I 23 godine nakon kraja rata u Bosni i Hercegovini, priča o mudžahedinima i njihovom porijeklu, osnivanju “kalifata” i terorističkim grupama često bude u centru pažnje bh. i regionalnih medija i javnosti. Međutim, dostupno je malo stručnih i akademskih analiza o razlozima dolaska stranih ratnika u Bosnu i Hercegovinu, o tome ko ih je doveo, da li su oni stvarna prijetnja po nacionalnu sigurnost i sl.
Dr. Darryl Li, profesor na Univerzitetu u Chicagu, 2012. godine je odbranio svoju doktorsku disertaciju na Univerzitetu Harvard upravo na temu stranih ratnika u Bosni i Hercegovini, njihovim motivima, ulozi te o njihovoj povezanosti s terorističkim organizacijama, a priprema i knjigu na istu temu koja će biti zasnovana upravo na spomenutoj doktorskoj disertaciji. Dok je radio na svojim istraživanjima, naučio je bosanski i arapski jezik što mu je omogućilo da direktno razgovara s puno stranih ratnika koji su bili direktni učesnici u ratu u Bosni i Hercegovini.
Upravo s Dr. Lijem razgovarali smo o nekim od najkontroverznijih pitanja o ovoj temi koja su godinama prisutna u bh. javnosti i medijima.
- Imali ste priliku da istražujete mnoge strane ratnike koji su se borili u ratu u Bosni i Hercegovini, s mnogima ste i lično razgovarali. Po čemu se oni razlikuju u odnosu na strane ratnike na primjer u Siriji ili Iraku? Da li je njihov cilj bio osnivanje tzv. islamske republike, odnosno kalifata u Bosni i Hercegovini? Šta su u konačnici bili njihovi motivi?
– Imao sam priliku razgovarati s raznim muslimanima strancima koji su se borili u džihadu u Bosni i Hercegovini kao i da analiziram mnoge publikacije na kojima su oni radili u to vrijeme, njihove interne dokumente, ali i nadzorne izvještaje koje su sačinile vlade Bosne i Hercegovine i Italije. Ovi izvještaji pokazuju da je njihov zajednički cilj bio pomoć muslimanima u Bosni i Hercegovini u njihovoj odbrani od masovnih zločina koje su počinili primarno srpske snage u to vrijeme.
Većina stranih dobrovoljaca bila je u odredu Elmudžahedin Armije Republike Bosne i Hercegovine koji je usvojio politiku zabrane bilo kakvog djelovanja van odbrane bosanskih muslimana. To nije zbog toga što su oni bili fini ljudi, nego zbog dva praktična razloga:
Željeli su privući dobrovoljce i novac iz različitih muslimanskih država, te su htjeli izbjeći bilo kakvu percepciju svrstavanja sa jednom frakcijom ili partijom;
Broj stranih ratnika mjerio se u par stotina u svakom trenutku i bili su dio vojske u kojoj su ubjedljivo dominirali građani Bosne i Hercegovine. Istina, mnogi od ovih individualaca smatrali su da muslimani u idealnim uslovima trebaju živjeti u državi koja slijedi islamski zakon, ali znali su da nema nikakvog smisla da se ova ideja nameće protiv volje građana. Bili su svjesni toga.
Žalosno je da se ova epizoda iz rata nastavlja upotrebljavati kao dio anti-muslimanske politike kao što je posljednja naslovnica magazina Globus. Da Globuspogleda njihov vlastiti arhiv, pronašli bi intervju koji su njihovi novinari uradili s prvim komandantom arapskih mudžahedina koji je kazao osvrćući se na rat u Bosni: “Nemamo nikakvih nakana sudjelovati u budućem političkom životu ove države. Naša je svrha džihad, i kad on završi, mi odlazimo!”
- Da li su se ovi ratnici mogli na bilo koji način povezati s terorističkim organizacijama prije ili poslije rata?
