“Često puta me zaboli kada me neko slučajno upita; da li sam takva rođena?, a ja sa tugom odgovorim „da sam ostala bez ruku u ratu od Hrvata“, kaže junakinja dokumentarnog filma „Forgiving the Unforgivable“ – „Oprošteno-Neoprošteno“
U davna vremena, prije 450 godina, turski sultan Sulejman Veličanstveni dade naredbu graditelju Mimaru Hajrudinu da sagrdi most na rijeci Neretvi koji je spajao sudbine ljudi istočnog i zapadnog dijela na jugu zemlje. Budno i temeljito je Hajrudin gradio punih devet godina ovu lučnu konstrukciju, koja je važila za najvećom u svijetu. Mnogi graditelji nisu mogli dokučiti mističnost ove građevine, počev od pitanja; kako je bila podignuta njegova drvena konstrukcija, kako je kamen transportiran na lokaciju, te kako su drveni potrpnji izdržali devetogodišnju izgradnju? Tako da se ovaj most spravom može smatrati jednim od najvećih arhitektonskih dostignuća tog vremena, kojeg Hajrudin u strahu pusti u promet, davne 1567. godine, jer mu je glava visila o koncu ako se građevina ne bude uklapala u želje uvaženog sultana. Preživi Hajrudin i mostom krenuše ljudi, sudbine i tereti, a grad dobi naziv Mostar, koji godinama prkosi tim davnim vremenima. Most je odolio mnogim previranjima, ali nažalost, 9. novembra 1993. godine, pokleknu pred golemoj neljudskosti i sruši se na zemlju bosansku…
Teško je nešto napraviti, a lahko ga je srušiti, osobito ako ti nisi to nešto sam napravio. Danas mnogi ga žale, pravdaju svoju nevinost, a sada dok pišem ovu ratnu sudbinu rušenja Starog mosta, sudi se zapovjedniku HVO-a, Slobodanu Praljku, pred „Međunarodnim sudom za ratne zločine“ u predmetu “Prlić i ostali”, kao jedna tačka optužnice u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata stvaranja etnički čiste hrvatske države od dijelova Bosne i Hercegovine.
Mostar je živio i svakim danom u njemu su se rađala mnoga pokoljenja, koja su voljela i čuvala svoj grad u srcima i dušama svojim. Tako na ovaj svijet je dana, 15. marta 1974. godine, dolepršala jedna djevojčica po imenu i prezimenu – Belma Islamović, koja je i odrastala u ovom prekrasnom gradu na rijeci Neretvi. Poslije njenog rođenja, na ovaj dunjaluk, rodiše se još dvije njene sestre koje su zajedno sa njom i svojim roditeljima sretno živjele i odrastale u miru, blagostanju i ljubavi.
Svoju sudbinu polahko u sjećanju odmotava ova lijepa i staložena Belma:
“Odrastajući sa svojom porodicom u meni su svaki dan buktali snovi … Danima sam snivala o sebi kao modnoj kreatorici sa jakom željom da moje kreacije budu zastupljene na raznim modnim pistama, koje će plijeniti uzdahe i potrebe velikih ljudi, koji znaju i osjećaju kreativnost i kao biznis i kao ljepotu odijevanja. Dok sam išla u školu i družila se sa svojim vršnjacima, nisam osjećala različitosti kod svojih prijatelja… I Hrvati i Srbi i Muslimani su bili moji prijatelji, bez ikakvih predrasuda… I nesluteći da će ti isti dojučerašnji prijatelji uskoro postati moji žestoki neprijatelji i moja surova stvarnost… Srbi su nas bez ikakvog povoda napali, ali su brzo u ovom dijelu Bosne protjerani i nastavilo se sa suživotom između dva ostala naroda, odnosno između Hrvata i Muslimana. Moji roditelji i prijatelji, kao i ja, vjerovali su u suživot i nastavili zajedno se igrati na istim pločnicima, šetati istim ulicama, zajedno ispijali kahve u istim kafićima i družili se pod vedrim nebom. I tako sam vjerovala da se napokon rat završio i da trebamo izgraditi ono što je porušeno i popaljeno“, sjeća se Belma, pa nastavlja svoje kazivanje:
„Bilo mi je skoro devetnaest godina i nisam osjetila nikakvu mržnju prema drugima. Vjerovala sam u sudbinu kojom ću biti zaklonjena od silovanja, od ubijanja, mučenja i svega ružnog oko sebe. U tim svim mojim razmišljanjima i spoznajama dolazi i taj 9. maj 1993. godine, koji će biti zabilježen kao početak rata i napada Hrvata na muslimanski narod, odnosno na mene i moju porodicu, jer Srbi i Hrvati su željeli podjelu. Tako da Bosna pripadne Srbima, a Hercegovina Hrvatima, a Bošnjake da poubijaju, rasele i protjeraju“…
Sjeća se Belma kao da je danas bilo i nastavlja..
