Historijsko potpisivanje Memoranduma o saradnji između zvaničnih zastupničkih tijela Bošnjaka i Albanaca u Srbiji, kojim će, između ostalih zajedničkih politika, nastaviti zajedničko djelovanje u odnosu na državne vlasti u Beogradu, aktueliziralo je zajedničku ulogu ovih dvaju naroda u regiji i na Balkanu.
Naime, politička organizacija “Džemijet”, formirana na početku 20. stoljeća u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, okupljala je muslimansko stanovništvo, prevashodno Bošnjake i Albance u Makedoniji, na Kosovu i Sandžaku, a i danas može biti primjer i za političko organiziranje dvaju naroda.
Ismet Azizi publicista je iz Gnjilana i predsjednik udruženja “Kosovo za Sandžak” sa sjedištem u Prištini. Za Stav govori o odnosima Bošnjaka i Albanaca te navodi da je Kosovo veoma slično sa Sandžakom, a preko Sandžaka i s Bosnom, bez obzira na jezičke podjele, te da su imali istu sudbinu poslije povlačenje Osmanlija i pada pod administraciju Srbije i Crne Gore. “Kosovo za Sandžak” okuplja, za sada, intelektualce iz Sandžaka i Kosova i u svom programu ima za cilj uspostavljanje kontakata i saradnju dvaju naroda, da zaštiti prava Bošnjaka na Kosovu i Albanaca u Sandžaku, ali pokušava preko zbližavanja ovih dvaju naroda isto to učiniti sa Srbima i Crnogorcima.
Rezimirajući odnose Bošnjaka i Albanaca kroz historiju i danas, Ismet Azizi, uz opasku da je novinar Stava prvi koji ga je kontaktirao da govori na ovu temu, konstatira da su “međusobno poštovanje, uvažavanje i solidarnost osnovna odlika odnosa između ovih dvaju starih, autohtonih i evropskih naroda”.
ALBANCI I BOŠNJACI NIKAD NISU IMALI NESPORAZUME
“Odnosi Bošnjaka i Albanaca tradicionalno su dobri. Bošnjaci i Albanci stoljećima žive jedni s drugima i jedni pored drugih. Gotovo da i nema primjera gdje su interesi Albanaca i Bošnjaka bili međusobno suprotstavljeni ili da su Albanci i Bošnjaci bili na suprotnim stranama tokom nekih ključnih društvenih dešavanja kroz koje smo zajedno prolazili. Bošnjaci Sandžaka i Albanci s Kosova porodično su vezani, na prostoru Sandžaka i Kosova gotovo da i ne postoji porodica koja na ovaj način nije vezana za Kosovo ili Sandžak. Kontinuitet dobrih odnosa, međusobnog uvažavanja, solidarnosti i stremljenju istim ili sličnim vrijednostima ili ciljevima, jeste nešto na šta trebamo biti ponosni, te na tim temeljima treba razvijati naše odnose i u budućnosti. Dakle, uvijek smo bili okrenuti saradnji, tu odliku u našim odnosima trebamo sačuvati i, naravno, uz obostranu korist i obostrane interese trebamo je unaprijediti”, navodi Azizi, koji se posebno bavio društvenim istraživanjima na relaciji Albanci – Bošnjaci.
Kao važno ističe da albanski i bošnjački narod, kao žrtve genocida, ratnih zločina i etničkog čišćenja, dijele zajedničku sudbinu, ali i stremljenje ka EU.
“Najveće smo žrtve velikosrpske zločinačke politike i ideologije. Albanci i Bošnjaci danas kao jedan od svojih glavnih nacionalnih interesa i uslova opstanka na prostoru i u državama u kojima živimo vide kolektivno članstvo država zapadnog Balkana u NATO i EU. Tradicionalno mislim da su Albanci iz bivše Jugoslavije i Bošnjaci imali posebne odnose, u odnosu na druge narode. Albanci i Bošnjaci nikad nisu imali nesporazume, ni najmanje sukobe”, navodi i podvlači da će jezičke barijere kao prepreka saradnji biti uvećane u budućnosti jer mlađi Albanci, od 35 do 40 godina, slabo govore engleski jezik, ali i bosanski, srpski i hrvatski jezik.
Različite društvene prilike kroz koje smo zajedno prolazili u državama u kojima smo živjeli, dodaje Azizi, u velikoj mjeri određivali su oblike i stepen saradnje i ono što je posebno važno jeste i činjenica da gotovo da i nije zabilježeno da su odnosi Albanaca i Bošnjaka bili loši.
