika od početka devedesetih. Kad se, recimo, na zadnja tri desetljeća bosanskohercegovačke historije bude moglo gledati bez danas gotovo nepodnošljive pristranosti i znanstvene neobjektivnosti, ne vidim kako je moguće da se odgovornosti za kalvariju devedesetih oslobode i religijske zajednice, tri dominantne posebice. Jer, pod njihovom su zaštitom bili, i njihov su blagoslov imali i najsvirepiji ratni zločinci, osuđeni i neosuđeni u istoj mjeri.
Front naspram Željka Komšića
Religijske zajednice su u istom tom periodu, a vrijeme je da se i to kaže, sve vidljivije osvajale prostor društvenoga ekskluziviteta, njihovi službenici su se sve manje zadovoljavali pozicijom duhovnih autoriteta, sve naglašenija im je postajala želja da se nametnu i kao politički i uopće društveni autoriteti. Poslijeizborne „lekcije“ kardinala Puljića, uostalom, sve to na najuvjerljiviji način i potvrđuju.
Nisu to, doduše, lekcije na koje javnost i od ranije nije navikla – niti jedini „ispad“ u prilog tezi kako gospodin kardinal, zbog „izleta“ u politiku ima sve manje vremena za božje poruke. Još uvijek mi je, recimo, u sjećanju njegova „ekspertiza“ Daytonskog sporazuma od prije dvije godine, u podtekstu kojoj je i faktički blagoslov trećem entitetu.
To je, međutim, kako danas stvari stoje, bio i uvod gotovo otvorenom ulasku gospodina kardinala u političku arenu. I to, da ne bude zabune, ruku pod ruku s čelnikom HDZ-a – i upiranjem u kola rješenjima koja ovog ovjekovječuju. Prisjetimo se, među inim, zajedničkog im zahtjeva od prije godinu dana za izmjenom Izbornog zakona prema zahtjevima, kojima je u javnost izišao Dragan Čović. I sve to uz obrazloženje kako su, tobože, izmjene pretpostavka da se „zakonski onemogući manipulacija u procesu izbora političkih predstavnika Hrvata, a potom i u procesu formiranja vlasti na svim nivoima“.
Prisjetimo se, potom, fronta prema Željku Komšiću nakon njegove najave kandidature za člana Predsjedništva u drugoj polovici ožujka. I gotovo pljuvanje po čovjeku što se to uopće usudio učiniti. Ne znam, reče tada gospodin kardinal, „koliko se on priznaje Hrvatom“ – uz dodatak, dakako, da u njegovim očima Komšić to i nije.
Tada, istina, kardinal nije precizirao postoji li način da Komšić Hrvat ikada i postane. No, iz onoga što tada rekao jeste dalo se naslutiti da bi mu za to bio potreban placet, priznanje vodećeg hrvatsko-katoličkog dvojca – njega sama i njegovog svjetovnog pandama. Budući siroti Komšić to nije zatražio, dobio je ono čime se bosanskohercegovačka javnost bavi baš ovih dana – da ga se usporedi s Hitlerom, a BiH s njemačkim Reichom.
A šta sa mostarskim “Aluminijem”
E pa, što je previše, previše je. Gospodinu kardinalu je, i to u mjeri da to ne uspijeva ni prikriti, problem što na čelu države, prema Ustavu i zakonima za koje je glasovao i HDZ, neće biti onaj kojemu je on dao blagoslov. I stoga se ne uspijeva suzdržati – a istodobno pokazuje kako su mu vrlo oskudna znanja, i ona iz novije povijesti i ona iz drugih područja. Jer, dobro ga je podučio profesor tuzlanskoga univerziteta, na Hitlerove „rasne zakone“, ako se već hoće praviti usporedbe, puno više asociraju Čovićevi prijedlozi izmjena Izbornog zakona, a i viđenja koja u prilog tome, pucajući po Komšiću, iznosi kardinal osobno.
Ako mu je već do dobra Hrvata, gospodinu kardinalu bi puno preča od Čovićeva neulaska u državno predsjedništvo morala biti neka druga pitanja. Zapita li se, recimo, ikad što će biti s 900 radnika mostarskoga Aluminija – jer o tome ne prozbori ni jedne? I zar ne treba uprijeti prstom u one koji su ih u to stanje doveli? Muči li, potom, gospodina kardinala pitanje hoće li i tih 900 ljudi morati spakirati kofere i otići s kartom u jednom smjeru – za Njemačku, Ameriku, Australiju – kao što je već učinilo na desetine, možda i stotine tisuća Hrvata ove zemlje? I zapita li se ikada tko je za to odgovoran – Izborni zakon ili oni koji su i njega sama za sitnu lovu „kupovali“, a svima ostalima temelje biološke egzistencije desetljećima uporno potkopavali?
Zapita li se kardinal, potom, koliko na Hitlerove „rasne“ zakone asocira prijedlog izbornih rješenja po kojima se pravi razlika između Hrvata prvog i drugog reda? I hoće li, zahvaljujući njima – da ne spominjemo sve ostale dijelove RS-a, a i dobar dio Federacije – u njegovom rodnom mjestu nadomak Banje Luke, ostati i oni koji su, ako ih više uopće ima, još uvijek tamo? Zapita li se – i progoni li ga savjest zbog toga? Ili je za ljubav Čoviću, a puno je detalja koji na to upućuju, spreman žrtvovati sve njih?
Kardinale, kardinale! Puno pametnije bi Vam bilo, i to Vam najtoplije sugeriram, da se vratite Bogu i Njegovim porukama – i da se, ako ne zbog Vas samih onda zbog dostojanstva Vaše vjerničke pastve, ne petljate u ono u što se ne razumijete.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
