Više od 300.000 ljudi, procjenjuje se, napustilo je susjednu Hrvatsku u prvih pet godina njenog članstva u Evropskoj uniji. Priznala je to nedavno i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Ona, čak, sada smatra i da sloboda kretanja u EU nije više toliko dobra stvar. Prije godinu dana govorila je drugačije, dok vrag nije odnio šalu.
Hrvati napuštaju Hrvatsku zbog nepravde, klijentelizma, stranačke podobnosti, korupcije, nepotizma, kriminala, depresivne društvene klime. Glavni motivi iseljavanja nisu ekonomski. Odlaze mladi, obrazovani, stručnjaci, nezaposleni i zaposleni, odlaze čitave porodice, gase se škole. Samo prošle godine otišlo je oko 80.000 ljudi, od čega polovina u Njemačku.
Domoljubi čine sve kako bi ih zaustavili, no, bez uspjeha.
Ljudi više ne slušaju niti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Bozanića koji ih sa oltara proglašava „dezerterima“ i poziva da svojim „ostankom“ pomognu drugima.
Ne samo to, nego mu doslovno govore da prestane „lupetati“ o ostanku u Hrvatskoj i da vrati narodne pare.
Predsjednici Grabar-Kitarović odgovaraju da nema dodira sa stvarnošću, da je više od pola radnog vijeka provela izvan Hrvatske gdje su joj, kažu, i djeca završila škole.
Opasnost pred vratima
U Bosni i Hercegovini još uvijek nismo osjetili svu tegobu slobodnog kretanja radne snage, iako su redovi ispred stranih ambasada sve duži.
Koliko god domaći političari ambiciozno dijelili zemlju i odugovlačili proces pristupanja Evropskoj uniji, poučeni katastrofalnim demografskim primjerom Hrvatske i drugih zemalja, jasno je svima da je opasnost pred vratima.
Možete li i zamisliti situaciju da stanovnici BiH ne moraju čekati godinu i više dana na termin za radnu vizu u njemačkoj ambasadi? Ili šest mjeseci na spajanje porodice?
Zamislite da se stanovnicima BiH otvore granice kako su se otvorile Slovencima i Hrvatima i da im se ovog trenutka ukinu sva ograničenja na evropskom tržištu rada? Da jednostavno mogu ispariti preko državne granice, bez administrativnih zapreka?
Za kratko vrijeme mogli bismo ostati bez povratnika koji godinama izgaraju u ljubavi prema domovini, šačice branilaca Republike Srpske iz opustjelih krajeva istočne Hercegovine, porodica koje se krvavo bore i preživljavaju sa dvije-tri stotine maraka mjesečno, zlatne omladine koja puna nade tek prikuplja papire za biroe za zapošljavanje, malih poslodavaca koji, odvajajući od mizernih plata svojih uposlenika, pune državne budžete…
Kome treba takva EU?
A najgore od svega jeste što možda ne bi bilo nikog, kada se poruše zidovi oko našeg malog raja, osim političara, njihove uhljebljene rodbine, prijatelja, i prijatelja njihovih prijatelja, da za njih glasa… Kome će, svi ti jadnici, na kraju prodavati sve te velike priče?
Ko će njih hraniti? Od čije će ljubavi onda živjeti?
Razumijete zbog čega još uvijek govorimo o osnovnim ljudskim pravima i zbog čega domaći političari aktivno rade na održavanju statusa quo, od rješenja praveći probleme?
Oni su na vrijeme, Kolinda prekasno, prozreli mahane opake Evropske unije, među njima i „slobodu kretanja ljudi, kapitala, robe i usluga“. Da ne bi kasnije, poput predsjednice Hrvatske, priželjkivali žice i zidove na granicama, domaći političari im jačaju temelje.
Zato mi još uvijek raspravljamo o konstitutivnosti, ravnopravnosti, jeziku, špijunima, imenima, nezavisnosti, nastavnim programima, trećem entitetu.
Zato Milorad Dodik svako malo vremena podsjeća na „historijske prevare“, „zle kobi prošlog vijeka“, „paklene planove Zapada“, „integraciju Srbije i Republike Srpske“. On bi i u Predsjedništvo BiH ušao sa zastavom entiteta i tako međunarodne zvaničnike, koji od BiH očekuju „jedan glas“, podsjetio na podijeljenost zemlje.
Vic o zatvoreniku
Konkretnijih mjera da se BiH što duže održi izvan EU-a i njeni stanovnici sačuvaju od slobode kretanja, jednostavno nema.
Iseljavanje je suštinski problem Evropske unije koji se ne može riješiti u kratkom roku.
Mladi će jednostavno odlaziti tamo gdje će za svoje znanje i rad biti bolje plaćeni. Oni malo stariji će odlaziti zato što znaju da će za pet godina rada u EU ostvariti bolju penziju nego za 40 godina rada u zemlji koja im je u srcu.
Drugačiji pristup demografskoj problematici podrazumijevao bi političku stabilnost, donošenje jasnih demografskih mjera i strategiju, te sveobuhvatnu reformu društva.
Umjesto takvog pristupa domaći političari koriste taktiku iz onog vica o zatvoreniku koji je, nakon ispušenog džointa, kazao: Neka nas ovdje, dobro je nama i ovdje!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