“Možda su u jednom periodu naši odnosi stagnirali, možda su mogli biti bolji i na višem nivou, ali nikada nisu bili loši. Nikada nismo bili suprotstavljeni jedni drugima, a to je nešto čime rijetko koja dva evropska naroda mogu da se pohvale. Naše su potrebe korespondirale jedna drugoj. Uvijek smo bili na strani demokratije, slobode, pravde i drugih univerzalnih ljudskih vrijednosti”, navodi kosovski istraživač Azizi.
Za primjer odnosa Albanaca i Bošnjaka podsjeća čitaoce Stava da je albanski prvak, rahmetli Šaban Poluža sa svojim saborcima iz Drenice tokom Drugog svjetskog rata zaštitio i spasio Bošnjake Sandžaka od pokolja koji su trebale izvršiti četničke jedinice Draže Mihailovića. S druge strane, kako dalje ističe, politički predstavnici Bošnjaka uvijek su se solidirali s albanskim narodom na Kosovu i podržavali politički projekt Kosova kao republike, odnosno nezavisne države. Albanci i Bošnjaci zajedno su bojkotirali regrutaciju i mobilizaciju u tadašnju JNA, koja je tada bila sredstvo za ostvarivanje velikosrpskih ciljeva i stvaranje tzv. Velike Srbije. Jako dug period živjeli su u sastavu iste države, pa samim tim i dijelili istu ili sličnu sudbinu, dobru i lošu, koja ih je spajala, ali nikad razdvajala.
Azizi odgovara i na pitanje kako je Bošnjacima danas na Kosovu, među većinskim Albancima:
“Država Kosovo je danas oaza multinacionalne, multireligijske i multikulturne kohabitacije različitih naroda, religija i kultura. Kosovo je dovoljno veliko i široko da u njemu svi ljudi mogu da žive, čuvaju i razvijaju svoj nacionalni, vjerski i kulturni identitet. Bošnjaci su aktivni činioci u izgradnji jedne mlade države Kosovo i njenih institucija.”
Također, Bošnjaci Kosova aktivni su učesnici svih političkih i društvenih procesa koji imaju za cilj da svim građanima Kosova, bez obzira na svoju nacionalnu pripadnost, osiguraju sretnu sadašnjost i sigurnu budućnost. Zastupljeni su u institucijama Kosova, u Skupštini, Vladi, pravosuđu, policiji i lokalnim samoupravama. Bošnjaci na Kosovu, također, još od 2001. godine ostvaruju pravo na obrazovanje na svom maternjem bosanskom jeziku, što je bitan uvjet za očuvanje bošnjačkog nacionalnog identiteta.
Naglašava da, bez obzira na to, “položaj Bošnjaka na Kosovu nije sjajan” jer postoji još pitanja na koja sistem države Kosovo treba pružiti adekvatan odgovor i postoje stvari koje se moraju i mogu popraviti. S druge strane, na pitanje o statusu Albanaca u Bosni i Sandžaku, ovaj kosovski analitičar smatra da su Albanci dobro tretirani od Bošnjaka u Sandžaku i Bosni i ponavlja da su uvijek bili na strani Bošnjaka. Kao primjer spominje veliki broj oficira i vojnika albanske nacionalnosti koji su se pripojili bosanskoj vojsci (Armiji RBiH) i pomogli odbranu od srpske agresije. No, Albanci u Sandžaku su, kako navodi, kao autohtoni narod s Bošnjacima uvijek bili meta srpskih ideologa, koji su pripremali njihovo etničko čišćenje s tog prostora, i to se može osjetiti i dan danas.
“Albanci Peštera patili su najviše. Danas Pešteraca ima više u Bosni i u Zapadnoj Evropi, nego u samom Pešteru. Nimalo bolje nije i Albancima u rožajskom, plavskom i gusinjskom kraju. Oni su primorani da traže utočiste u Turskoj, Evropi, a ponajviše u SAD. U Sandžaku postoji samo jedna osnovna škola na albanskom jeziku, ako se oduzima Plav. Zar treba još šta da se doda”, pita se Azizi.
ALBANCI NA KOSOVU RAZUMIJU BOŠNJAKE U BOSNI
Slaže se da postoje potencijali za saradnju dvaju naroda na planu kulture, obrazovanja, ekonomije, nauke i drugih oblasti, ali ukazuje da ključna tačka za realizaciju svih oblika saradnje jeste stabilnost.