. „Tog 9. maja 1993. godine, ujutro, dok smo još spavali neko je jako lupao na naša kućna vrata sa glasnom naredbom:
“Otvorite odmah!“
Mama, onako u strahu, i ne dišući, tiho je pitala:
“A, ko ste vi?“
„Mi smo Hrvatska vojska! Otvarajte odmah!“, naredbodavno se probijao muški, hrapavi glas”, vidno uzbuđenja sjećanjima nemilim zastade na trenutak, pa nastavi gdje je stala:
„Mama, onako uplašena i blijedog lica, otvorila je najaz vrata, a oni su u vojničkim čizmama gazili od sobe do sobe i vršili pretres, u želji da nađu naoružanje i da imaju razlog da nas optuže i protjeraju sa našeg ognjišta. Pitali su za oružje, a mama je negirala svako njihovo pitanje. Izdali su naredbu da ne smijemo napustati stan i da se ne smijemo zaključavati, jer će oni povremeno dolaziti u kontrolu i da smo od sada, pa nadalje, pod njihovom prismotrom. Tako su prolazili dani i noći u strahu da nam babu ne ubiju, ili odvedu u logor“, sjeća se živo Belma.
„Dani su bili dugi kao godina u kućnom pritvoru, znajući da si obilježen za neka zlodjela i strahujući da nas ne siluju, jer svašta su sramnoga imali u svojim glavama. Poslije 19 dana kućnog pritvora došli su i saopštili nam – da sutra do podne moramo napustiti stan…
„U noći smo tiho spakovali nešto odjeće i ranom zorom krenuli prema đačkom domu u kojem je bilo smješteno već mnogo izbjeglica. Kada smo tu zanoćili, izrazili smo želju da nas prebace na lijevu obalu Neretve, kod ljudi koji vole Mostar i ne žele ga dijeliti. Sutradan su dolazili autobusi i svako ko se upisao – mogao je mirno ići na lijevu obalu. U jedan autobus ulazili su mnogi, a među njima i moja familija. Propustili su moju mamu i dvije sestre, a mene i babu su zadržali na vratima autobusa. Moje misli zapljusnu strah od najgorega. Čujem svoju majku iz daleka kako ih moli da bar mene puste. I tako, dok su se oni nagađali i pregovarali ja sam šmugnula u autobus i krjičkom oka vidjela da se i babo na zadnjem sjedištu smjestio. Nekako mi u svoj toj prevelikoj boli laknulo i duša mi od sreće zaigra. Smijeh se ukaza na mojim usnama, a kruna nestade sa mojih tužnih očiju”, kazuje Belma svoj pretrpljeni strah, pa namah nastavi.