– Za većinu stranih dobrovoljaca, rat u Bosni i Hercegovini bio je njihov prvi i posljednji džihad. Veliki broj njih odnosio se na radnike-migrante koji su živjeli u Italiji i koji nemaju nikakvu prošlost u polju islamske politike. Ostali su dolazili iz arapskih zaljevskih država. U periodu prije 11. septembra 2001. godine, ideja da se putuje u inostranstvo kako bi se pomoglo muslimanima u borbi protiv nemuslimana, npr. u Bosni i Hercegovini i Afganistanu, nije se smatrala kriminalnom niti se smatralo protivno vlastitom režimu ili protivno Zapadu. Istina, bilo je individualaca koji su se borili u Bosni i koji su imali iskustvo s naoružanim islamističkim grupama ili koji su se naknadno pridružili sličnim negdje drugo.
Zanimljivo i važno je pratiti ove veze, ali mnogi komentatori jednostavno pretpostavljaju da je svaka veza dio jedinstvene globalne islamske zavjere. George Orwell i Đorđe Andrejević-Kun učestvovali su u Španskom građanskom ratu, ali to ne znači da su oni politički radili zajedno. Naprotiv, jedan je postao žestoki antikomunista, a drugi ostao odani član KPJ.
- Često se, posebno u srbijanskim i hrvatskim medijima, pojavljuje informacija da je bivši predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović ciljano dovodio strane ratnike, radio na njihovoj obuci, a sve u cilju tzv. islamizacije ovog područja. Jeste li u svojim istraživanjima naišli na ovakve podatke? Da li su službeni predstavnici u Predsjedništvu ili Vladi Republike BiH imali ovakve motive?
– Moja istraživanja pokazuju da su strani dobrovoljci stigli na vlastitu inicijativu i obratili se predsjedniku Izetbegoviću, a ne obrnuto. Prioritet Vlade u Sarajevu u toku rata bio je ukidanje embarga na uvoz oružja i pribavljanje diplomatske i finansijske pomoći. Ljudska snaga nije bila nešto što je Armiji RBiH nedostajalo. Postojale su tenzije na samom početku između stranih ratnika na jednoj strani i Armije RBiH na drugoj.
Izetbegović je tolerisao prisustvo ovih ratnika, a Armija se na njih oslanjala kao na udarne jedinice u nekim bitkama, ali ne postoji dokaz da ih je koristio kako bi “islamizirao” populaciju. Štaviše, Islamska zajednica, koja je bila poznata po slijeđenju hanefijskog mezheba, usprotivila se bilo kakvim pokušajima da se građani usmjere ka selefijskoj orijentaciji. Istovremeno, moram upozoriti na tendenciju nekih Bošnjaka da se ponašaju kao da su dobrovoljci bili u potpunosti nepoželjni i kao da su nekako sami sebe prisilili da dođu u Bosnu. Istina je negdje između ova dva narativa o potpunoj saglasnosti i potpunom antagonizmu.
Da, ja u potpunosti odbacujem pokušaje srpskih i hrvatskih medija da pripišu bošnjačkim političarima sve što su strani mudžahedini uradili uključujući i ratne zločine koje su počinili mudžahedini. I da, ja razumijem da Zapad vrši veliki pritisak na Bošnjake da se dokažu kao “dobri” muslimani, tj. bijeli i bezopasni. Ali, važno je da ostanemo pri činjenicama, čak i kada su zbunjujuće.
- S mnogim ratnicima imali ste blizak kontakt tokom Vašeg istraživanja poput Abu Hamze i Babar Ahmeda. Mnogi od njih napustili su Bosnu i Hercegovini dok je ostatak ostao tu živjeti. Prema Vašem istraživanju, da li vjerujete da su ovi ljudi prijetnja za nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine i prijetnja za mir na Balkanu?
– Na kraju rata, većina stranih dobrovoljaca je napustila Bosnu i Hercegovinu i gotovo svi oni koji su ostali oženili su supruge iz Bosne i Hercegovine, postali su građani te države i živjeli obične živote. Optužbe su se povremeno pojavljivale u medijima o “terorističkim trening kampovima” na mnogim mjestima, posebno u Bočinji i Gornjoj Maoči. Ove optužbe nisu nikada potkrijepljene i dokazane.
Ideja da nekako postoje svi ovi džihad-kampovi u maloj zemlji s ogromnom NATO-ovom snagom za očuvanje mira nikada nije izgledala vjerodostojno. Mislim da je većina ljudi u Bosni više zabrinuta zbog kapitalizma, korupcije i nefunkcionalne države, nego zbog ovih priča.
