Kada se govori o historijskom prisustvu islama u Evropi, obično se misli na područje današnje Španije, na kojem su muslimani živjeli od 711. do 1492. godine, te područje Balkana, na kojem je domicilno stanovništvo od 15. stoljeća pod utjecajem osmanske uprave prihvatalo islam. Ali malo ko zna da postoji treća evropska oblast u kojoj muslimani žive već 600 godina. To je područje današnje istočne Poljske, južne Litvanije i zapadne Bjelorusije. Kako bih više o njima saznao, odlučih se da vrijeme Kurban-bajrama 2018. godine provedem među njima – muslimanima u istočnoj Poljskoj.
Ali, ko su ti muslimani? Odakle su tu došli i kako su očuvali svoju vjeru?
Prisustvo islama na tim prostorima datira od 1395. godine, kada se tatarski vojskovođa Tokhtamiš sa svojim vojnicima Zlatne Horde uputio preko nepregledne stepe Ukrajine prema Litvaniji. Upravo je doživio poraz od suparničkog tatarskog vojskovođe Tamerlana, u bici koja se odigrala na obalama rijeke Terek na sjevernom Kavkazu. Nakon poraza, Tamerlan je uništio glavni grad Zlatne Horde, Saraj, koji se nalazio na obalama pritoka Volge i koji je tada sa 600.000 stanovnika slovio za jedan od najvećih gradova na Putu svile.
Tatari, koji su bili strah i trepet muslimana Azije, u svom su pohodu 1258. godine uništili sjedište islamske carevine – Bagdad – ubijajući oko 1.000.000 muslimana u njemu. Onda su – nakon zadavanja udarca islamskoj carevini od kojeg historičari polaze da je bio početak silazne putanje zlatnog doba islama – uradili nešto što prije ni poslije njih ni jedna pobjednička sila nije učinila; oni su prihvatili vjeru naroda koje su porobili i prešli na islam.
Nakon poraza kod rijeke Terek, Tokthtamiš nalazi utočište u Litvaniji. Tadašnjem su litvanskom vojvodi Vitoldu Tatari dobrodošli. S njihovom reputacijom neustrašivih ratnika krenuo je s njima protiv Teutonskog viteškog reda, koji su sa Zapada ugrožavali litvanske teritorije. U odlučujućoj bici kod Tannenberga u julu 1410. godine, litvanske i tatarske snage pod komandom Tokhtamiševog sina Dželaludina porazile su njemačke vitezove i osigurale trajno prisustvo Tatara u poljsko-litvanskoj kraljevini, kao znak zahvale za zasluge u potiskivanju opasnosti za Zapada.
“Mi Vitolda duboko poštujemo. Nije nam zabranio da se sjećamo našeg Poslanika. Mi smo položili zakletvu nad svojim mačevima da ćemo voljeti Litvance kada nas je sudbina rata dovela u njihovu zemlju i kada su rekli: ‘Ovu zemlju i ovu vodu ćemo dijeliti s vama!’”
Tatari su 1519. godine poslali peticiju litvanskom vojvodi i kralju Poljske Sigismundu I.
Kako je uopće došlo do te tolerancije naspram drugih vjera kada je Evropa u to vrijeme nemilosrdno proganjala svaku vrstu odstupanja od katoličanstva, što su na svojoj koži osjetili Jevreji i ini “heretici”?
Odgovor leži u činjenici da je Litvanija zadnja zemlja Evrope koja je prihvatila katoličansko kršćanstvo. Sam Vitold prvo je prihvatio pravoslavlje, pa tek onda katoličanstvo, dok je njegov rođak Jagiello ženidbom unuke Jadwige (unuke Stjepana Kotromanića) tek 1384. godine prihvatio katoličanstvo. Zbog nepostojanja tradicije netrpeljivosti prema drugima, muslimani su sebi osigurali opstanak u tadašnjem poljsko-litvanskom vojvodstvu, čije sam ostatke posjetio ovog Kurban-bajrama.
