Ono što je pisca ovog teksta vezalo uz Ključ jeste činjenica da je kao dječak često, a pogotovo ljeti, boravio tu, najviše kod amidže Muhamed-bega Filipovića. U amidžinoj kući ukazivana mi je velika pažnja, svi su me tetošili i voljeli, a moj dolazak bio je signal za okupljanje brojnih vršnjaka, članova najuže familije te njihovih ključkih drugova i prijatelja…
Kad je došlo do njemačke okupacije, u Ključu je uspostavljena ustaška vlast. Koliko mi je poznato, samo je jedan musliman, i to porijeklom iz Vitine, koji je pred rat došao u Ključ i bio bilježnik u Općini, ušao u ustašku vlast i postao tabornik ustaškog tabora, a samo dvojica muslimana su stupila ustašku vojsku.
Kako su moji preci doživjeli da im odžaci, kuće i imanja budu zapaljeni i uništeni, tako je i Ključ, nažalost, u Drugom svjetskom ratu doživio istovjetnu sudbinu
Jedan od njih je Meho Kulaš, koji je u Ključu bio poznat po tome što je od Općine na brdu Jarice dobio komad šume, koju je iskrčio i posadio voćnjak na koji je bio veoma ponosan. Nažalost, kad mu je voćnjak dospio do roda, seljaci iz sela Jarice posjekli su jedne noći svo voće tako da je Meho bio šokiran i odustao od svake namjere da se bavi voćarstvom.
Drugi musliman koji je pristupio ustašama bio je Mahmut Kapetanović.
Dakle, u Ključu muslimani niti su se obradovali niti su pristupili u bilo kom smislu ustaškoj državi i vlasti. Jednostavno, bili su zatečeni. U junu 1941. godine u Ključ su došle dvije satnije ustaša, jedna iz Ljubuškog, druga iz Krapine. Ustaše su provele racije i pohapsile skoro 900 uglednih Srba iz grada i sa sela i onda ih tokom tri noći pobile u spomenutom Sklopu i u Hanlovićkom vrelu, odakle izvire rječica Ižnjica.
Ključ je bio konsterniran događanjima, a pokušaj da se spriječi zlo završili su tako da je Sulejman-begu Filipoviću stožernik Gutić lično opsovao muslimansku mater i merhamet te mu rekao: “Šta hoćete, vi ste sljedeći na redu!”
Ipak su neki Filipovići, kao što su moje amidže i spomenuti Sulejman-beg, kao i inžinjer Hajrudin Filipović, sin Ali-bega Filipovića, amidždića moga oca, uspjeli da spase dvadesetak gradskih Srba, plativši za to ustašama velike pare i omogućivši im da izbjegnu u Srbiju, odnosno u Beograd, gdje su poslije živjeli.
Amidža Muhamed-beg konstatirao je da ćemo mi, mislio je na muslimane, platiti taj zločin, jer Srbi uvijek na nama naplaćuju sve svoje nevolje, što se odista i desilo 27. jula, kad je došlo do masovnog ustanka Srba. Tada je poklano sve živo u svim muslimanskim selima na ključkom srezu. Tako je ubijeno nekoliko hiljada muslimana, od najmanjeg djeteta do najstarijeg čovjeka.
Na svu sreću, grad nije tada pao u srpske ruke, jer bi se i u Ključu dogodilo ono što se dogodilo u Kulen-Vakufu, Bjelaju, Petrovcu i drugim mjestima u kojim su muslimani stradali zbog ustaških zločina.
(Dio kolumne akademika Muhameda Filipovića – Avaz)
