Nekoliko šaljivih jezičkih kalambura koje mnogi koriste i ne razmišljajući o njihovom dubljem značenju u prenesenom smislu govore mnogo o odnosu koji razvijamo prema radu i njegovanju kulture rada. Za većinu onih koji u svakodnevnom govoru koriste sintagme „Rad je stvorio čovjeka, a nerad gospodina“, „Ne možeš me malo platiti koliko mogu malo raditi“ ili „Bolje džaba ležati nego džaba raditi“ skriveno ili podsvjesno značenje izgovorenih rečenica ostaje trajno nepoznato. Ali, grebući ispod očitog zabavnog značenja kalambura psihološko istraživanje otkriva kako je riječ o jezičkim dosjetkama koje imaju mnogo dublje i složenije značenje.
Ono što je u psihološkoj analizi sasvim jasno utvrdivo jeste da ovi aforizmi govore dosta o kolektivnom pristupu podneblja u racionalizaciji stvarnosti. A taj proces bitno je obilježen duhovitošću i potrebom da se humorom bori protiv nedaća stvarnosti, pojašnjava psihologinja iz Sarajeva Jasna Bajraktarević.
Duhovitost koja krije inat
„Krenut ću sa one jednostavne strane da smo mi veoma duhovit narod, ljudi koji žive na Balkanu, ne mislim konkretno ni na jednu zemlju pojedinačno osim na to da kada je duhovitost u pitanju, kao psihološki brend, zna se da je BiH specifična i veoma prednjači i ako bismo ove rečenice koje su svojstvene za drugi deo Balkana tretirali šire mogli bismo da prihvatimo bezazlenost poruke. S druge strane, psihološka konotacija svih ovih rečenica je mehanizam odbrane, dakle jedna vrsta racionalizacije u kojoj opravdavamo određeni sopstven stav ili neuspeh koji kada ga racionalizujemo zapravo postaje nešto što dozvoljava našem egu i našem ja da podnese stanje u kojem se nalazimo. Prema tome svaka od ovih rečenica ponaosob ima psihološku poruku. ‘Niko ne može da nas malo plati koliko mogu malo da radim’ nosi u sebi taj psihološki oblik inata u kojem poruka nije da ću promeniti nešto u svom životu nego ću ostati tu koliko god bilo loše, prilagodit ću se tom lošem koliko god bilo loše“.
U dubljoj psihološkoj analizi, pojašnjava Bajraktarević, sve ove sintagme govore dosta o tome koliko je njegovanje kulture rada na prostorima Balkana zapostavljeno i koliko je malo povjerenje u vrijednost rada kao pokretača indiviidualne i društvene životne dinamike. Na Balkanu su novac i moć jedine istinske vrijednosti, a proces njihovog sticanja uvijek je prihvatljiv.
„Rad kod nas nije sistemski vrednovana kategorija. U BiH vrednosne kategorije su novac i moć bez obzira kako stigneš do njih. To je ogromna razlika u pristupu radu. Dakle vi imate nacije, zemlje, države, podneblja gde je rad kult, poput Japana, gdje je etički i moralni odnos prema radu zapravo karakter i crta ličnost. Kod nas je upravo u sistemu vrednosti nešto sasvim drugo. I tu se ne razlikuje puno od stanja nakon rata i pre rata. Vi, zapravo, pre rata niste imali visoko pozicionirane ambicije i ljudi koji su hteli da izađu iz proseka su ređi nego sada. Nakon rata mi imamo ekspanziju, psihološku potrebu za moći i za novcem. Bez obzira da li ljudi putem novaca stignu do moći i obratno, da koriste moć da bi došli do novca, u osnovi nije nikome stalo do toga da to bude radom, koji u sistemu vrednosti nije visoko postavljen na etičkoj lestvici“.
Bajraktarević kaže da se nada da je ovaj društveni poredak prolazan u smislu da će uskoro biti prevladan, jer živimo u društvu u kojem su najcjenjenije pogrešne vrijednosti ističući kako se „iskreno nadam da će arhetip kolektivne svesti u kojem je produktivnost i proces na prvom mestu, a cilj i posledica cilja na drugom prevladati jednog dana i da će doći generacije koje će se vratiti u tome da u uživaju u procesu rada i procesu produktivnosti, procesu stvaranja nečega, a ne u nebiranju sredstva kako da se stigne do cilja. Danas mi imamo cilj kao nešto do čega treba stići bez obzira na način, dakle izuzetno razvijen makijavelizam“.
