Na pozornici nije bilo mnogo rekvizita. Ansambl od 20 plesača kretao se sporo po taktu elektronske muzike, približavajući se i udaljavajući jedni od drugih, ponekada udarajući o zid, ali bez mogućnosti da prođu pored njega.
Muškarac obučen u crno, “Nepravda” ometa protok plesača, dok se pojavljuje žena u laganoj bež haljini, koja predstavlja sve Kosovare.
Ona pokušava govoriti publici, ali riječi joj ne dolaze. Pridružuje se drugim plesačima da udari zid, ali “Nepravda” se vraća da ih zaustavi.
Sedmicu prije nego što je Kosovo obilježilo 10. godišnjicu nezavisnosti, u februaru 2018. godine je Nacionalni balet Kosova premijerno prikazao savremeni plesni performans – Bez zidova.
‘Osjećamo se izolirano i zakopano’
Teuta Krasniqi je 28-godišnja plesačica i prva koreografkinja baleta sa Kosova i jedina sa Kosova do danas. Ona se često pita: “Je li naše Kosovo, čak i nakon 18 godina slobode, država ili geto?”
U Kosovu – najnovijoj evropskoj naciji – građani su izolirani od ostatka Evrope. Oni su jedina nacija sa zapadnog Balkana koja ne može putovati slobodno u 26 evropskih nacija u šengenskoj zoni bez viza.
“Iz ove sjenke, koja prekriva našu naciju, mi se često osjećamo izolirano i zakopano, kao da neko baca prljavštinu po nama. Sve to daje osjećaj kao da nas neko sahranjuje. Vjerujem da bi se svaka nacija koja bi bila u istim okolnostima osjećala isto kao i mi”, kazala je Krasniqi iz svog baletnog studija, u podrumu historijskog Nacionalnog teatra Kosova u Prištini.
“To je osjećaj naše države i našeg naroda: mi smo izolirani i osjećamo se kao da smo u grobu.”
Njen mračan, ali pronicljiv prikaz izolacije Kosova smješten je u kontekst sve veće ljutnje i beznadežnosti među Kosovarima odsječenim od ostatka svijeta, uprkos obećanjima koje su dali političari i zvaničnici Evropske unije tokom protekle decenije da će uskoro moći slobodno putovati. Kosovo nije član bloka.
‘Sada imamo slobodu’
U međuvremenu, Kosovari su prisiljeni čekati u dugim redovima ispred ambasada u glavnom gradu da zakažu intervju za putničku ili poslovnu vizu i plaćaju stotine eura za priliku da posjete Evropu.
Krasniqi pronalazi prilike da putuje u inozemstvo dok traži inspiraciju iz drugih djela ili radionica. Francuska ambasada u Prištini odbila je dvije njene aplikacije.
Ona je počela plesati za 17. rođendan, što je relativno kasno u svijetu plesa. Rođena u Prištini, koja je tada bila dio Jugoslavije, 1999. godine Krasniqi je provela tri mjeseca u Kanadi s porodicom kao izbjeglica, dok je NATO izvodio zračne napade da ukloni vojsku Slobodana Miloševića sa Kosova.
Kada je rat završen, u junu 1999. godine, Krasniqi se vratila u novooslobođenu domovinu, zajedno sa stotinama hiljada etničkih albanskih izbjeglica.
“Od tog osjećaja sreće koji sam imala, počela sam polako, polako ići dolje… Nismo čekali da vidimo je li dobro ili šta se dešava [na Kosovu], samo smo mislili kako sada imamo slobodu”, priča ona.
Utapanja u rijeci Tisi
Dok se nacija počinjala ponovo graditi, niz politički motiviranih ubistava ostavio je ožiljke na novom pejzažu, počele su se formirati stranke, a raširena korupcija je kočila razvoj.
Do vremena kada je krenula u srednju školu u Prištini, da se fokusira na muziku, već se osjećala zarobljeno; mnogi mladi ljudi su se osjećali zaglavljeno, a porodice su se borile finansijski usred manjka poslova. Ona je počela razmišljati o zidovima unutar svoje države.