NEMEŽIO – LITVANIJA, 17. AUGUSTA
Moja prva posjeta bila je selu Nemežio, koje je danas predgrađe glavnog grada Litvanije, Vilniusa, i u kojem se nalazi zajednica od oko 300 Tatara. Slijedeći savjet drugih, uspostavih prvo telefonski kontakt s nadležnima tamošnjih Tatara. Pošto sam htio ući u džamiju u selu, htio sam biti siguran da je otvorena. Baš tu večer, u petak 17. augusta, u kulturnom tatarskom centru sela Nemežio imale su nastup dvije Tatarke iz Kazana, glavnog grada ruske pokrajine Tatarstan, koje su izvodile narodne pjesme tog naroda. Moj domaćin Murat me pozva da prisustvujem toj svečanosti, ali prvo posjetih mezaristan koji opasava džamiju.
Nadgrobni spomenici vrijedan su izvor informacija. Iako smo u Litvaniji, brojni su nadgrobni spomenici na poljskom jeziku. Oni svjedoče o migraciji Tatara iz Poljske, gdje žive na istoku na granici s Bjelorusijom, ovdje u Litvaniju. Koji su bili razlozi dolaska ovamo? Tatarska poljska sela odavde su udaljena oko 400 km. Udaja? Ženidba? Trgovina? Veliki je broj nišana na ruskom jeziku. Iako žive u Litvaniji, koja ima svoj jezik, Tatari se služe ruskim. Mlađi su nišani na litvanskom. Među mejitima se nalazi “Emir Szabanowicz”, iznad čijeg imena na poljskom jeziku stoji bismilla: “W imię Boga Miłosiernego, Litościwego.” Jedna je muslimanka i Helena Kryczynska, koja je umrla 1933. godine, i ovdje je sahranjena. Prolazim pored mezara imama ove džamije Jozefa Wilczinskog, koji je živio od 1862. do 1925. godine. Tatari čuvaju spomen na svoje mrtve; iako star skoro 100 godina, nišan ovog imama dobro je očuvan i čitljiv, ali i na ruskom jeziku nalaze se nadgrobni spomenici koji svjedoče o utjecaju ruskog elementa kako na kompletno litvansko društvo, pa tako i na Tatare.
Topli ljetni dan bliži se kraju. Hodam među nišanima i pitam se kako su ljudi uspjeli sačuvati svoj islamski identitet totalno odsječeni od ostatka ummeta?
Prvi element svog identiteta kojeg su Tatari izgubili bio je jezik, koji je izumro već u ranom 17. stoljeću. Tatarski orijentalista Muhamed Murad el-Ramzi 200 godina kasnije napisat će:
“I tako se desilo da su ‘paukovi zaborava’ razastrli svoju mrežu zaborava preko njihovih običaja i jezika. Ali, uprkos tome, oni nikada nisu izgubili vjerovanje u islam, iako nemaju duboko znanje o vjeri.”
Jezik je zaboravljen zbog primoranosti Tatara da u novoj domovini žene lokalne, kršćanske žene. Djecu bi odgajali kao muslimane, ali je jezik – ne kaže se džaba “maternji”, a ne “očevni” – bio prva kolateralna šteta boravka u novoj domovini. Iako su kao narod bili tek “površno” islamizirani, islam će s vremenom dobiti na težini u njihovim životima i postat će glavni element identiteta.
Između pjesama kazanskih Tatarkinja, komunikacija teče na ruskom jeziku, kojeg Tatari Litvanije dobro pričaju. Nakon jezika, počeli su gubiti muslimanska imena. Iako je proces usporen (u nekim slučajevima čak i okrenut) te brojni mezari svjedoče o tradicionalnim muslimanskim imenima, ipak je nemali broj tatarskih muslimana s kršćanskim imenima.
Nakon završenog programa kazanskih Tatarkinja, ispunjava mi se želja za ulaskom u džamiju. Murat mi je otvara. Džamija nema abdesthane, nego se ispred ulaza nalazi bunar iz kojeg se uz pomoć čekrka voda izvuče na površinu i uzme se abdest.
Drvena džamija uklapa se u arhitekturu građevina koje sam vidio od Finske preko Estonije, Latvije i Litvanije. Jedva da 30 ljudi stane u nju. Klanjam dva rekata namaza i molim Allaha da sačuva ovu muslimansku zajednicu koja živi na kraju islamskog svijeta.
