Ima li išta sporno u “Islamskoj deklaraciji”

Naredne godine navršit će se 50 godina od kada je Alija Izetbegović napisao nacrt za knjigu Islamska deklaracija, koju će godinu dana kasnije (1970) završiti i objelodaniti. Ipak, ovaj rukopis postat će poznat široj jugoslavenskoj javnosti tek 1983. godine, kada biva ključnim dokaznim materijalom koji će Izetbegovića odvesti na dugogodišnju robiju u poznatom “Sarajevskom procesu” mladomuslimanskim intelektualcima.

I danas, skoro pa 50 godina od tada, Islamska deklaracija ne prestaje biti aktualna u javnom prostoru, ne prestaje biti komentirana, citirana i tumačena s različitih strana i na različite načine. Za Islamsku deklaraciju može se ustvrditi da je možda i najzloupotrebljivaniji rukopis na našim prostorima. U tom kontekstu, ona ima izuzetan značaj za historiju bošnjačkog naroda, posebice iz razloga što se preko ovog teksta vršila stigmatizacija Bošnjaka, kojom su oni kolektivno obilježavani kao strani i reliktni element na južnoslavenskom prostoru.

Intelektualni, a sve češće i politički centri srpske velikodržavne ideologije nastavili su s takvom propagandom sve do danas. U tom smislu, njihovi najistaknutiji politički predstavnici u posljednje vrijeme često spominju Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića kao “dokaz bošnjačke panislamske zavjere”. Ove su tendencije naročito reaktivirane nakon 11. septembra 2001. godine, kada evropska i svjetska javnost postaje izrazito senzibilna po pitanju islama i islamskih političkih ideja.

Deklaracija je, prije svega, jedan moralno-vjerski traktat i manifest za buđenje muslimanske samosvijesti. Izetbegovićev refleksivni interes nije bila Bosna i Hercegovina niti Jugoslavija, već “ummet”. Izetbegović u svojim Sjećanjima potvrđuje činjenicu da Islamska deklaracija nije bila usmjerena prema Jugoslaviji, već prema islamskom svijetu, u želji za osposobljavanjem islamskih masa “da učine nešto u vlastitoj povijesti”, za vraćanjem izvorima i za promišljanjem novog položaja žena i manjina, svjestan da je na Zapadu bila shvaćena kao “fundamentalizam” i “primana s velikom rezervom”.

Izetbegović se u Deklaraciji odlučio potajno boriti za pravo postojanja islama kao društvene klime, što je tadašnjim vlastima bilo dovoljno da ga osude kao inicijatora političkog islamizma, bez obzira što on nije poduzimao korake prema nasilnom uvođenju nekog islamskog teokratskog aranžmana, već se odavao osobnoj društvenoj fantaziji, naglašavajući važnost ponovnog osvajanja duše. U totalitarnom režimu Izetbegović nije imao ni pravo na fantaziju o jednom društvenom redu koji će biti zasnovan na islamskim temeljima i otvoreniji prema javnim potrebama muslimana.

On je u Islamskoj deklaraciji zaokupljen muslimanskim svijetom, njegovim stanjem i mogućim perspektivama. U tom smislu, on razmatra i ideje panislamizma i nacionalizma i njihove učinke na položaj tih zemalja. On se referira na evropske procese integracije kroz Evropsku zajednicu, preteču Evropske unije, kao znak nužnosti prevazilaženja zatvorenosti u granice nacionalnih država. S pogledom na Evropsku zajednicu kao temeljno kršćansku, on ističe da je prirodna težnja za saradnjom i ujedinjenjem i muslimanskih naroda u sličnu zajednicu.

“Nama se čini da nema ništa prirodnije pa prema tome ni realnije od zahtjeva da muslimani ostvare razne forme jedinstva radi rješavanja zajedničkih problema i da postupno pristupe stvaranju određenih supranacionalnih struktura – ekonomskih, kulturnih i političkih – radi koordiniranog i zajedničkog djelovanja u nekim važnim oblastima”, naglašava Izetbegović.

Pretpostavka za takvu integraciju muslimanskog svijeta, on smatra, ne može biti nacionalizam, jer je suprotstavljen najdubljim osjećanjima muslimanskih naroda. Izetbegović smatra da je u Evropi nacionalizam predstavljao afirmaciju narodnih težnji (melosa, folklora, a posebno jezika), dok se u muslimanskim zemljama, po pravilu, susreće jedan zakržljali oblik nacionalizma. Ideja nacionalizma u muslimanskim zemljama nije izraz težnji muslimanskih naroda, ona je nametana posredstvom otuđene elite školovane u zapadnjačkom obrazovnom sistemu i predstavljala je neautentičnu, nenarodnu i vještačku konstrukciju.

