Mnoge uvrede
Prije i neposredno nakon toga sam pročitao veoma oštru i neuljudnu optužbu Rasima Ljajića, lokalnog srbijanskog političara, lišenu svakog razumnog argumenta i obilno opskrbljenu mnogim uvredama, u kojoj pokušava moralno, politički i vjerski, čak i s optužbom da Zukorlić ne zna šta je islam, obesnažiti i omalovažiti ovaj korak muftije sandžačkog.
Koliko god me stav i ponašanje, ton i način govora Ljajića nisu iznenadili, jer se u njegovom slučaju radi o realnoj mogućnosti da izgubi kredibilitet predstavnika Bošnjaka Sandžaka, jer je vjerodostojnost u zastupanju njihovog interesa izgleda već izgubio, toliko me iznenadila ocjena gospodina Softića.
Ona me i začudila, budući da u islamu, njegovom sistemu i konceptu islamskog vjerovanja i islamskog društva koji je jednakopravan svakom drugom takvom konceptu, npr. kršćanskom koji zastupa Sveti Otac i drugi predstavnici kršćanske demokratije, u pojmu države i politike i konceptu funkcije ulemanskog staleža u islamu ne postoji i ne može da postoji nikakva zabrana.
Za nas, muslimane, veoma je povoljna okolnost ako se ujedinjuju visoka vjerska kompetencija i visoka državna funkcija i to je od nastanka islamskog društva bio jedan od njegovih ideala. To proizlazi iz činjenice da islam nije religijska organizacija koja posreduje između Allaha, dž. š., i ljudi, nego je vjera svakog čovjeka u kojoj se on sam i bez posrednika odnosi prema Allahu, dž. š., kao svom apsolutnom tvorcu i gospodaru.
To znači da Islamska zajednica nije i ne smije ni na koji način i nikada da postane crkva, a mi, muslimani, ili ulemanski stalež, pogotovo, crkvena zajednica, što znači da ulemanska organizacija nije crkvena organizacija, nego samo jedna specifična društvena organizacija te, prema tome, ulema ne pripada nekom izvandruštvenom i posebnom staležu koji podliježe statusu koji ih stavlja izvan društva i koji im zabranjuje da unutar društva u kojem žive obavljaju sve nužne funkcije koje su neophodne za njegovo dobro funkcioniranje, posebno onda kada prilike to traže i kada je ta zajednica na određeni način dovedena u pitanje.
Nema zabrane
Nadam se da gospodin Softić zna da u islamu, ne samo da nije nezakonito i nije u neskladu s pravilima i tradicijom islama da ulema, kao poznavalac i tumač vjere, obavlja i najviše državne funkcije. Zapravo, u izvornom konceptu islama to pravilo obavljanja javnih funkcija bilo je izraženo u instituciji kalifata, imamata i uopće u mišljenju da je onaj koji je najodgovorniji za stanje vjere jednog naroda ujedno i najviše odgovoran za stanje muslimana u jednoj državi.
Dakle, nema principijelne zabrane ni za jednog člana ulemanskog staleža da se prihvati bilo koje funkcije u ljudskoj zajednici u kojoj živi, a posebno u onim slučajevima kada stanje te zajednice zahtijeva posebnu pažnju, veliku brigu i tijesnu povezanost moralnih načela koje zastupa vjera s pravima i interesima te ljudske zajednice.
Pogotovo je to moguće i čak nužno ako se postojeći predstavnici jedne ljudske zajednice, u ovom slučaju sandžačkih Bošnjaka, koju čine i vjernici, ne odnose prema interesima i potrebama te zajednice na odgovoran način, kakav je slučaj u našoj zemlji, a pogotovo u zemlji u kojoj živi i djeluje muftija Zukorlić.
Ako je gospodin Softić toliko osjetljiv na činjenicu da pripadnici ulemanskog staleža obavljaju državne funkcije, imao je u posljednjih dvadeset godina mnogo primjera kada su visoki predstavnici Islamske zajednice i ulemanskog staleža obavljali veoma visoke državne funkcije, pa, dakle, i prilika da reagira na način kako reagira u odnosu na postupak muftije Zukorlića.
Priznato pravo
Može biti da gospodin Softić izuzima iz svog pravila one visoke funkcionere Islamske zajednice i uleme koji su članovi SDA i Stranke za BiH, i koji su kao takvi obavljali brojne državne funkcije u parlamentima i vladama. No, ni gospodin Softić, niti iko drugi iz Islamske zajednice nije reagirao na tu pojavu, koja je, uostalom, logična i normalna, ali nije logično sačuvati i izražavati rezervu samo za Zukorlića, pogotovo to nije logično s pozicije predsjednika najvišeg organa IZ.
Uostalom, muftija Zukorlić ima status muftije, kojem je priznato pravo donošenja decizija i tumačenja značenja i primjene vjerskih načela i to zvanje nije služba i nema rok trajanja, jer je oduvijek važilo pravilo “jednom muftija uvijek, pa čak i nakon smrti muftija”, budući da je to znak statusa i prava unutar staleža, a ne nešto što treba da zavisi od neke organizacije, pa čak i od Sabora IZ.
U nas je oduvijek tako bilo i nema razloga da bude drugačije i naše muftije su igrale u našoj historiji ogromnu ulogu upravo zbog toga što se nisu ustručavale da za svoj narod preuzmu i najteže funkcije i zadatke.
Suprotna shvatanja su ostatak krivo shvaćenog sekularizma koji više ne postoji ni u zemljama klasičnog sekularizma, jer je opći razvoj ljudskog društva pokazao da je nemoguće ono što je stoljećima formiralo ljudsko mišljenje i ponašanje mehanički izbacivati iz života ljudi i to na liniji cijele strukture i fenomenologije tog života.