KETURIASDEŠIMT TOTORIŲN – LITVANIJA, 19. AUGUSTA
Do Kurban-bajrama ostala su još tri dana. Iz Vilniusa krećemo rano. Naše sljedeće odredište jeste “selo 40 Tatara”, kako se u prijevodu naziva Keturiasdešimt Totorių. Udaljen je 15 km od Vilniusa. Selo je odsječeno od glavnog puta, zabačeno i ostavljeno da bude svjedok islama na ovim prostorima. Na putu ka selu vidimo pokrivene žene. U centru je džamija. U haremu džamije kamen na kojem je uklesano da je selo staro 600 godina. Džamija je lijepo drveno zdanje, slična onoj u Nemežiju. Oko džamije staro mezarje, na čijim se nišanima više ništa ne može razaznati. Fatima Buinovska, Tatarka koja hizmeti džamiji, na poljskom objašnjava kako smo trebali jučer biti ovdje; cijelo je selo uređivalo džamiju i harem. I doista, pokošena trava svjedoči o očuvanju lijepe tradicije muslimanskih naroda da se džamije pred Bajram očiste i urede. “Kuda idete poslije našeg sela”, radoznala je Fatima. Odgovaramo da idemo zapadnije ka Poljskoj i da ćemo Bajram ondje provesti. “Poselamite tamošnje Tatare, poznajem ih.”
Tatari su međusobno dobro uvezani. Početkom augusta imaju u poljskom selu Kruszyniani godišnji teferič “Sabantuj”, na koji dolaze Tatari iz Poljske, Litvanije, Bjelorusije, ali i iz dijaspore.
Na džamiji stoji da je izgrađena 1558. godine, čime je tek 30 godina mlađa od Gazi Husrev‑begove džamije u Sarajevu.
Na izlazu iz sela novo je groblje. Za razliku od onog kojeg sam posjetio u selu Nemežiju, ovo groblje svjedoči o danku kojeg je uzela ateizacija za vrijeme sovjetske vladavine. Na groblju se nalaze i mezari bez arapskih harfova.
Danas u selu živi 120 Tatara. Najstariji je mezar u haremu džamije iz 1621. godine. U praskozorje Prvog svjetskog rata u Litvaniji je bilo 25 tatarskih džamija. Danas su ostale samo tri. Pored Nemežija i Keturiasdešimta Totoriųna, još je jedna u selu Raižai prema granici s Poljskom, koja će biti jedina džamija Tatara u sovjetskoj republici Litvaniji. Postoji još jedna tatarska džamija na drugom kraju svijeta. Ona je izgrađena 1927. i nalazi se u Brooklynu, u New Yorku, za koju se kaže da je najstarija u tom američkom gradu. Izgradili su je poljsko-litvanski Tatari i džamija postoji do dana današnjeg, pored sedam tatarskih džamija u Litvaniji, Poljskoj i Bjelorusiji. Brigu o toj džamiji preuzela je Tatarkinja Alyssa Ratkewitch, treća generacija tzv. Lipka Tatara, koja živi u SAD-u. “Sovjetski period je bio najgori. Svi islamski obrazovani Tatari su ili bili ubijeni ili poslani u Sibir. Knjige i arhivi su spaljeni. Džamije zatvorene i uništene. Islam je bio zabranjen”, kazuje litvanski reisul-ulema Ramadan Jakub, potomak Tatara koji su došli na poziv Vitolda.
SUBARTONYS – LITVANIJA, 19. AUGUSTA
Krećemo dalje prema granici s Poljskom. Svraćamo u selo Subartonys, u kojem se nalazi privatni muzej Tatara. Vrata mi otvara stariji Tatar s kojim se ne mogu sporazumjeti jer priča samo ruski i litvanski. Muzej je prava sehara tatarskih artefakata, od tradicionalnih nošnji, kolijevki, preko brojnih fotografija i knjiga na raznim jezicima o baltičkim Tatarima. Domaćin mi pokazuje staro izdanje Kur’ana. Pitam ga da li umije čitati arapski. Izvinjava se da ne zna, ali mi s ponosom spominje svog sina Ernestasa, koji je studirao islam u Turskoj i koji zna čitati arapski.