“U svoj toj muci željela sam da što prije krenemo sa tog mjesta, koje je u meni budilo strah od neizvjesnosti. Ali, njima se nije nikuda žurilo i mučili su nas tu nekoliko sati. I mrak se počeo spuštati na tamni vilajet i neizvjesnost i odjednom osjetismo autobus kako se pali i polahko kreće prema našem cilju. Vozili smo se kroz Mostar, a činilo nam se da uvijek stojimo na jednom mjestu i kao da nikada nećemo stići tamo. Odjednom su se zvuci sevdalinke prolamali cijelim autobusom i znala sam da smo prešli na našu stranu. Prvu noć smo prenoćili u jednoj školi, a sutradan smo već našli neki stan i smjestili ono malo krpica što smo ponijeli sa sobom. Uredismo sa voljom stan po našem, očistili sve i taman kada je udario jaki pljusak tada spoznadosmo da stan nije uslovan i da prokišnjava. Krenu babo ponovo da traži novo skrovište nad glavom i jedan prijatelj mu ponudi kuću svoga brata i tu smo boravili do 28. septembra 1993. godine, bez struje, bez vode i sa toliko hrane, tek da ne skapamo od gladi. Tog dana kiša je padala, bilo je prohladno i svi smo bili nikakvi, a dan predugačak i nikako da prođe.
A kada se spustila noć Belma je, onako izmrcvarena, otišla ranije leći, da bi što prije zaspala i zaboravila sve što se dješavalo toga dana. Legla je u svoju sobu, a sa njom je zajedno spavala i srednja sestra-Selma, a u drugoj sobi, sa roditeljima, je spavala najmlađa sestra-Hajra.
“Samo što je sobom zavladala tišina, a kapci se polahko spuštali na umorne oči, začuh prvu granatu koja je fijukala ispod moga prozora. Nedugo, zatim, osjetih i drugu kako sustiže onu prvu… Pokušala sam da ustanem, ali kao da mi neko šapnu da legnem i da ide i treća… Samo što sam zalegla i pokrila glavu rukama, ona treća je uletjela pravo kroz prozor. Najednom sam osjetila zujanje u ušima, dim se osjetio svuda oko nas, a nesvjesni naši glasovi dozivali su u pomoć. Cijela moja familija je bila na nogama i svi su bili ranjeni, ali lakše su pogođeni od mene. Na putu od kuće do bolnice buncala sam i govorila da ću ubrzo umrijeti…
Momak iz komšiluka me držao u naručju koja su bila natopljena mojom toplom krvi, a do njega moj rođak-Ćazim i njih dvojica su me hrabrili da se držim i da ću pobijediti ovo veliko zlo koje nam kruži nad umornom glavom i tijelom.
Drugi momak koji je vozio auto iz glasa je urlao:
“Ustaše jedne! Prije dvije sedmice ubiste mi brata, a sada hoćete i komšinicu i sve moje prijatelje! Sram neka vas bude!“
“I tako sam u polusvjesnom stanju stigla i do bolnice. Doktori su vidjeli da sam ranjena i pitali me za krvnu grupu, a ja sam jedva izgovarala da mi je nula-negativna. Kada me vidio glavni doktor rekao je:
“Pokrijte je! Od nje nema ništa i ubrzo će umrijeti!“
Ja ga pogledah onako sa bolom i suznim očima i jedva progovorih:
“Doktore, molim vas! Ono tamo je moja sestra i spasite bar nju, da moji roditelji ne izgube nas obadvije!“, pokazivala sam išaretom prema svojoj sestri i počela kolutati očima i gubiti polahko svijest. Još sam mogla razanati riječi doktora Hume:.
“Ko će da mi pomogne i da pokušamo spasiti ovu maldu djevojku?“, i iz daljine osluhnu dvojicu kako se javljaju kao moji dobrotvori spasa i tama me je najednom poklopila.