“Da bismo mogli da računamo dugoročno na stabilnost, mi moramo skupa postati dio organizacija koje su u svojoj osnovi opredijeljeni ka tome, a to su nedvosmisleno NATO i Evropska unija. Naše članstvo u tim organizacijama, odnosno naše pristupanje takvim porodicama država i naroda, samim tim činom od nas pravi nezaobilazne faktore u rješavanju svih pitanja na Balkanu. To će nas još više zbližiti, ojačati našu poziciju u političkom, ekonomskom i svakom drugom smislu, otvoriti mnoge mogućnosti za još veću saradnju i omogućiti nam da dugoročno možemo planirati našu budućnost”, smatra publicista Azizi.
Također smatra da kod albanskih političkih elita na Kosovu postoji dobra volja, želja i potreba za saradnjom s Bošnjacima u Bosni i Bošnjacima u Sandžaku, te da je i s bošnjačke strane vidljivo isto raspoloženje. Pored činjenice da Bosna još uvijek nije priznala Kosovo, koja predstavlja prepreku razvoju privrednih, političkih odnosa između dviju država, na Kosovu ima razumijevanja zbog načina na koji je Bosna ustrojena kao država i Albanci na Kosovu jako dobro znaju da Bošnjaci u Bosni nisu razlog takvog stanja.
Azizi kaže da kosovski Albanci očekuju da se i to pitanje riješi pozitivno na obostrani interes, jer “Bosna i Kosovo imaju naročito potencijala za ekonomsku i kulturnu saradnju”. Što se tiče saradnje s Bošnjacima u Sandžaku, organizacija “Kosovo za Sandžak” ima konsultativno-parcipativni status u Bošnjačkom nacionalnom vijeću, kao najvišem predstavničkom tijelu Bošnjaka u Sandžaku, i do sada su zajedno radili na nekoliko projekata. Bilo je više posjeta zvaničnicima države Kosovo i planiraju da i u budućnosti sarađuju. Na “problem liberalizacije viza između Kosova i BiH” Azizi iznosi da je mogao lahko biti riješen da je bilo spremnosti za to od strane Predsjedništva BiH, odnosno njezinih pojedinih članova.
“Od BiH se ne zahtijeva da prizna Republiku Kosovo, od nje se zahtijeva da građane Kosova tretira na isti način kao što ih tretira Republika Srbija, ništa više. Veliki je apsurd da se građani Kosova (i njihov kapital) slobodno kreću po Srbiji, a ne mogu to isto po BiH”, poručuje ovaj kosovski intelektualac.
Za “takav apsurd” navodi primjer narodnog poslanika, i kasnije kosovskog ministra, Bošnjaka, Sadika Idrizija, koji nije mogao prisustvovati dženazi svog rođenog brata u Sarajevu zato što nije imao vizu ili neki drugi dokument kojim se može slobodno putovati u BiH, naprimjer, ličnu kartu Republike Srbije. Suština tog apsurda jeste da građani Kosova koji posjeduju ličnu kartu Republike Srbije mogu ući u BiH bez problema, dok oni koji imaju samo kosovsku ličnu kartu mogu se kretati po cijeloj Srbiji, ali ne mogu putovati u BiH. Ovo je pitanje potencirano odmah po osnivanju udruženja “Kosovo za Sandžak”. U Mitrovici su organizirali tribinu pod nazivom “Odnosi Kosova, Sandžaka i BiH”, gdje je učestvovao i prof. dr. Enver Halilović, bivši ambasador BiH u Rusiji, ali do danas nema rješenja za to pitanje.
“DŽEMIJET” OSTAVIO HISTORIJSKI TRAG
Istaknuti sandžački novinar, istraživač i publicista iz Sjenice Muhedin Fijuljanin u monografiji Sandžački Bošnjaci (Centar za bošnjačke studije, 2010) dao je analitički osvrt na političku organizaciju “Džemijet”, koja je na početku 20. stoljeća u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca okupljala muslimansko stanovništvo, prevashodno Bošnjake i Albance u Makedoniji, na Kosovu i Sandžaku.
Uloga “Džemijeta”, prvo kao udruženja, a poslije kao političke organizacije, prema stavu Fijuljanina, kako za Bošnjake, tako i za Albance, izuzetno je značajna u historiji političkog djelovanja na ovim prostorima. Kako podvlači, “Džemijet” može i danas biti primjer i za političko organiziranje.
