Rijeka ljudi jutros se slivala na tuzlansku Slanu Banju. Posljednje počivalište tuzlanske mladosti, koja je ubijena na Kapiji 25. maja 1995. godine, posjetili su članovi porodica i brojne delegacije.
Od zločina na Kapiji prošle su 23 godine, ali bol roditelja još uvijek je živ kao prvog dana. Pored tragedije njih boli i to što nema pravde, jer Novak Đukić, jedini pravosnažno osuđeni za masakr u Tuzli, slobodno živi u Srbiji.
Zineta Hidanović kaže da se rane roditelja nikada ne mogu izliječiti. Njen sin Alem imao je samo 20 godina kada je ubijen na Kapiji.
– Moj sin nikada nije bio pristalica odlaska na Kapiju. Često ga je zvala sestra i njen muž, ali on je govorio da nije lud da ide jer može pasti granata. Ali eto, tu noć se dogodilo… Nešto ga je vuklo. Taj dan je bio poseban, ja sam ga vidjela i imala sam osjećaj kao da je sijao. Svaka majka voli svoje dijete, ali on je bio taj dan izuzetno lijep – priča Zineta Hidanović.
Ona kaže da se svakog detalja tog kobnog dana dobro sjeća. Navodi da je nakon pada granate bila jako čudna situacija jer su ljudi okretali glavu od nje, jer je svima bilo teško da kažu istinu.
– Upalila sam televiziju prije nego što sam htjela da krenem da tražim sina. Vidjela sam dijelove tijela, a prepoznala sam i patike mog sina. Tada mi više niko nije morao ništa govoriti – kaže Zineta Hidanović.
Srebreničanka Bahra Hasanović u ratu je izgubila dva sina. Jasmin je 1993. godine ubijen u Srebrenici, a Senad 1995. na Kapiji.
– Najviše boli što niko nije odgovarao, a pobili su ovoliku mladost. Nisam ja svoju djecu hranila i školovala da ih dušmani pobiju. Đukića su pustili da ode i sada ga štiti Srbija, neće da ga izruče. Nema pravde za nas majke. Umiremo jedna po jedna i nećemo pravdu nikada ni dočekati – kaže Bahra Hasanović.
Hilmo Bučuk na kapiji je ostao bez kćerke Lejle, koja nije imala ni punih 17 godina. Život učenice trećeg razreda Medicinske škole prekinula je granata s Ozrena.
– Najteže čovjeku pada to što je onaj koji je osuđen slobodno šeta Beogradom. Njegovi saučesnici također šetaju po Srbiji. Roditeljima je ostalo da svakodnevno sa sobom nose tugu i bol – kaže Hilmo Bučuk.