Ni traga više mene u meni! Kao da sam nekuda otišla i čekam nešto, ili nekoga. Zadnje šta sam vidjela je bila operaciona sala i plafon više moje glave. Kada sam se ujutro probudila u smjeni je bila medicinska sestra iz mog komšiluka. Rekla mi je tužnim glasom:
“Belma, dušo! Sada ću da ti pozovem roditelje!“, i brzo je nestala ostavljajući otvorena vrata za sobom.
Nedugo, zatim, ulaze moji roditelji i plaču na sav glas. Cijela soba se ori od njihovog glasnog jauka.Upita ih:
“ Zašto plačete?“
Kroz glasne jauke su mi odgovorili:
“Draga, naša Belma! Ostala si bez obadvije ruke!“
U tom trenutku cijela soba se vrtila oko mene, i u neznanju sam govorila – da ne želim više da živim. Proklinjala sam one koji su poslali ubojitu granatu i rekla sam – “ako preživim da nikada ne želim iz ove sobe izaći”. Ležala sam danima u krevetu, bez volje da se pomaknem i skupim snagu da ustanem. Živjela sam u nekom košmaru, živjela sam život koji nije bio moj, živjela sam život bez snova i cilja“.
… Sjeća se Belma…
„Kada sam jednog dana sa svom snagom ustala i prohodala hodnikom, shvatila sam da nisam jedina i da trebam nabaciti osmijeh na svoje blijedo i umorno lice i živjeti život u snovima. Željela sam da nastavim živjeti život one Belme od prije 28. septembra 1993. godine, one koja je imala snove, koja je bila vesela i sa punom voljom i snagom za životam. Pospremi sve te Belme od prije u ovu sadašnju Belmu i zajedno sa mlađim sestrama i majkom uputih se na put ka dalekoj Americi, ostavljajući babu da brani našu Bosnu od onih koji mi otkinuše obje ruke i uskratiše želju za čvrstim zagrljajem svojih najmilijih“…
…Iako je već stigla i “skrasila se” u dalekoj Americi, Belmu nikada nisu napustila sjećanja…
„Moj prvi dolazak u Ameriku zaustavio se u gradu Abelinu, nedaleko od Dallasa. Tu saznajem da je doktorica Kalifurd koja radi u ovoj bolnici porijeklom iz Hrvatske i da je pitala – da joj omoguće da dovede nekoga iz Bosne na liječenje”
Doktorica je u rukama imala spisak od Ujedinjenih nacija i trebala je izabrati jednog sretnika sa te dugačke liste. Uzela je olovku i bacila na dugačku listu koji su čekali da se ukrcaju na voz spasa i krenu za Ameriku. Tako se olovka ove doktorice zadrža na Belminom imenu i ona igrom slučaja zakorači na američko tlo.
“U ovom gradu sam živjela godinu i po dana i onda se preselila u Dallas zbog operacija i daljnjeg liječenja. Ovaj grad mi je pružio mnoge pogodnosti za moju familiju, a poslije izvjesnog vremena i moj je otac došao kod nas.