On naglašava da je nacionalizam u muslimanskim zemljama zamišljen kao zamjena islamu i, kao takav, od početka predstavlja antiislamski pokret te je suprotstavljen osjećanjima muslimanskih naroda koja su prožeta kur’anskim principom “muslimani su braća”, a “u muslimanskom svijetu bez islama nema ni patriotizma”. Dakle, Izetbegović smatra da je nacionalizam u zemljama s muslimanskom većinom strana ideja koja se nudi kao alternativa islamskom učenju i da je u osnovi redukcionistički pogled na ljudsku zajednicu u poređenju s idejama koje nudi islamsko učenje.

Ipak, neophodno je naglasiti da se danas pouzdano može zaključiti da Bošnjaci tokom 20. stoljeća nisu zastupali poziciju političkog panislamizma. Ne postoji nijedan valjan argument na osnovu kojeg bi se moglo tvrditi drugačije. Odbacivali su politički panislamizam kao nerealnu i romantičarsku ideju, duboko svjesni svoje evropske situiranosti.

Jednako tome, opservacije o panislamizmu u Islamskoj deklaraciji predstavljaju izraz objektivističke percepcije temeljene na historijskim, statističkim, geopolitičkim i drugim pokazateljima o međunarodnom položaju zemalja islamskog svijeta, njihovih međusobnih odnosa i mogućih perspektiva. Suprotno tome, propagandistička su nastojanja okrenuta ka stvaranju mita o Islamskoj deklaraciji i njenom panislamizmu i pokušaju nametanja kolektivne stigme bošnjačkom narodu.

40 ODABRANIH IZREKA IZ “ISLAMSKE DEKLARACIJE”

1. Islam je jedina misao koja je mogla uzbuditi maštu muslimanskih naroda i ostvariti kod njih neophodnu mjeru discipline, inspiracije i energije. Nijedan drugi ideal, stran Islamu, nije nikada uspio ostvariti bilo kakav efekat od značaja ni na polju kulture ni na polju države. (str. 3)

2. Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu. (str. 3)

3. Nezamislivo je da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. (str. 3)

4. Modernistima nije jasno da moć zapadnog svijeta nije u tome kako on živi, nego u tome kako on radi, da ta snaga nije u modi, bezboštvu, noćnim klubovima, raspuštenoj mladoj generaciji, nego u izvanrednoj radinosti, upornosti, znanju i odgovornosti njegovih ljudi. (str. 5)

5. Pokazalo se vrlo brzo da se izmjenom oblika kapa ne može izmijeniti ono što je u glavama ili navikama ljudi, a još manje ono što čini njihov stvarni položaj, pa su svi problemi Turaka, jučerašnjih u fesu i današnjih u šeširu, ostali potpuno isti. (str. 5)

6. Može li zemlja koja ne zna šta je i odakle vuče korijen imati jasnu predstavu o tome kuda ide i čemu treba da stremi? (str. 6)

7. Povijest Islama nije samo, pa čak ni svojim većim dijelom, povijest progresivne realizacije Islama u stvarnom životu. Ona je isto toliko i pripovijest o nerazumijevanju, zanemarivanju, izigravanju i zloupotrebi ove misli. Stoga je i povijest svakog muslimanskog naroda istovremeno i kronologija blistavih dostignuća i pobjeda, koliko i žalosnih zabluda i poraza. (str. 7)

8. Jer, mi kao Muslimani ne možemo biti podjarmljeni, neprosvijećeni, zavađeni. Mi to možemo biti samo kao otpadnici od Islama. Svi naši porazi, od onog prvog na Uhudu pa do ovog posljednjeg na Sinaju, podjednako potvrđuju ovaj stav. (str. 8)

9. Kur’an je izgubio autoritet zakona, a dobio “svetost” predmeta. (str. 8)

10. Pod stalnim utjecajem teološkog formalizma Kur’an se sve manje čitao, a sve više “učio” (recitirao), a naredbe o borbi, ispravnosti i osobnom materijalnom žrtvovanju, opore i neprijatne našoj inerciji, rastvorile su se i nestale u ugodnom zvuku učenog kur’anskog teksta. (str. 8)

11. Kur’an recitiraju, tumače pa recitiraju, proučavaju pa opet recitiraju. Ponavljaju po tisuću puta jednu njegovu rečenicu, da ne bi morali ni jedan jedini put da je primijene. (str. 8)

12. Stvorili su opširnu i pedantnu znanost o tome kako se Kur’an izgovara, da bi pobjegli od pitanja kako da ga provedu u život. Na kraju, Kur’an su pretvorili u goli zvuk bez razumljivog smisla i sadržaja. (str. 8)

13. Čitava je stvarnost muslimanskog svijeta sa svojim raskorakom između riječi i djela; sa svojim razvratom, prljavštinom, nepravdom i kukavičlukom; sa svojim monumentalnim ali praznim džamijama; s velikim bijelim čalmama bez ideala i hrabrosti; s licemjernom islamskom frazom i vjerskom pozom; s ovom vjerom bez vjere. (str. 9)

14. Vodeća grupa je volja i misao, a narod srce i krv svakog dubinskog pokreta. Bez sudjelovanja ili barem pristanka običnog čovjeka, svaka akcija ostaje na površini i bez prave udarne snage. (str. 10)