KRUSZYNIANY I BOHONIKI – POLJSKA, OD 19. DO 23. AUGUSTA
Granicu između Litvanije i Poljske prelazimo u rano poslijepodne. Naše odredište jeste tatarsko selo Kruszyniany u Poljskoj, svega 8 km od bjeloruske granice. U Kruszynianyju se nalazi jedna od preostalih dviju poljsko-tatarskih džamija. To je selo u kojem ću dočekati Kurban-bajram. Netaknuta priroda pograničnog predjela očaravajuća je. Visoki borovi pored puta, putni znakovi koji upozoravaju na prisustvo divljih životinja, čak i vukova. Na putu prvi znaci prisustva islama; tabla za skretanje ka selu Bohoniki, drugom tatarskom selu u Podlaskom vojvodstvu, koje je jedno od 19 vojvodstava koja čine Republiku Poljsku.
Nakon izlaska iz mjesta Krynki, koje se nalazi 10 km od Kruszynianyja, zaustavlja nas pogranična kontrola. Samo smo 15 km udaljeni od istočne granice EU prema Bjelorusiji i pomalo sramežljivo nam graničari objašnjavaju da su ovo neophodne mjere sprečavanja ilegalne migracije. Do konačnog odredišta dolazimo u predakšamsko vrijeme. Osoba koja nam je izdala kuću – Tatar Janusz – nas već čeka. Zbog umora, posjetu džamiji odlažem za sljedeći dan. Džamija (odnosno meczet – (mesdžid) kako je Poljaci zovu) je centar sela i veoma dobro posjećeno zdanje od strane turista. Kada sam u jutarnjim satima stigao do nje, viđoh na parkingu auta s poljskim oznakama iz raznih dijelova zemlje. Arhitektura tatarskih džamija, iako jedinstvena, slijedi zakonitosti arhitekture džamija drugih muslimanskih naroda, koji su svoje bogomolje gradili po uzoru na nemuslimane koji su ih okruživali. Tako i tatarske džamije u sebi nose elemente baltičkih kuća jer su sve pokrivene vodoravnim daskama i time se uklapaju u arhitekturu okoline. Džamije su relativno male; u njih stane 60 odraslih osoba. Zanimljivo je da žene klanjaju iza muškaraca u istoj ravni, odvojene drvenom pregradom do visine 1,20 m. Iznad toga ide staklo, da žene imaju pogled na imama. Džamije imaju i mahfile – balkon, ali za razliku od funkcije u osmanskim džamijama, ovdje ne klanjaju žene, nego djeca i omladina. Mahfil je visok oko 1,8 m, tako da je za odraslu osobu i teško uspravno stajati.
Od vodiča – ime mu je Džemil Gembicki – pokušavam saznati što više o vjerskom životu Tatara. “Ovdje ne klanjamo pet dnevnih namaza. Za džumu nam dolazi imam iz Bialystoka. I sutra će nam on predvoditi bajram-namaz.”
Bajram-namaz klanjaju relativno kasno; u 10 h, ali vjerovatno iz razloga jer ga imam prvo klanja u Bialystoku pa onda dođe da ga klanja u Kruszynianyju. Upitah Džemila je li iko iz sela otišao na hadž. “Bio je jedan koji je otišao prije Drugog svjetskog rata, ali u zadnje vrijeme nema niko, ali Tatari koji žive u Bialystoku idu na hadž.”
Poslije obilaska džamije u kojoj se nalazi šehadet u vezu, izvezen još za vrijeme komunizma, upućujem se ka groblju, koje je sjevernije od džamije i opasano jelovom šumom. Kako meczet, tako je i groblje, odnosno mizar, kako ga Tatari zovu, proglašeno nacionalnim spomenikom kulture Republike Poljske. Mizar odiše smirajem. Stariji su nišani i na ćirilici. Kako u Litvaniji, tako i ovdje u Poljskoj Tatari muslimani djelomično imaju kršćanska imena. Ispod bismille ispisane na arapskom ukopani leže Helena, Jozef, Stefan, Samuel, Aleksandar, ali nalazim i mejite s imenima koja su poznata i kod drugih muslimana: Anifa, Lejla, Lut (nisam čuo da iko osim Tatara ime ovog poslanika daje svojoj djeci), Mieriema, Chusein, Ali, Amina, Jakub, Mustafa… Vidjeh i nišan “Almire Aleksandrowicz” rođene 1915. godine. Isto ime kod bosanskih muslimana bilo je do prije 40 godina nepoznato. Da li su roditelji bosanskih Almira preko Tatara saznali za ovo ime?