Od tada za nas počinje jedan novi život, daleko od domovine, daleko od naših snova… Nakon mnogih operacija i oporavka, počela sam potragu za protezama i upisala sam engleski jezik, koji mi je bio neophodan u komunikaciji sa drugim ljudima i uopšte za život. Ali sve je to bivalo mukotrpno za mene, gubila sam snagu, jutrima sam se budila i ponovo zatvarala oči pred stvarnošću. Svaki dan je postajao duži i neizvjesniji od onog predhodnog, u meni je umirala nada u ljepše sutra i padala sam u sve veću depresiju. Skoro da sam bila odustala od sebe, od svojih snova i opet od sebe i provodila sam život ne razmišljajući ni o čemu. Živjela sam da bi živjela i čekala. Ni sama nisam znala šta čekam. Šta me čeka ujutro kada ne mogu sama ustati, ne mogu se umiti, počešljati, obući, pogladiti lice svojih najbližih. Ustajala sam sa takvom spoznajom i tonula duboko ispod svojih stopala. Tonula sam u ambise nepovrata…” – njen eglen, zakova moje uši, pa tužna samo slušam ovu tužnu životnu priču:
“Često puta sam sanjala kako radim svojim rukama, kako širim ruke ka nebu, kako grlim cijeli svijet… Kada bi se probudila…ispred mene je bila moja stavrnost koju nisam mogla pogledati u oči… Ispred mene je bila neka druga Belma, Belma kojoj su ukrali snove i trehnuše je o hridi njene boli i patnje…“
Često puta je Belma osjećala ruke svoje kako je svrbe i čak se ponekad pitala u sebi da joj možda neće narasti ponovo neke nove ruke… Sva ta njena pitanja, njene želje, njeni snovi ostali su na proplancima mostarskih ulica i čekaju njene korake da upozore one bezdušne koji joj ubiše mladost. U tim trenucima osjetila je potrebu za čitanjem hadisa i tako je jedino pronalazila smiraj svoje napaćene duše…
Baš u tim najtežim spoznajama, naišla je na jedan Hadis – kada je Muhamed s.a.v.s opraštao svojim neprijateljima, iako su mu svašta činili.
“Onda sam rekla samoj sebi: “Ako Muhamed s.a.v.s može, kao odabranik Allaha dž.š., oprostiti svojim neprijateljima, zašto i ja ne bih mogla?“
Znam da sam u tom trenutku osjećala se blaženo i rekla sam na glas: “Allahu, dragi! Oni koji su mi zlo nanijeli, Ti im sudi, a ne ja!“, i osjetila sam olakšanje u prsima i osjećala sam se kao ptica koja je puštena iz kaveza na slobodu.
I svima sam govorila da sam im oprostila, ali da nikada ne mogu zaboraviti sve te patnje u meni!
Često puta me zaboli kada me neko slučajno upita; da li sam takva rođena?, a ja sa tugom odgovorim „da sam ostala bez ruku u ratu od Hrvata“. I tako sam spoznala da trebam pričati istinu o sebi, da trebam svijetu prenijeti da sam civilna žrtva rata i da upozorim sviju da zaustave ratove u bilo kojoj zemlji. Tako sam počela da dijelim svoju ratnu sudbinu sa jedinim ciljem da svijet sazna istinu. Potom je o meni snimljen dokumentarni film, koji se zove „Forgiving the Unforgivable“, što u prevodu znači „Oprošteno-Neoprošteno“.
Ova hrabra i umna djevojka koja je “oprostila neoprošteno” ima željau da priča o ratu, koji nikome nije donio dobro, a pogotovo ženama, djeci i starima.
“Moja poruka je da svijet molim za ljubav, mir i ne mržnju, a da oni koji su doživjeli slične sudbine, kao ja, ne šute, već da javno progovore o stradanjima i nepravdama prema nedužnima i nemoćnima! Pogotovu neka zapisuju, možda će jednog dana neko to i čitati, jer sve ono što nije zapisano – nije se ni dogodilo!
Još bih na kraju dodala da na ovom svijetu pored zlikavaca postoji i dobrih i humanih ljudi!
A, ja i pored svoje spoznaje, koju gledam svaki dan i koju osjetim svaki dan, želim da živim svoje snove od kojih nikada ne odustajem, uz pomoć Allaha dž.š., koji mi je dao ovakvo iskušenje, i koji mi snagu daje da istrajem na ovom putu zajedno sa svojom porodicom, sa svojim životnim saputnikom, koji su mi oslonac i koji mi snagu daju…”.
“Od snova nikada ne treba odustajati…!“, ovako je svoju sudbinu naša Belma Islamović pretočila u riječi i poslala poruku u svijet da i pored zlikavaca ima i dobrih i humanih ljudi i da nikada ne treba odustajati od svojih snova…
Ramzija Kanurić Oraščanin, autorica knjige “Pokošeni ljiljani bijeli”