Odnos prema radu indikator je koji dosta govori o tome na kakvim vrijednostima se gradi bh. poslijeratno društvo. Danas rad više nije vrijednost koja pokreće društvene promjene i čovjek na društvenoj ljestvici ne može napredovati oslanjajući se isključivo na sopstveni rad i sopstvena znanja, kaže psiholog iz Tuzle Ibrahim Prohić, dodajući da iz takvog stanja nastaju kalamburi koji umanjuju i omalovažavaju institut rada.
Lojalnost vođi i stranci
„Umjesto da se bavimo životnim, egzistencijalnim i autentičnim potrebama mi se bavimo temama koje su čista indoktrinacija i manipulacija. Kada se pripremao rat u Jugoslaviji, pa rat protiv BiH, tada je temeljna premisa bila da ljudi različite etničke pripadnosti ne mogu živjeti zajedno. Ona nema nikakvog utemeljenja u teoriji i praksi. E u takvom kontekstu nije ni čudno da se rad izgubio kao jedna od temeljnih vrijednosti i temeljnih vrijednosti društveno-političkog sistema koji je važio do 1990. godine. Tada je rad stvarno imao odlike kulta i bio je nagrađivan. E sada ima jedna sasvim pragmatična dimenzija odnosno razlog zato što se de facto rad u ovom društvu ne priznaje. On i nije vrijednost i ne možete, u pravilu napredovati ni u profesiji ni u ljestvici društvenog statusa na osnovu rada, znanja, sposobnosti i kvaliteta i kompetencija. Nego sasvim nekim drugim kanalima, nekim drugim karakteristikama. Prije svega važno je biti u određenoj političkoj stranci i biti lojalan vođi i onda su vam zagarantovane i promocija i napredak“.
Ono što posebno deprimira jeste da se današnje bh. društvo gradi na vrijednostima koje nipodaštavaju rad a da oni koji imaju inicijativu, želju za radom i potrebnu kreativnost bivaju neprekidno tretirani kao „neprijatelji društva“.
“Slušao sam veliki broj ljudi u različitim profesijama koji su doživjeli šikaniranje onda kada su imali inicijativu i onda kada su dobro radili. U društvu koje se gradi već 30 godina prolazi apsolutna poslušnost, bezpogovorno izvršavanje naredbi onog koji je iznad tebe u hijerarhiji. U takvoj situaciji ne možete na individualnom planu nešto posebno raditi. I u ovakvoj situaciji neki se ljudi otimaju i u ovakvoj situaciji neki ljudi rade i neki su ljudi uspješni, ali ja govorim o kontekstu i govorim o onome što je dominantno. Stanje je takvo da se rad ne cijeni i onda pojedinac treba da ima izuzetne unutrašnje potrebe za radom, za afirmacijom, za kreativnošću da bi se on u nepovoljnom društvenom okruženju ipak držao ovih stvari o kojima pričamo“.
Bosanski paradoks
Ono što je zanimljivo jeste da bosansko društvo živi jedan prividni paradoks kaže Prohić koji jasno uočava povezanost između politike i društvenog uspjeha koji se u razvijenim zemljama Zapada stiče isključivo radom.
„Ne negiram da postoje ljudi koji su uspješni i da postoje ljudi koji vole da rade i koji su radoholičari i koji su uspješni, ali govorim o jednom kontekstu i onome šta je dominantno u ovom društvu. Pazite sada ovo. Nikada nije bilo manje povjerenja u političke stranke kao što je u posljednjih 10 godina, a nikada nije bio veći broj ljudi koji se učlanjuju u političke stranke. To je prividni paradoks, jer se postavlja pitanje ako ne vjerujete u politiku zašto biste se učlanjivali u stranke. Ali ljudi su ispravno procijenili da s jedino kroz članstvo u stranci može doći do zaposlenja i napredovanja u karijeri“.
Bez razvijanja sveobuhvatne kulture rada i podizanja svijesti o potrebi njegovanja kulta rada nemoguće je da će doći do ozbiljnijih društvenih promjena. Sve do tada, vjerovatno, jezički narodni kalamburi, dosjetke i vicevi biće jedini „smisleni“ otpor društvenom beznađu.