15. Muslimanski narodi neće nikada prihvatiti ništa što je izričito suprotno Islamu, jer Islam nije ovdje samo ideja i zakon, Islam je postao ljubav i osjećanje. Tko se digne protiv Islama, neće požnjeti ništa osim mržnje i otpora. (str.10)

16. Mase hoće islamsku akciju, ali bez svoje inteligencije ne mogu je povesti. (str. 10.)

17. Kad god je trebalo pokrenuti mase korištene su, makar i privremeno, i neiskreno, islamske parole. (str. 10)

18. Gdje ima Islama, nema ravnodušnosti. (str. 10)

19. Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. (str. 12)

20. Nijedan sistem nije islamski ili neislamski po sebi. On je to samo po ljudima koji ga čine. (str. 12)

21. Mnoštvo zakona i složenost zakonodavstva obično je pouzdan znak da je u društvu “nešto trulo” i da treba prestati donositi zakone, a početi odgajati ljude. (str. 12)

22. Kada iskvarenost sredine pređe izvjesnu granicu, zakoni postaju nemoćni. Oni ili dolaze u ruke pokvarenih izvršilaca pravde, ili postaju predmet otvorenog ili prikrivenog izigravanja od strane iskvarene sredine. (str. 12)

23. Onaj tko vjeruje da život treba uređivati ne samo vjerom i molitvom nego i radom i naukom, čija slika svijeta ne samo dopušta nego i traži da jedna pored druge stoje i bogomolja i tvornica, tko smatra da treba ne samo odgajati ljude nego i olakšavati i unapređivati njihov život na zemlji, i da ne postoje nikakvi razlozi da se ova dva cilja žrtvuju jedan drugome – taj pripada Islamu. (str.13)

24. Svako rješenje da bi bilo islamsko mora ispunjavati dva uvjeta: mora biti maksimalno efikasno i maksimalno humano. (str. 14)

25. U džematu nitko nije sam i to u dvojakom smislu: nije sam da može raditi šta hoće, niti je sam, prepušten sam sebi, da bi mu izostala moralna i materijalna potpora. (str. 15)

26. Ako Musliman ne osjeća prisutnost drugih, muslimansko društvo nije uspjelo. (str. 15)

27. Sila i zakon samo su sredstva pravde. Sama pravda nalazi se u ljudskim srcima, ili ona ne postoji. (str. 15)

28. Što možemo očekivati ako sa džamije i televizijskog tornja dolaze narodu sasvim oprečne poruke? (str. 18)

29. Naš put ne polazi od osvajanja vlasti, nego od osvajanja ljudi. (str. 18)

30. Čuda ne postoje, osim onih koja stvaraju ljudi radom i znanjem. (str. 19)

31. Mehdija je ime za našu lijenost, ili još više, za lažnu nadu, koja raste iz osjećaja naše nemoći u situaciji kada je veličina teškoća i problema u potpunom nesrazmjeru s mogućnostima i sredstvima borbe. (str. 19)

32. Kada shvatimo da u stvari nema ni pravih prijatelja ni pravih neprijatelja i kada za svoje nedaće budemo više krivili sebe, a manje “paklene planove neprijatelja”, bit će to znak da je počela naša zrelost i da dolazi doba s manje nevolja i razočaranja. (str. 19)

33. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima. (str. 20)

34. Narod koji spava može se probuditi samo udarcima. (str. 20)

35. Civilizacija je od žene napravila objekt koji se koristi ili kojem se robuje, ali je ženi oduzela ličnost, koja jedina može biti nosilac vrijednosti i poštovanja. Zanemarujući majčinstvo, ona je ženu lišila njene osnovne i nezamjenjive funkcije. (str. 20)

36. Svaki narod, prije nego što je bio pozvan da izvrši svoju ulogu u povijesti, morao je doživjeti razdoblje unutrašnjeg očišćenja i praktičnog prihvatanja nekih temeljnih moralnih stavova. (str. 22)

36. Sve što se želi ostvariti, mora se prvo ostvariti u dušama ljudi. (str. 22)

37. Gotovo sve što čini stvarnost suvremenog svijeta izgledalo je nemoguće prije pedeset godina. (str. 25)

38. Islamski svijet nije pustinja; on je neuzorana ledina koja čeka svoje orače. (str. 32)

39. Emocionalna islamska zajednica treba da se pretvori u organiziranu. (str. 32)

40. Nema obećane zemlje, čudotvoraca, ni mehdija. Postoji samo put rada, borbe i žrtve. (str. 32)

LITERATURA:

1. Islamska Deklaracija, Alija Izetbegović

2. Zbornik radova Misao ravnoteže i umjerenosti u djelu Alije Izetbegovića, Sarajevo, 2018.

Tekstovi: Danko Plevnik, Izetbegovićeva Islamska deklaracija u kontekstu prošlosti i sadašnjosti; Amir Karić, Mit o bošnjačkom panislamizmu: pokušaj nametanja kolektivne stigme.