Nakon posjete mizaru, odlazim do restorana “Tatarska jurta” preko puta džamije. Restoran vodi Dženeta Bogdanowicz, koja sa svojim mužem i kćerkama nudi tatarske specijalitete. Među njima i manty – mantije punjene sirom u dvjema varijantama; polivene sirupom od maline ili slane, koje su se pored sira sastojale i od mrkve, bijelog luka i zasuti orasima. I poljsko nacionalno jelo pierogi slično se pravi. Da li su pierogi nastali od mantija, ili su Tatari poljskom jelu dali tursko ime?
Prije zalaska sunca vraćam se do džamije. Turisti koji su tokom dana dolazili čak i autobusima nestali su iz sela. Sjedam na klupu pored džamije i još jednom gledam na oglasnu tablu na kojoj su okačene slike engleskog princa Charlesa kako je posjetio ovu malu džamiju.
Pošto je sutra Bajram, žena Džemila Gembickog, turističkog vodiča, uređuje harem džamije. Iako nije muslimanka, sa svojom djecom njeguje adet predbajramskog čišćenja džamije, kojeg smo našli i u Litvaniji.
Toplo augustovsko sunce nagovještava kraj dana. Zatvaram oči i pokušavam odgovoriti na pitanje: Kako je ovdašnjim Tatarima pošlo za rukom da očuvaju svoj islamski identitet?
KRUSZYNIANY – POLJSKA, 21. AUGUSTA, 1. DAN KURBAN-BAJRAMA
Rano smo ustali i, u skladu s običajem, ispekli bajramski kolač. To nije bila tradicionalna baklava nego pokušaji mafina koje smo smandrljali s nekakvom mješavinom koju smo kupili u 10 km udaljenom Krynkiju jer u Kruszynianyju nema prodavnice. Za ženom i djecom upućujem se prema džamiji. Imajući na umu da sam među muslimanima koji su do posljednjih 30 godina živjeli izolirani od ostatka islamskog svijeta, imam skromna očekivanja glede bajramskih običaja. Približavamo se džamiji u kojoj će se okupiti po 50-ak muškaraca i žena. Rijetki se međusobno selame, obično koriste poljski izraz za “zdravo” – cześć. Žene na Bajram dolaze u suknjama, bez mahrame na glavi. Njih će staviti kada budu ulazile u džamiju. Mahrama je neka vrste kape, odnosno šala kojeg prebacuju preko glave.
Malo prije 10 sati stiže i muftija iz Biyalostoka Janusz Aleksandrowicz. Po ulasku u džamiju, desno od mimbera vidim kese s bombonima i voćem, koji će nakon bajram-namaza biti međusobno podijeljeni kao pokloni. Nakon učenja Kur‘ana, počinjemo klanjati bajram-namaz. Kada imam uči Fatihu naglas, muktedije za njim naglas ponavljaju. Je li ovo vid obnavljanja naučenog pa da se ne zaboravi budući da se prakticiranje namaza svelo na minimum? Kao da je znao moje misli, imam drži hutbu o važnosti namaza i opominje džemat da ne propuštaju namaz koji je uže kojim se vežu za svoju vjeru. Poslije završene hutbe, muhtar tatarske zajednice sela s ponosom najavljuje da su zaklana dva kurbana i da svako nakon namaza može da dođe do restorana “Tatarska jurta” i da uzme dio za sebe i svoju porodicu. Pitanje kako se kurban može klati prije namaza ne postavljam ni sebi; prihvaćam činjenicu da je samo držanje za simbole islama – pa makar se ispravno i ne prakticirali – samo po sebi za ibreta uzimajući okolnosti pod kojima ovi ljudi žive.
Primjećujući moju izgubljenost, prilazi mi jedan džematlija i počinjemo razgovor. Zove se Slawek, na bajram-namaz je došao sa sinom Ahmedom. Ime njegova sina daje nadu u usporavanje asimilacije i gubljenje islamskog identiteta ovih ljudi. Oni stanuju u gradu Bydgoscz, udaljenom oko 400 km, ali u Kruszynianyju imaju familije pa ovdje dođu na Bajram. Vjerovatno je ovo grčevito držanje zajednice jedan od razloga njihovog opstanka. Izrazih želju da upoznam imama Janusza Aleksandrowicza. Kada sam mu rekao da sam iz Bosne, on poče pričati bosanski jezik. Bio sam iznenađen i reče mi da je 1990/1991. proveo u Sarajevu u Gazi Husrev-begovoj medresi. Kaže da se od profesora sjeća još samo Mustafe Spahića. Janusz je druga osoba – poslije Ahmeta iz Bugarske – koja je u tom periodu boravila u Sarajevu u internacionalnom razredu kojeg je medresa formirala da bi omogućila osnovno islamsko obrazovanje muslimanima koji su živjeli u zemljama istočnog bloka – Poljskoj, Bugarskoj i Rumuniji.