“Djelovanje ‘Džemijeta’ bilo je usmjereno na Bošnjake i Albance. Samo ime davalo je poruku očuvanja dobrih odnosa između Bošnjaka i Albanaca u to vrijeme i kasnije. Ukazivao je na značaj očuvanja identiteta Bošnjaka, Muslimana u tadašnjoj Kraljevini SHS. ‘Džemijet’ je primjer političkog organiziranja i za današnje vrijeme. Poslanici ‘Džemijeta’ imali su značajnu ulogu u parlamentu tadašnje države”, ističe Fijuljanin i podsjeća da je “Džemijet” 1920. godine osvojio osam, a 1923. godine četrnaest poslaničkih mandata.
Dodaje da je “Džemijet bio proganjan od strane režima i to se odrazilo na “iznuđene rezultate izbora” 1924. godine, kada je lideru “Džemijeta” Aćifu Hadžiahmetoviću iz Novog Pazara oduzet poslanički mandat. Prema riječima Fijuljanina, odnosi Bošnjaka i Albanaca su, zbog svih zajedničkih veza i bliskosti, kroz historiju bili na visokom nivou, te da skorašnje potpisivanje Memoranduma o saradnja između zastupničkih tijela dvaju naroda to najbolje pokazuje.
Prema podacima koji se mogu naći na slobodnoj enciklopediji, “Džemijet” (tur. Cemiyet – društvo, alb. Xhemijeti, potpuni turski naziv: İslam Muhafaza-i Hukuk Cemiyeti – Islamsko udruženje za odbranu pravde ili Društvo za očuvanje muslimanskih prava) bila je regionalna politička partija u Kraljevini SHS osnovana 1919. godine sa sjedištem u Skoplju. Iste godine, u Sarajevu 16. februara osnovana je Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), stranka jugoslavenskih muslimana u Kraljevini SHS i Jugoslaviji, čiji je lider bio Mehmed Spaho.
“Džemijet” je osnovan kao organizacija (udruženje) za zaštitu prava muslimana, a Skoplje je u tom periodu bilo centar mnogih političkih i drugih aktivnosti ne samo bošnjačkog nego i ostalih južnoslavenskih naroda. Prije “Džemijeta”, u njemu je 1908. godine održana i konferencija srpskih prvaka, koja se označava kao prvo javno političko organiziranje srpskog naroda u modernom smislu te riječi, stoji u pojašnjenju autorskog rada Fijuljanina o “Džemijetu”, predstavljen kroz biografiju Ferhat-bega Drage Pepića, u dijelu znamenitih ličnosti sandžačkih Bošnjaka.
Prema zaključku Fijuljanina, osnivač i predsjednik političke partije “Džemijet”, koja je okupljala najveći broj bošnjačkog stanovništva na ovim prostorima u tom periodu, poslanik u parlamentima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Ferhad-beg Draga, bio je najutjecajniji bošnjački političar u Sandžaku u prvim decenijama 20. stoljeća. Rođen je 1873. godine u selu Draga (u općini Tutin), kao treći po redu sin uglednog Alije iz poznate bošnjačke porodice Pepić.
U monografiji Sandžački Bošnjaci o Ferhat-begu Dragi i “Džemijetu” piše:
“Prvih godina svog političkog angažmana, u vremenu do kraja Prvog svjetskog rata, Ferhad-beg Draga svoje aktivnosti usredsređuje uglavnom na borbu za ostvarenje vjersko-prosvjetne autonomije, zalažući se za uvođenje maternjeg jezika i latiničnog pisma u školama na području tzv. južnih zemalja (Srbije i Makedonije). U aktivan politički život tek formirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca uključuje se s partijom ‘Džemijet’, koju je, zajedno sa starijom bratom Nedžibom, i osnovao u Skoplju 17. decembra 1919. godine.”
Prve godine postojanja “Džemijetom” upravlja Nedžib-beg Draga, nakon čije smrti, 1921. godine, vođenje partije na Drugom kongresu 1922. godine preuzima Ferhad-beg, koji se do tada, zbog sukoba s režimom Kraljevine SHS, nalazio u inostranstvu (u Albaniji prije svega). Zahvaljujući velikom utjecaju kojeg je u tom periodu imao u narodu i velikom ugledu njegovih osnivača, braći Pepić, “Džemijet” postiže veoma dobre izborne rezultate na parlamentarnim izborima 1920. i 1923. godine, na kojima osvaja 8, odnosno 14 poslaničkih mandata, postajući na taj način jedna od najznačajnijih parlamentarnih stranaka u cijeloj Kraljevini.
