Dragutin Miljković iz Niša više od šest i po decenija radne dane provodi u svojoj radionici gdje popravlja različite vrste harmonika, a kvar i na najsitnijem dijelu otklanja lako i bez naočala, iako je napunio 91 godinu.
Čika Dragi, kako ga uglavnom zovu, poznat je i pod nadimkom Gadžinhanac, prema mjestu u kom je 1927. godine rođen.
Prvu harmoniku dobio je od oca kada je imao 14 godina i ubrzo je postao dobar muzičar, ali ga je, osim sviranja, jako zainteresovalo i kako taj instrument funkcioniše.
“Tada harmonika nije bila savršena kao danas. Počnem da sviram, odlepi se dugme, ja sam morao da se snalazim kako da ga zalepim. Povučem malo jače meh, morao sam da tražim opet da kupujem od ćurčije kožice i krpim meh. Počne mehanizam da koči…”, seća se Dragutin.
Pošto majstora za harmoniku u to vrijeme u blizini nije bilo, o tome da njegov instrument funkcioniše besprijekorno morao je da brine sam.
“Tako sam dobio inspiraciju da počnem, pored sviranja, i da popravljam harmonike”, priča jedan od najtraženijih servisera harmonika danas.
Prve majstore harmonike upoznao je u Beogradu gdje je sa 22 godine otišao da radi. Tamo se sprijateljio sa majstorom iz Leskovca sa kojim je u Nišu otvorio zajedničku radnju 1952. godine. Od tada posao nije mijenjao i u njemu još uživa.
“Radim preko 65 godina taj zanat. Ja sada imam 91 godinu i još uvek radim bez naočara, dobro vidim, meni ruka još nije zadrhtala, još uvek dobro pamtim. Tako, to su one mladalačke osobine obzirom na 91 godinu”, šali se Dragutin.
A pošto harmonika ima oko 5.000 dijelova, ovaj posao se, priča on, vječito uči. Osim čula vida i sluha, koji je neophodan da bi instrument bio savršeno naštimovan, za ovaj zanat nužno je i dobro razvijeno čulo dodira.
Tonovi se, priča on, uvek dotjeruju ručno jer nijedna mašina ne bi mogla da ih čuje i osjeti kao čovjek. Ali ono što sve vreme njegove “mladalačke osobine” održava i hrani, kako sam kaže, jesu ljubav i entuzijazam.
“Ja volim ovaj posao. Nekada sam svirao, sad popravljam. Ljudi me vole, cene me”, kaže čika Dragi, kome neispravne harmonike stižu iz Amerike, Kanade, Australije, Švedske, Švajcarske, Njemačke, Austrije…
Najvrijednije harmonike na kojima radi jesu one za klasičnu muziku, koje koštaju i do 20.000 evra. One, tvrdi Dragutin, mogu da odsviraju sve što može i simfonijski orkestar jer su u stanju da prozvedu mnogobrojne efekte. Ponosan je što je 1964. godine učestvovao u izradi jedne od Guerinijevih harmonika, koja je ubrzo postala jako tražena na tržištu.
Nedavno je konstruisao i dvije “Bugari” harmonike koje nose naziv “Balkan” uz njegove inicijale DM. Dragutin kaže da su napravljene tako da posebno pogoduju sviranju muzike sa prostora Balkana.
U svojoj kolekciji čuva i jednu harmoniku proizvedenu prije 120 do 150 godina.
“To su te prve harmonike koje je pravio Lubih, Austrijanac. Takve harmonike je svirao Bora Janjić. To su te prve harmonike, a sada je to samo jedan običan suvenir”, priča Dragutin.
Posljednjih osamanest godina u poslu mu pomaže zet Dragutin Krstić, a šegrta je, kaže, tokom radnog veka imao mnogo, međutim, u posljednje vrijeme interesovanje mladih da uče ovaj zanat opada.
Dragutin još ne planira povlačenje iz posla, a koliko je njegova ljubav prema harmonici velika otkriva radost na njegovom licu uvijek kada je zasvira.