BOHONIKI – POLJSKA, 22. AUGUSTA I 2. DAN KURBAN-BAJRAMA
Odlazimo do drugog tatarskog sela, 40 km sjevernije prema Litvaniji. U džamiju stižemo kada je džemat već klanjao podne. U susret mi dolaze imam Janusz Aleksandrowicz i Slawek. Ovaj put iskoristih priliku te odmah uzeh broj telefona Janusza. Slawek mi objašnjava da je jučer umro jedan od zaslužnih članova tatarske zajednice, Jan Sobolewski, koji je predsjedavao Udruženjem poljskih Tatara od 1991. do 2001. godine. Bio je učesnik Drugog svjetskog rata u redovima poljske vojske, dok ga nisu Rusi zarobili 1944. godine. Dženazi prethodi učenje Kur’ana i Jasina. Slawek mi kazuje da je tatarska tradicija za umrlog u toku 24 sata što više proučiti Jasina. Uđoh u džamiju da klanjam podne i ostadoh da slušam tatarsku turističku voditeljicu koja je govorila o islamu i tatarskim tradicijama. Rečene stvari o islamu i ne odgovaraju baš klasičnom razumijevanju islama, ali ne bi bilo fer ove ljude mjeriti istim aršinima kao druge. Džamiju u Bohinikiju restaurirala je turska TIKA, na šta ukazuje tabla pri ulazu u džamiju. Rado bih ostao na tatarskom običaju ispraćanja mrtvih, ali nemadoh toliko vremena.
KRUSZYNIANY – POLJSKA, 23. AUGUSTA, 3. DAN KURBAN-BAJRAMA
Za Tatare Poljske saznao sam sredinom devedesetih. I od tada sam imao želju da ih posjetim. Tek ove 2018. godine mi se ta želja ostvarila i s ovog putovanja nosim tovar utisaka i emocija. Prevladava fascinacija ljudima koji na ovim prostorima obituju 600 godina, boreći se za svaki fragment svog identiteta da ne bi pao u zaborav. Iako su na prostor litvansko-poljske kraljevine došli kao narod čiji su preci tek 60-ak godina prije toga primili islam i kod kojih je postojala realna mogućnost da se potpuno utope u kršćansku okolicu, oni su uspjeli sačuvati svoju osobenost. Možda čak zahvaljujući najprije islamu, koji će s vremenom postati najvažniji dio njihovog identiteta.
Prvi muslimanski prijevod Kur’ana na neki od evropskih jezika uradili su tatarski muslimani u drugoj polovici 16. stoljeća. Prethodni prijevodi bili su na italijanski i latinski, koji su uradili kršćanski misionari radi pobijanja učenja islama. Prvi prijevod Kur’ana na jedan od južnoslavenskih jezika (srpski) urađen je tek 1895. godine. Prijevod je pisan na izumrlom poljsko-bjeloruskom idiomu, koristeći pri tome arapsko pismo, slično našoj arebici. Naučnicima s Poljskog univerziteta u Torunu, okupljenim oko profesorice Joanne Kulwicke-Kaminskem, trebalo je nekoliko godina mukotrpnog rada da dešifriraju tekst i prevedu ga na moderni poljski. “Već u drugoj polovici 16. stoljeća nalazimo prve prijevode na slavenske jezike – koje su govorili Tatari – jer su očigledno jedino na tim jezicima mogli muslimanima predočiti pravila i učenja svoje vjere.To je bilo neophodno jer se zbog etničke separacije i kulturnog identiteta oni definiraju jedino preko islama”, kaže ona.
Na izlazu iz sela kupujem med, magnete za frižider i razglednice. Nastojim da ponesem stvari koje će me podsjećati na nestvarni boravak među Tatarima. Ime prodavnice ne može biti prikladnije – “Na Końcu Świata” (na kraju svijeta).