U skladu s osnovnim političkim opredjeljenjem svog predsjednika, Ferhad-bega Drage, glavni akcent u svom političkom radu stranka će u tom periodu dati prosvjetnom i agrarnom pitanju, zalažući se za vjersko-prosvjetnu autonomiju i maternji (“nacionalni jezik južnih muslimana”) u školama, te očuvanje vakufske imovine i izuzeće od agrarne reforme begovske zemlje. Politika “Džemijeta” po pitanju obrazovanja, izražena već od početka rada stranke, formulirana je i u zvaničnom stranačkom glasilu Hak, koji u svom serijalu Današnje potrebe iz 1920. godine donosi tekst u kojem se konstantira da, “ako država priznaje jedan narod, onda mora priznati i njegovu tradiciju i jezik, jer kao što nema vlasti bez naroda, tako ne može biti ni vlasti nad narodom koji nema svoj jezik”.
U to vrijeme širom Sandžaka i na području Kosova i Makedonije sprovodile su se masovne akcije etničkog čišćenja i otvorenog terora prema bošnjačkom, turskom i albanskom stanovništvu. Reagirajući na sva ta dešavanja, poslanici “Džemijeta” uputili su februara 1921. godine protestno pismo Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS. Uz konstataciju da se “u zadnje vrijeme u krajevima i nahijama Kosova, Prizrena, Sandžaka, Skoplja, Ohrida i drugih svakim danom ubija na stotine djece i žena”, u protestu se jasno ističe da “zulumi nad muslimanskim stanovništvom od strane civilne vlasti prelaze svaku mjeru” i da se to nikako ne može dovesti “u sklad s osjećajima čovječnosti i humanosti”.
Slične ocjene iznošene su i u stranačkom glasilu Hak, koji je, nakon reakcije na paljenje skopske Burmali džamije, 18. novembra 1924. godine zabranjen i time je najavljen žestok politički obračun s Ferhad-begom i njegovom strankom, koji će uslijediti u samo predvečerje izbora za novi saziv Parlamenta Kraljevine SHS u februaru 1925. godine. Sve tadašnje procjene govorile su da će “Džemijet” na izborima u februaru 1925. godine osvojiti 16 poslaničkih mandata i postati jedna od jačih političkih stranaka u Kraljevini SHS. “Džemijet” je na ovim izborima ostao bez ijednog poslaničkog mandata, iz čega su najviše profitirali radikali.
Sve veći ugled koji je Ferhad-beg uživao u širokim narodnim slojevima i promjena u političkoj orijentaciji njegove stranke, u vodećim srpskim političkim strankama tog vremena protumačeni su kao ugrožavanje njihovih političkih pozicija, zbog čega će one 31. januara 1925. godine u Skoplju organizirati njegovo hapšenje. Ubrzo nakon toga, “Džemijet” je proglašen antidržavnom strankom i njegov je rad zabranjen.
S ciljem osiguranja izborne pobjede, na izborima 8. februara 1925. godine radikalne vlasti, neposredno prije i na sam dan izbora, sprovode u Novom Pazaru i okolnim mjestima neviđene akcije zastrašivanja i otvorenog terora nad lokalnim bošnjačkim i ostalim nesrpskim stanovništvom, što će im kao rezultat i donijeti pobjedu na ovim izborima. Ferhad-beg Draga na ovim izborima ipak ostvaruje pobjedu u Zvečanskom okrugu i osvaja poslanički mandat koji mu, međutim, biva oduzet i protuzakonito poništen.
Odlukom tadašnjih vlasti, Ferhad-beg Draga je osuđen na 100 godina robije s prinudnim radom, da bi mu kasnije kazna bila ublažena na 25 godina, a potom i ukinuta aktom o pomilovanju kralja Aleksandra Karađorđevića. Uprkos zabrani djelovanja, “Džemijet” je u bošnjačkom narodu i dalje imao veoma značajnu podršku, što se vidi i po izbornim rezultatima na posljednjim parlamentarnim izborima u Kraljevini Jugoslaviji 1938. godine, kada je na izbornoj listi “Jereze 2” jedan od lidera ove stranke u Sandžaku, Aćif-ef. Hadžiahmetović, osvojio poslanički mandat.
