Naselje Pritoka nalazi se s istočne strane od Bihaća i udaljeno je od centra grada približno sat hoda. Proteže se od Ribićke glavice na sjevernoj strani do naselja Ružica na južnoj. Smješteno je u ravnici po kojoj su nekad bile razastrte livade i pašnjaci, koje se spuštaju do Une.
Ta ravnica dio je bihaćke doline, a na njoj su sada načičkane brojne kuće. Upravo na toj ravnici, uz magistralni put Bihać – Bosanski Petrovac, još stoji stara pravoslavna crkva. Iako oronula pod zubom vremena, čuva istinu o ljudskosti, dobroti i multikulturi muslimana Bosne i Hercegovine.
Prema informacijama koje u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, oktobar – decembar, 1890, knjiga IV, godina II, na stranici 330, navode svećenik Kosta Kovačević i učitelj Petar Mirković, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak poklonio je zemlju za izgradnju pritočke crkve.
“Usred te ravnice na bihaćko-petrovačkom drumu namjeravaju pravoslavni Srbi iz te okoline praviti crkvu na zemljištu, koje im je poklonio njihov spahija Mehmed-beg Ljubušak Kapetanović.”
Imenovanje Ljubušaka
Isti, ali malo detaljniji podatak navodi prof. Munib Maglajlić u svojoj knjizi Književna djelatnost Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka – Narodno blago, M. Kapetanović Ljubušak, “Svjetlost”, Sarajevo, 1988, na stranici 11.
“U januaru 1883. godine imenovan je Ljubušak članom komisije za provođenje zakona i naredaba, u martu je postao član vakufskog povjerenstva, a u maju 1884. godine određen je za člana komisije za izdavanje tapija na šumska zemljišta. Te godine poklonio je srpsko-pravoslavnoj opštini svoja zemljišta u Pritoci kod Bihaća i Majkić-Japri kod Sanskog Mosta za građenje crkava, odnosno svešteničkih stanova u tim mjestima.”
Vladimir Ćorović u svojoj Književnoj slici o Mehmed-begu Kapetanoviću iz 1911. godine, koja je u potpunosti objavljena u sabranim djelima koja nose naziv Muslimani u Bosni i Hercegovini, na 147. stranici tog izdanja navodi opširnije podatke o velikom Kapetanovićevom činu.
“Zaslužuje da se istakne da je te godine poklonio srpskim crkvama u Pritoci kod Bihaća i u Majkić-Japri kod Sanskog Mosta svoja zemljišta, u veličini od 3000 m2 kvadratnih, za građenje crkava, odnosno svešteničkih stanova u tim mjestima.”
Iz ovog podatka vidimo o koliko je tačno velikom zemljištu riječ.
Zemlja Mehmed-bega Bišćevića
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak rođen je 1839. u selu Vitina, koje se nalazi u sastavu općine Ljubuški. Obrazovao se u rodnom Ljubuškom i Mostaru. Bavio se kulturom, historijom, lingvistikom i književnošću, a također je ostvario uspješnu vojnu i političku karijeru. Bio je i gradonačelnik Sarajeva od 1877. do 1878, a drugi put 1893. godine.
Profesor Maglajlić u prethodno spomenutom djelu, između ostalog, navodi sljedeći podatak:
“Godine 1876. u jeku bune u Hercegovini, dade Ljubušak ostavku na kajmekansku dužnost i preseli se u Sarajevo. Pošto se u međuvremenu razveo od prve žene, u Sarajevu se ponovo oženi, iz porodice Babića, i postade zetom glasovitog Mustaj-paše Babića.”
Kćerka Mustaj-bega Babića ustvari je bila Almaza Babić, koja je bila supruga Mehmed-bega Bišćevića. U prilog tome svjedoče pisanja Kreševljakovića i Dževdet-paše, o čemu pišu V. i E. Bišćević u: Naseljena mjesta općine Sanski Most, na stranici 150.
“U svojim pismima od 1864. godine napisao kako je Mehmed-paša Bišćević najprije bio kapetan u Bihaću u periodu od 1833. do 1836. godine, a onda muselim od 1836. do 1851. godine. Iako je stajao uz Portu, prognao ga je Omer-paša Latas u Carigrad. Kasnije je bio pomilovan, vratio se u domovinu i nastanio se u Sarajevu u kući svoga punca Mustafa-paše Babića, kraj današnje Vijećnice. Pred smrt je potpuno oslijepio i kao takav išao na Meku. Umro je u Sarajevu 21. februara 1874. Iz ovoga se vidi da mu je žena bila Almaza Babić, kojoj je prepisao svu svoju imovinu pošto nije imao djece.”
Zemlja za crkve
Tako je imovina Mehmed-bega Bišćevića, preko njegove supruge Almaze, njenom udajom došla u vlasništvo Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, koji dio tih posjeda poklanja u svrhe izgradnje dvije pravoslavne crkve, od kojih i ove u bihaćkom naselju Pritoka.
Prema riječima Rešada Behića, predsjednika Skupštine udruženja “Naša Krajina, naša baština”, taj Ljubušakov gest dovoljno govori o tome da su Bošnjaci muslimani na ovim prostorima uvijek znali poštovati tuđa vjerska opredjeljenja i potrebe, ali i da su kroz historiju baštinili toleranciju, multikulturu i suživot.
“Vrijednost ovog vrlo značajnog historijskog podatka jeste to da je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, kao markantna bošnjačka ličnost, intelektualac i službenik, koji je vršio različite funkcije u vrijeme dok je Bosna i Hercegovina bila pod osmanskom i austro-ugarskom upravom, gradio dobre odnose sa drugim narodima i konfesijama, te da je u to ime poklonio zemlju, koja je nasljedstvo velikog bihaćkog kapetana Mehmed-paše Bišćevića, za potrebe gradnje pravoslavnih hramova”, ističe Behić i dodaje da je ovo prilika da osvijetlimo dvije znamenite ličnosti: Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Mehmed-bega Bišćevića.
“Nepoznanica je bila kakvu je, ustvari, vezu imao Mehmed-beg Ljubušak sa Bihaćem i Krajinom uopće budući da sa Bihaćem nema veze po rođenju ili bilo kakve porodične veze. Ono što istraživače historije prati to je obično sreća da se slože historijske činjenice o određenim osobama, kao što je to u ovom slučaju. To smo uspjeli na zadovoljstvo onih kojima je historija ljubav i koji će, nadam se, kada upoznaju ove činjenice, pronaći interesovanje za našu sredinu.”
