S 33 godine je ostala udovica i s dvoje male djece. Ali, uzdignute glave, s jakom i snažnom voljom, odlučila je da djeci bude i otac i majka, ali isto tako da hrabro korača estradnim stazama, pa tako danas Beba Selimović, istaknuta i cijenjena pjevačica lijepe narodne pjesme i sevdaha, za sebe kaže da je sretna postignutim, ali isto tako i ponosna što nema mrlje u blistavoj karijeri.
I danas nakon toliko godina na licu Beba vidi se njena nekadašnja ljepota koja ni nakon toliko godina nije izblijedila. Na početku razgovora pitali smo je, kako je izlazila na kraj sa mnogobrojnim udvaračima.
-Imala jedan jako ozbiljan stav. Meni mnogi nisu smjeli prići jer sam imala gard ozbiljne osobe. Ako su mi prilazili, prilazili su mi sa velikim poštovanjem. Bila sam samohrana majka, ništa, ama baš ništa mi nije bilo u glavi osim moje djece. Kada bi pjevala van Sarajeva i BiH, svi organizatori i direktori koncertnih dvorana su mi odmah po dolasku osigurali telefon da mogu da pozovem kući i da čujem kako su oni. Oduvijek su me i organizatori i publika tretirali kao damu, majku, ženu. Mnogi su mi kasnije govorili, kako mi nisu smjeli prići, a životni san im je bio mene upoznati. Danas gledajući iz ove perspektive sve je to smiješno, ali tada su bila druga vremena – priča na početku Selimović za Avaz.ba.
Da li je neko od Vaše djece i unučadi danas ima ili je imao afiniteta prema pjesmi i pjevanju?
-Prvo da kažem da se u mojoj kući nikada nije sastajalo, a prije svega tu mislim na moje kolege pjevače, ali jesu novinari koje sam uvijek rado ugostila. Djecu sam oduvijek čuvala po strani, nisam željela da ih opterećujem mojom profesijom, ali jesam i jednog i drugog sina pokušala da muzički opismenim. I jedan i drugi su uzeli tatine gene, odlučili su da se bave drugim stvarima. Kada nisam pjevala i nastupala, u kući sam bila majka, domaćica, išla na pijacu, kuhala, spremala, a o muzici se jako malo pričalo. Danas sam sretna što je jedan otišao na medicinu, a drugi na arhitekturu.
Sevdalinka se nekada u Vaše vrijeme pjevala na jedna drugi, originalniji i puno pristupačniji način. Kako danas gledate na grupu „Divanhana“ ili na Božu Vreću koji na njima svojestven način prezentiraju sevdah?
-Lično nisam za modernizaciju sevdalinke, možda nešto u aranžmanu. Mislim da danas nema pravih sevdalija, danas sevdalinku ne razumijem na način kako je pjevaju. Božo Vrećo mi se jako sviđa, znam i kada je počinjao, bio je u kući „Sevdaha“, svi su ga prihvatili. Sarajevo mu je mnogo pomoglo ,ali meni nije to to. Božo me oduševljava jer dosta zna i dosta je upućen u sedvdalinku. On je opet nešto posebno, a Divanhana je opet na svoj način i oni nisu puno otišli, da tako kažem u stranu. Zapravo, to je mladost, ali sevdalija pravih nema. Ubacuju dosta trilera, a to pokvari sevdalinku. Nekada ste morali imati neki vid pismenosti da bi snimili sevdalinku.
Šta bi Vas moglo pokrenuti da bi napravili jedan solistički koncert?
-Ovaj razgovor vodimo u hramu kulture u Sarajevu, u Narodnom pozorištu, a bivši direktor me molio, preklinjao da napravimo solistički koncert. Ja sam se samo lijepo zahvalila i odbila.
Zbog čega?
