Hemijsko oružje, problem sa kojim se čovječanstvo suočava duže od tri stoljeća, i danas je predmet velikih međunarodnih napora da se zakonskim normama stavi pod kontrolu.Međunarodna zajednica se u posljednjih 20 godina ozbiljno bavi ovim problemom, ali uprkos svim naporima, šest država, među kojima je i Sirija, nisu potpisale međunarodne sporazume o zabrani korištenja ovog oružja. Neke zemlje, poput Izraela, ne primjenjuju sporazume koje su potpisale.
Hemijsko oružje prvi put je korišteno 1675. godine u ratu između Francuske i Njemačke, a neporedno poslije rata je potpisan i prvi međunarodni sporazum, Strazburški sporazum o zabrani korištenja projektila sa otrovnim materijama.
Dva vijeka poslije, potpisivanjem Briselske deklaracije iz 1874. godine i Haške konvencije iz 1899. godine međunarodna zajednica je pooštrila zabranu korištenja oružja sa otrovnim materijama i gasovima, no uprkos tome, u Prvom svjetskom ratu ponovo je došlo do masovne upotrebe tih oružja. Stravični bilans stradalih od hemijskog oružja za vrijeme Prvog svjetskog rata je 100.000 poginulih i više od milion osoba sa trajnim traumama.
Tragične posljedice hemijskog rata su natjerale međunarodnu zajednicu da se nakon Prvog svjetskog rata ozbiljnije pozabavi tim problemom, što je rezultiralo Ženevskim protokolom iz 1925. godine. Iako nešto preciznijeg sadržaja, ni ovaj sporazum nije ograničio proizvodnju, razvoj i deponovanje hemijskog i biološkog naoružanja, što se pokazalo kao veliki nedostatak.
Apsolutna zabrana upotrebe hemijskog oružja iz 1972. godine stupila je na snagu tek 1992. godine Ženevskim sporazumom o zabrani upotrebe, a 1997. godine je dopunjen zabranom razvoja, proizvodnje, skladištenja i upotrebe ove vrste oružja. Ovim sporazumom je reguliran i način uništavanja već postojećeg hemijskog i biološkog oružja.
Sprovedbu aktuelnog sporazuma o zabrani hemijskog i biološkog oružja vrši Organizacija za zabranu hemijskog oružja (OPCW) koja je usko povezana sa Ujedinjenim nacijama, ali ipak posluje kao nezavisan organ sa sjedištem u holanskom Den Haagu.
Direktor OPCW-a Ahmet Uzumcu je, u intervjuu za agenciju Anadolija, istakao da je cilj organizacije apsolutna zabrana hemijskog i biološkog oružja i bezbjedno uništenje već postojećih oružja u cijelom svijetu.
„Intenzivno radimo na uništavanju postojećeg naoružanja u skladištima u cijelom svijetu. Riječ je o ozbiljnom projektu koji ima svoja proceduralna pravila s ciljem zaštite okoline. Aktuelan je i mehanizam kontrole zabrane proizvodnje, a na godišnjem nivou vršimo oko 240 kontrola u zemljama svijeta“, rekao je Uzumcu.
Zemlje članice organizacije su obavezne da poštuju zabrane u vezi s ovim naoružanjem i da prijave postojeće depoe koji potom bivaju uništeni od strane OPCW-a. Primjer je Irak, koji je nakon pada režima Saddama Huseyina prijavio postojanje hemijskih bojevih glava, koje su potom uništene.
OPCW je nedavno objavio da je do augusta 2012. uništeno 75 odsto postojećih skladišta u svijetu sa ukupno 45,5 odsto municije sa hemijskim dejstvom.
Uzumcu je kazao da su SAD i Rusija zemlje sa najvećim brojem skladišta hemijskog oružja u svijetu i da traje projekat njihovog uništenja. On je dodao da je do sada uspješno uništeno 90 odsto u Americi i 70 odsto u Rusiji.
Ističući da OPCW ima i obavezu da promoviše i nadzire upotrebu hemijske industrije u mirne svrhe, Uzumcu je kazao da ova organizacija radi na intenzivnim edukacijama iz te oblasti u zemljama članicama.
Trenutno je 188 zemalja svijeta članice OPCW-a, dok šest zemalja – Sirija, Sjeverna Koreja, Egipat, Angola i Južni Sudan – nisu potpisnice Sporazuma o zabrani hemijskog oružja, dok dvije zemlje – Izrael i Mijanmar – iako članice OPCW-a, ne provode Sporazum.
„Izrael je članica OPCW-a, ali ne poštuje međunarodne norme i mi nemamo mogućnosti da znamo da li u toj zemlji postoji hemijsko naoružanje. Svake godine ih pozivamo da počnu sa provedbom Sporazuma, ali Izrael tvrdi da je to prtiv njegovog interesa dok se ne stvore stabilniji uvjeti za održivi mir u regiji Bliskog istoka“, rekao je direktor OPCW-a.
