Podjela Bosne i Hercegovine smrt je Evrope

Šta će biti s Bosnom? – sve me češće pitaju. Od početka raspada Jugoslavije tvrdio sam s mnogo pouzdanja i vjere da će je biti. Pokleknuo nisam niti strašne 1993. godine, kada je Praljkova družina srušila Hajrudinovu ćupriju u Mostaru. I bila je, opstala je u međunarodno priznatim granicama, s unutrašnjim uređenjem koje je proizašlo iz nje same, njezina subjektiviteta i kontinuiteta.

I tada joj kombinatorika vladajućih ličnosti i politika nije bila sklona, zatvorila je četvere oči na agresiju, genocid i kulturocid, bez presedana. Tek kada se dogodilo čudo bosanskog otpora pod vodstvom Alije Izetbegovića, te donekle promijenio mozaik političke moći u svijetu, kada je Armija RBiH prešla u oslobodilačke akcije, a rat s Hrvatskom okončan sporazumom o Federaciji i, kasnije, vojnoj saradnji, glavni su igrači svjetske političke scene odlučili zaustaviti rat, predložiti i pregovorima nametnuti mirovni sporazum.

Tada možda nismo bili svjesni šta nas čeka, ali poučeni iskustvima tog vremena, na pitanje s početka možda bi, sa zadrškom, trebalo dati sličan odgovor. Jer poruke, makar posve nerazgovjetne i neslužbene, zabrinjavajuće podsjećaju na period 1991/1992. godine. Iz dijela diplomatskih krugova dolaze spekulacije o mogućnosti konfederacije entiteta sa susjednim državama ako se tri naroda dogovore. No, osim po specijalnim vezama, entiteti ne mogu ulaziti u konfederacije jer je to suprotno duhu i slovu Dejtona. Nema spekulacija šta ako se ne dogovore. Ili je jedina alternativa – rat? Ko bi, s kime i čime i protiv koga vodio taj rat, te s kakvim posljedicama? Ako ti krugovi smatraju kako za takvu travestiju svoju saglasnost Bošnjaci nikada neće dati, ne kalkuliraju li s Radončićem kao pouzdanim i kompromisu sklonom bošnjačkim političarem? Misle li neki u Evropi i SAD-u time zadovoljiti Ruse?


Zvanično, zasad, zagovara se očuvanje granica i evroatlantske integracije, no međunarodni se poredak poštovao sve dok jači nije rekao drukčije. Sjetimo se italijanske agresije na Abisiniju, Minhenskog sporazuma. Krajnji rezultat popuštanja i kompromisa o principima međunarodnog poretka i pravde bio je Drugi svjetski rat. Kao da ne postoji svijest da rastakanje Bosne i Hercegovine znači konačnu smrt multietničkog društva, čije posljedice na druge multietničke države u Evropi, ali i Amerikama, Aziji i Africi ne možemo zamisliti. Jer, Bošnjacima nezamisliva i neprihvatljiva konfederacija RS-a sa Srbijom ili Federacije BiH s Hrvatskom (uz vabila u EU) ne samo da krši Dejtonski sporazum već otvara vrata bilo kojoj nelegalnoj i neustavnoj secesiji. Zbog toga je problem Kosova tek okidač za tu vrstu požara, kao što je bio i Krim ili Sjeverna Osetija, koje priznaje samo Rusija.

No, u svjetlu sve više dokaza o Trumpovoj slizanosti s ruskom politikom, može se postaviti pitanje nije li riječ o dogovoru Trump – Putin, pa time i Dodik – Čović, odnosno Plenković – Vučić, bez obzira na stavove EU, koja ionako tone u sve ozbiljniji sukob sa SAD-om. Žele li Amerikanci, pa i neki Evropljani, da Rusija ima direktan utjecaj do 50-ak kilometara od Zagreba i 15-tak od Jadranskog mora? Konačno, nije li nezadovoljstvo EU sankcijama Rusiji, bez obzira na aneksiju Krima, izraz očaja u spoznaji da Rusija igra na srpsku kartu kao protutežu stalnoj podršci demokratskim, obavezno i pro-NATO pokretima u neposrednom susjedstvu?

Najnoviji okidač za secesionističke provale laktaškog kabadahije jeste najava članstva Kosova u UN i kosovskog predsjednika Tačija da je s Vučićem razgovarao o razmjeni teritorija. S njim se ne slaže premijer Haradinaj, a Azem Vllasi tvrdi kako je to nemoguće. Odnosno, podjela Kosova nije problem, zapravo se radi se o BiH, čijim se velikim dijelom teritorije itekako namiruje gubitak devet desetina Kosova ako bude razmjene teritorije. Otvara se pitanje svih granica, pa i Makedonije, a posebno BiH. Dakle, pitanje primanja Kosova u članstvo UN-a uz podjelu, odnosno razmjenu teritorija i ljudi, znači ulje na vatru Dodikovim protuustavnim zahtjevima i ruskim pretenzijama.


Želi li to Evropa, ako Johanes Hahn izjavljuje da “oni trebaju naći rješenje, mi ćemo ga pogledati otvorenog uma, a ono mora doprinijeti regionalnoj stabilnosti i evropskom putu Srbije i Kosova”? Kako je moguće da podjele doprinesu stabilnosti, osim ako koncept etnoteritorija kao preduvjet za mir nije odnio pobjedu u Evropi? Taj se koncept pokazao pogubnim i opet će. John Bolton, Bushov islamofobni jastreb i Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, kaže da se Washington neće protiviti razmjeni teritorija. To zasad ne prihvata Njemačka, upozoravajući na posljedice. Zvanično, nema izmjena principijelnih stavova, osim što se puštaju probni baloni, pa se organizira sastanak šefova diplomatija procesa saradnje u JI Evropi, uz prisustvo Kosova i saglasnost Beograda.

Opasni su trendovi i retorika, a stanje na terenu može se učas izmijeniti. Ponovo smo suočeni s cikličkom krizom u međunarodnim odnosima, odnosno turbulentnom promjenom njihove arhitekture. Patriotski front prvenstveno Bošnjaka nužan je preduvjet da se adekvatno odgovori na postavljene izazove jer, ako Bošnjaci ne žele, Bosna se ne može podijeliti, što je pokazalo iskustvo agresije od 1992. do 1995. Bude li među njima kooperativnih političara, podjela je moguća i realna, u ovakvim međunarodnim uvjetima kada SAD nisu više jedina velesila. Podjela Bosne i Hercegovine smrt je Evrope i ideje zajedničkog života. Povratak na devetnaestostoljetne koncepte može odvesti samo tamo gdje više niko razuman ne želi ići: do dva svjetska rata.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.