-Radila i pravila solističke koncerte u vrijeme kada su to samo rijetki pjevači radili, ali to nisam nikada iznosila mnogo u javnost. Toliko sam se napjevala, prezasitila sam se. Trebate biti jaka ličnost, kada nešto mnogo volite, da jednog dana kažete, nema više, završio sam s tim. A, ja sam baš tako odlučila po pitanju mojih nastupa i solističkih koncerata. Pjesmu volim, muziku volim, podvukla sam crtu, neka me pamte po onome što sam i kakva sam bila. Jednostavno ne želim se uklapati u ovaj današnji muzički režim. Jedna sam od rijetkih koja je dobila nagradu „Isa beg Isaković“, a pored mene dobila ju je još Emina Zečaj. Nekada je solistički koncert trebalo zaslužiti, a danas svako radi koncerte i dovede još šest popularnih pjevača sa sobom. To nije solistički koncert.
Da li danas imate kontakte sa kolegama?
-Uvijek su tu neki od njih, u dobrim smo odnosima. Znam za svaki red, ali za neka velika druženja nemam vremena. Cvijeće i kuhinja su moj svijet. Uživam da kuham, a moja bašta je prepuna cvijeća i raznih mirisa. Dosta sam se družila, radila, pjevala, a ta nekadašnja beogradska estrada me jednostavno „samljela“. Jednostavno i lako ne prilazim ljudima, moram sve dobro da procijenim, da razgledam sa svake strane, pa onda prihvatam ta neka druženja.
Vaša generacija lagano odlazi na drugi svijet?
-To sve ide sa životom, to je neminovno i ako mislite da se plašim tog sudnjeg dana, ne neplašim se. U meni je, čini mi se, još nekih deset života, a i sada bih mogla početi da gradim nešto iz početka, ali samo ne muziku.
Da li Vas zovu da gostujete u TV programima?
-Naravno. Posebno je Saša Popović istrajan u tome, ali ne želim. Nudi mi da povedem kompletnu porodicu, obezbjedit će nam hotelski smještaj, ali nije to za mene više. Posebno mi se sviđa emisija „Nikad nije kasno“. Tu pjevaju većinom intelektualci koji su se ostvarili u životu, pa se u kasnim godinama vraćaju malo pjesmi. Ali, i „Zvezde Granda“ su dobre. Ima odličnih pjevača. Ali, ipak sve to bez mene. Mada bi se moglo desiti, kada bi danas prošetaala Terazijama, da bi me mnoštvo ljudi zaustavljalo jer za Beograd me vežu divne uspomene i veliki uspjesi.
Da li to znači da ste završili sa pjevanjem?
-Mogu komentirati, mogu pričati, ali definitivno sam stavila tačku na svoje pjevanje i mislim da je to jako ispravno, a s tim se slaže i moj suprug Dževad. Imala sam često prilike da slušam neke pjevače ili muzičare za koje znam da su nekada jako dobro svirali i pjevali, a danas mi krenu suze na oči kada ih čujem i zbog toga što su to sebi dozvolili. Jer čovjek mora ostati da bude upamćen po onome kada je bio na vrhuncu slave. Ali sve je kriv taj prokleti novac. Iz Zagreba me mole da pjevam u Lisinskom, da dođem samo da sjedim, izađm kratko na binu da me kao gradonačelnik vidi, pozdravi, uruči nagradu. Nude mi da pjevam na plejbek, a to sebi nikada ne bih dozvolila. Svjesna sam godina i biološkog procesa.
Da li ste pjevali Titu?
-Naravno da jesam i to tačno 22 puta. Nikada nisam to isticala javno. Imam i fotografija gdje sam zagrljena s njim i sa Jovankom. Plesala sam čak s njim. Bila su to lijepa i sretna vremena, a danas je za mene ljepota života, slobodno vrijeme provoditi sa mojom djecom, snahama, unučadima. Ma, to je moj ponos i moja ljepota života.
Idete li u Trebinje?
-Ne, sada to više ne radim. Mada sam rođena u Trebinju osjećam se Sarajkom jer Sarajevo mi je dosta toga u životu dalo. Sve svoje uspjehe postigla sam u tom gradu. Ja sam Sarajka.