Međunarodna zajednica bi trebala “srušiti ovaj zid”, kazala je ona, kako ljudi danas ne bi morali napuštati Kosovo u potrazi za boljim ekonomskim prilikama u zapadnoj Evropi.
Početkom 2015. godine blizu 100.000 Kosovara pobjeglo je autobusima zaputivši se u Srbiju, odakle su prešli granicu s Mađarskom. Mnogi su umrli pokušavajući stići do zapadnog Kosova.
Krasniqi se sjeća kako je gledala vijesti o patnjama Albanaca sa Kosova koje su trpjeli na rijeci Tisi, koja razdvaja srbijansko-mađarsku granicu 2009. godine. Petnaest ljudi se utopilo u ovoj hladnoj rijeci.
‘Nepravda’ se izvinjava Kosovu
Kroz suze, Krasniqi opisuje taj incident prikazan u jednoj od scena u performansu Bez zidova. Lik “Nepravda” stoji iznad drugih i ne radi ništa dok se oni bore protiv zamišljenih valova rijeke, očajnički pokušavajući stići do mađarske granice.
“Pokušavala sam zamisliti koliko je hladna bila voda i šta su žene i mala djeca [morali trpjeti]. Šta su oni osjećali…”
Na kraju te scene, “Nepravda” se izvinjava Kosovu. Plesači, svi zajedno, polako hodaju prema slabašnom svjetlu na kraju scene, ne osvrćući se nazad. Za Krasniqi, svjetlost simbolizira nadu za Kosovo.
“Ako smo svi zajedno, možemo nešto učiniti. Mi samo želimo nastaviti rušiti ovaj zid… Mi pokazujemo Evropi i svima drugima da smo mi zaista dio Evrope. Želimo da EU i naša Vlada – svi – da budu uz nas”, kaže ona.
Bardhe Neziri, grafička dizajnerka, bila je u publici na premijeri plesnog performansa.
Genije u najboljem izdanju
“Sve vrijeme sam se ježila, jer je zasnovano na istinitoj priči. Iako je Teuta nova koreografkinja, uspjela je prenijeti veliku emociju publici… Predstava je prenijela segmente našeg svakodnevnog života i osjetila sam prikaze naše stvarnosti tamo”, rekla je Neziri.
Teutin ples na Kosovu, gdje se građani još bore s ratnom prošlošću, u velikoj mjeri se slavi.
“Mislim da ako postoji problem kojeg niste svjesni i onda vidite kako se pomalja ispred vas, to evocira empatiju, saosjećanje i ljudske kvalitete, koje vas pokrenu da budete osoba koja želite biti i obično bolja osoba”, kazala je Christie Coleman, američka plesačica i koreografkinja iz New Yorka, koja koristi savremeni ples da prikaže globalne probleme socijalne pravde, kao što je nasilje u porodici.
Coleman je, također, bila koreografkinja u dva performansa u Nacionalnom baletu Kosova u protekle dvije godine i sarađivala je s Krasniqi.
“Mislim da je ona genije u najboljem izdanju. Njen um je kao čelična zamka, šta god joj date – ona zapamti”, kazale je Coleman.
Uzbudljiva historija baleta
Krasniqi je spretna plesačica, a njena promocija u koreografkinju nije bila jednostavan poduhvat: desilo se to u septembru prošle godine, kada je Nacionalni balet Kosova slavio 45. godišnjicu. Tokom godina svi raniji koreografi i koreografkinje su dolazili iz cijelog svijeta, od Kube do Rusije, jer nije bilo obučenih koreografa na Kosovu. Sam balet je imao uzbudljivu historiju.
Nakon formiranja 1972. godine, bili su prisiljeni prestati s radom 1990. godine, tokom srpske okupacije Kosova. Nakon rata, balet je krenuo ispočetka, sa svim novim plesačica, a predvodio ih je bivši plesač Ahmet Brahimaj.
Uprkos uzburkanoj prošlosti baleta, Krasniqi je odlučna da će svoju baletnu trupu odvesti na različite svjetske pozornice.
“Svaki put kada izađemo iz države, mi predstavljamo Kosovo. Najbolji način da predstavite svoju državu je pomoću kulture.”