Lider “Džemijeta” i jedan od najpoznatijih političkih i nacionalnih figura tog doba Ferhad-beg Draga umire u Đakovici 2. decembra 1944. godine. Bošnjačko nacionalno vijeće u Republici Srbiji ove godine najavilo je održavanje velikog simpozija posvećenom ovoj za Bošnjake značajnoj ličnosti, povodom 145 godina od njegovog rođenja i 100 godina od osnivanja “Džemijeta”.
Historijski iskorak za Bošnjake i Albance u Srbiji
Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) u Republici Srbiji i Albansko nacionalno vijeće u Republici Srbiji krajem aprila potpisali su u Novom Pazaru Memorandum o saradnji s ciljem uspostavljanja saradnje o zajedničkim pristupima regionalnim politikama, programima i inicijativama, kao i u cilju zajedničke inicijative u stvaranju zajedničkih aktivnosti podrške politike nacionalnih vijeća u sferi njihovog djelokruga.
U preambuli sporazuma, kojeg su potpisali predsjednici predstavničkih tijela Bošnjaka i Albanaca u Srbiji, Sulejman Ugljanin i Šukri Imeri, piše da su Bošnjaci i Albanci svjesni ozbiljnosti situacije u Preševskoj dolini i Sandžaku, polazeći od činjenice da su Albanci i Bošnjaci autohton narod na prostoru Preševske doline i Sandžaka, svjesni neophodnosti integracije u integracione procese, također i proporcionalnu zastupljenost, odlučni sprovoditi sveobuhvatne društvene reforme koje su preduvjet za dalji razvoj i prosperitet ovih dviju zajednica. Ovim sporazumom iskazana je i potreba da se postigne širok konsenzus svih društvenih, intelektualnih, ekonomskih, političkih i drugih faktora, u cilju formiranja zajedničkog pristupa sveobuhvatnom programu razvoja. Albansko nacionalno vijeće i Bošnjačko nacionalno vijeće ubuduće će usklađivati svoje politike za uspostavljanje zajedničkih mehanizama za zaštitu, razvoj i unapređenje prava, kulture i očuvanja identiteta ovih dviju zajednica. Dva vijeća složila su se i da nastave zajedničko djelovanje u odnosu na državne vlasti u Beogradu.
Manjinske uprave Bošnjaka i Albanaca u Srbiji imat će zajednički pristup u sferi pravosuđa, policije, upotrebe jezika i pisma, kulture, ekonomskog razvoja, prostornog i lokalnog planiranja, zdravlja, ekološkog okruženja, prirodnih resursa, stanovanja i socijalne usluge. Predsjednik Albanskog nacionalnog vijeća Šukri Imeri ocijenio je da potpisivanje ovog memoranduma predstavlja historijski trenutak za Albance i Bošnjake.
“Ovaj dan jedan je od najvažnijih dana za Albansko nacionalno vijeće, historijski je trenutak kada su ova dva nacionalna vijeća odlučila da udruže snage za zaštitu i unapređenje prava naših dviju zajednica unutar zakonskih nadležnosti”, istakao je predsjednik Albanskog nacionalnog vijeća, zvanično u Srbiji Nacionalnog savjeta albanske nacionalne manjine, Šukri Imeri.
Predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) Sulejman Ugljanin, podsjetivši da vijeća (savjeti nacionalnih manjina) imaju zakonsko pravo i obavezu da zauzimaju stavove, pokreću inicijative i preduzimaju mjere u svim pitanjima koja su neposredno vezana za identitet, status i s ustavom i zakonima zagarantirana prava bošnjačkog i albanskog naroda u Srbiji, istakao je da u mnogim oblastima prema Bošnjacima i Albancima u Srbiji promijenjen odnos, ali da se odnos stanja u policiji, tužilaštvu, sudstvu i vojsci ostao kao u vrijeme Miloševićevog režima.
“To nas obavezuje da zajedno radimo na izgradnji pravnog okvira i na realizaciji svih 35 poglavlja za pristupanje naše zemlje Evropskoj uniji. Realizacija Akcionog plana za manjine i rad na rekonstrukciji manjinskih zakona koji regulišu budući položaj manjina strateški su ciljevi ovog memoranduma. Naša je obaveza da i s drugim manjinama uspostavimo saradnju kako bismo učinili sve za izgradnju jedne normalne, moderne države u kojoj će imati mjesta za sve narode i gdje niko neće biti predmet etničkog čišćenja i gdje niko neće biti zlostavljan”, poručio je Ugljanin nakon potpisivanja Memoranduma.
