Bez Milorada Dodika bi u Bosni i Hercegovini bilo veoma dosadno. I u Srbiji su se toliko navikli na njegovo prisustvo da im je sve neobičnije ako Aleksandra Vučića vide bez Dodika. Već odavno je zasjenio i Zoranu Mihajlović i Nebojšu Stefanovića, a niko se više i ne sjeća da se družio bilo s kim drugim u srbijanskoj vlasti osim Vučića.
Eh, još da nije tog Interneta i snimaka na kojima se vide neki drugi ljudi, neki drugi događaji i ne čuju neka druga mišljenja o tom istom Vučiću, bilo bi skoro pa bajkovito. Ovako sve više postaje degutantno. Baš nešto zamišljam Vučića kako ujutro pita šefa kabineta hoće li danas možda navratiti Dodik, da mu pravi društvo do Surdulice, ili gdje li već. Toliko se na njegove dolaske navikao.
Ništa manje Dodika nema ni u beogradskim medijima, čak ga ima toliko da se stiče utisak da je u predizbornoj kampanji na srbijanskim izborima, pa je kao sasvim prirodno propraćeno njegovo učešće, doduše kao glasača, na beogradskim, lokalnim izborima. Nikome nije bilo čudno da predsjednik jednog (od dva) bh. entiteta i najizgledniji član budućeg tročlanog Predsjedništva države Bosne i Hercegovine, kao predstavnik Srba iz entiteta Republika Srpska, glasa u Beogradu na lokalnim izborima.
‘Mogu da radim šta hoću…’
Nije to ni nelegalno, ni nelegitimno, pa čovjek ima popriličnu imovinu u Beogradu, ima i pasoš Srbije, čije državljanstvo nije nimalo čekao, jer mu ga je bivši ministar inostranih poslova Srbije Vuk Jremić lično donio i uručio u Banjoj Luci, dok građani Republike Srpske to isto državljanstvo u prosjeku čekaju dvije godine. Šta ćeš, uvijek je tako bilo – nekome majka, nekome maćeha.
Ali, šta Milorad Dodik, kao entitetski predsjednik i najizgledniji član budućeg državnog Predsjedništva, time poručuje i “svojim”, i svim građanima Bosne i Hercegovine, ali i najuticajnijim međunarodnim centrima moći. Mogu da radim šta hoću, može mi se, šta god da radim i uradim, uključujući i to da vas sve vučem za nos i pravim budalama, moji će glasati za mene, a ostali će se praviti ludi… Svi koji su još ostali ovdje i zavise od ove vlasti, na ovaj ili onaj način.
I hoće, jer dok lideri, bolje rečeno – predvodnici, opozicije tek razmišljaju šta će sa sobom i koga će staviti na izborne liste, Dodik se već odavno zahuktao u predizbornoj kampanji, potpuno uvjeren u ubjedljivu pobjedu. A znamo, i vidimo, i svjedoci smo da se i strani moćnici priklanjaju pobjednicima i onima sa kojima imaju šta trgovati.
Zato u Republici Srpskoj gotovo da nikakvu pažnju nije ni izazvala za građane entiteta Federacija Bosne i Hercegovine veoma uznemirujuća vijest da bi u sljedeću nedjelju, povodom Dana opštine Srebrenica, na svečanoj sjednici, taj isti Milorad Dodik trebao dobiti Zlatnu plaketu Srebrenice, za koju ga je predložio opštinski načelnik Mladen Grujičić.
Mladenu Ivaniću samo ‘srebro’
Nije zato što se Srebrenica nalazi u Republici Srpskoj, u kojoj Dodik ima neprikosnovenu moć i vlast, nije zato što je načelnik Srbin, koji je najjasnije stavio do znanja da je Komisija za izbor jasno i jednoglasno donijela odluku da on predloži kome će biti uručena Zlatna plaketa i “ja sam predložio predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika”. Sasvim razumljivo, pa nije čovjek toliko naivan pa da za “zlato” predloži, naprimjer, aktuelnog člana državnog Predsjedništva Mladena Ivanića. Ne, njega je predložio za Srebrenu plaketu, jer on je ipak iz opozicije.
“Za nas je neprihvatljivo da Dodik dobije Zlatnu plaketu opštine Srebrenica i, na kraju krajeva, nema nijednog opravdanog razloga, jer bilo je i prečih. U ovom momentu to je bila Vlada Republike Srbije, koja je uložila 12 miliona konvertabilnih maraka [oko šest miliona eura] u Srebrenicu. Načelnik je bio ultimativan i to je razlog što smo napustili rad u Skupštini. Kako će se dalje odvijati politika u Srebrenici, vidjet ćemo. Za nas su ove odluke neprihvatljive, kao i svečana sjednica. Mi joj nećemo prisustovati”, izjavio je Predsjednik Skupštine opštine Srebrenica Alija Tabaković.
“Dodjela najvećeg priznanja političaru koji negira sudski dokazan i presuđeni genocid u ‘zaštićenoj zoni’ Ujedinjenih naroda Srebrenica nad Bošnjacima, a kojeg su počinile Vojska i policija Republike Srpske, vraćanje je Srebrenice u mračnu prošlost iz 1995. godine. Sramno je dodijeliti priznanje opštine Srebrenica čovjeku koji vrijeđa žrtve genocida, veliča ratne zločince, dodjeljuje odlikovanja ratnim zločincima i daje nazive ustanovama po imenima nekih od najvećih ratnih zločinaca koje civilizacija pamti”, navodi se u saopštenju Povjereništva Stranke demokratske zajednice Srebrenica. SDA smatra da se takvom “sramnom i nepotrebnom” odlukom Skupštine opštine Srebrenica narušava dostignuti stepen međunacionalnih odnosa i podstiču oni koji nisu za suživot u Srebrenici.
Legitimno ne mora značiti i moralno
Baš me zanima šta će uraditi Dodik. Da li će se “složiti” sa Bošnjacima, velikodušno se odričući priznanja, sa obrazloženjem da je, eto zaista, primjerenije da Zlatnu plaketu dobije njegov prijatelj Vučić, koji vjerovatno nije sporan ni Bošnjacima, a kojem je takođe stalo da takvo priznanje dobije upravo od Srebrenice, ili će Vučiću objasniti, neobjašnjivo, zašto je on, ipak, zaslužniji od njega. Pa i po cijenu takvog guranja prsta u oko Bošnjacima, i uvrtanja tog prsta, jer kako drugačije definisati pomenuti prijedlog.
Prijedlog je, naravno, potpuno legitiman, mada istovremeno duboko moralno sporan, i nikakve reakcije tu ne mogu ništa promijeniti, osim što će izazvati suprotne efekte. Time bi sve strane bile zadovoljne i smatrale bi se “pobjednicima”, a najviše poena za sebe, i to sa obje strane Drine, pokupio bi opet Dodik, dodatno učvršćujući svoju poziciju kod Vučića. Tako će jednim udarcem “ubiti tri muhe”, što i jeste poenta cijele priče.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