Međutim, budući da je kod nas neznanje osnovna karakteristika obavljanja javnih funkcija, nije čudo da neko ne zna da je sekularizam preživio i da je on deplasiran i kada se radi o Islamskoj zajednici, pa i ulemanskoj organizaciji, budući da to nije crkva nego slobodno udruženje ljudi koji vjeruju u jednog jedinog Allaha, dž. š., i slijede primjer njegovog Poslanika. Tretirati Islamsku zajednicu kao crkvu je nasilje nad njom i to nasilje se jasno vidi u našoj štampi i glasilima.
Ali, vratimo se sada još malo muftiji Zukorliću. Ko su ti i šta je to što muči mnoge kada je u pitanju muftija Muamer ef. Zukorlić? Prije svega, ko su ti koje on dovodi u nezgodan položaj zbog čega tako vehementno reagiraju na njegove postupke.
Status quo
Moje uvjerenje je da su to oni koji se danas zdušno zalažu za status quo, tj. za priznavanje i prihvatanje silom nametnutih i historijskih i aktuelnopolitčkih rješenja i potpuno podređenog položaja Bošnjaka i muslimana uopće na ovim prostorima, u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama gdje oni žive i to je zajednički nazivnik za sve regionalne faktore koji danas vladaju, podjednako i srpske i hrvatske, ali, nažalost, i bošnjačke, prije svega one vladajuće ili one pri vladama, kao što je to slučaj s Ljajićem i Ugljaninom.
Da je to tako, može se detektirati ne samo iz njihovih izjava, iz napada glasila koji ih tako glasno podržavaju protiv muftijine linije u odnosu na Sandžak i na silno nasilje koje se vrši nad tamošnjim Bošnjacima, a koje je tek muftija jasno imenovao i predložio lijek za njega, nego prije svega iz sadržaja njihove apsolutno lažne i za Bošnjake smrtonosne politike u znaku stava “što je bilo – bilo je, okrenimo novi list i gledajmo unaprijed”. To, praktično, znači – prihvatimo naš inferiorni silom nametnuti položaj u koji smo dovedeni nasiljem obiju susjednih država, a koje se još u određenom smislu vrši nad nama, a koje nam obećava samo izolaciju na malom prostoru i budućnost jedne Palestine ili, još preciznije, Gaze.
To je smisao brojnih izjava o tome da mi, Bošnjaci, moramo dati nove ustupke drugima i da nam slijedi još gore stanje ako to ne učinimo, što je razlog da od naših političkih predstavnika nema uopće reakcija na brojne antimuslimanske i antibošnjačke izjave, postupke i akcije, na stalno i često ponavljano nipodaštavanje Bosne i Hercegovine kao države i njenog glavnog političkog, državnog i kulturnog centra Sarajeva.
Taj defetizam je nastavak katastrofalne politike redukcije naših interesa i prava koja je vladala u ratu, a sada je ne samo loša nego i besmislena, jer smo već izgubili 120.000 ubijenih i 400.000 nasilno raseljenih i nemamo više šta izgubiti, pogotovo ako uzmemo u obzir i gubitak više od 60 posto teritorija na kojem smo nekada bili naseljeni, a sada smo s njega protjerani.
Ugljanin i Ljajić
Ako je s nama stanje takvo, može se misliti kakvo je stanje u Sandžaku, u kojem su Bošnjaci stotinu godina izloženi razarajućoj politici srpske države koja je otjerala u emigraciju stotine hiljada tamošnjih Bošnjaka. I sada, kada se na sceni pojavi čovjek koji kaže dosta je toga, dosta je nasilja, ukinuli ste nam legalnu i legitimnu autonomiju nastalu u NOB-u, protjerali nas u Tursku i širom Evrope, a ovo je naša zemlja, kao što je Srbija i naša država, u kojoj želimo da budemo faktor koji se uzima u obzir, a ne sluge i poslušnici koji sjede u Beogradu i donose legitimitet vašoj vladavini, a nama ništa osim patnje, tada svi ustaju protiv njega.
To što protiv njega ustaju Ugljanin i Ljajić nije čudo, njima muftija oduzima legitimitet, jer za svoj narod nisu ništa učinili i svi bitniji pomaci u poziciji Bošnjaka, osim u vlasti koja je i gluha prema potrebama Sandžaka i njegovih stanovnika, postignuti su zalaganjem upravo muftije Zukorlića i njegovih sljedbenika. Ali, užasno je, krivo i nepravedno da naši bošnjački političari, pa i predsjednik Sabora Islamske zajednice, kao i dio kapitulantske štampe, nastoje delegitimirati tog časnog čovjeka koji nije ništa drugo nego vjerni sluga svome narodu, dok su svi dosadašnji naši prvaci smatrali da narod mora služiti njima, prije svega, kao glasačka mašina koja im osigurava učešće u vlasti, a oni njemu ništa.
Ovaj potez muftije zaslužio je pohvalu jer on, budući da može pod određenim okolnostima imati praktički značaj, ali je već jasno da ima veliki politički i moralni, ali i međunarodni značaj, upozorava na dvije stvari. Prva je da u Srbiji postoji jedan historijski i ustavnopravno Srbima potpuno jednak narod. Druga je da taj narod do sada nije imao prava i sloboda i da nema predstavnika svog političkog i pravnog statusa, jer su se svi njegovi predstavnici unaprijed odredili i deklarirali da su ljudi nižeg ranga i namjera i bili zadovoljni sinekurama u srpskoj državnoj i političkoj hijerarhiji.
Nadam se da nesavjesni ljudi neće nauditi časnom muftiji Muamer ef. Zukorliću
