On je taj boravak pretočio u “politički triler sa elementima fikcije” pod naslovom “Kad na Balkanu odjekne pucanj, to nije slučajno”. On za “Politika” kaže kako su na Kosovu avanturisti i ratni zločinci postali poželjni saveznici Zapada.
“Politika” navodi da je Heipertz bio savjetnik u njemačkom Ministarstvu odbrane i Investicionoj banci u Luksemburgu, potom zamjenik šefa administracije ministra financija Wolfganga Schaublea i osobni savjetnik Jean-Claude Junckera.
To što je, u knjizi „Macchiato diplomacija”, s podnaslovom “Kosovo – mrtvi kut Europe”, napisao da su takvi ljudi napravili od Kosova svoj plijen, uz opise beskorisnih predstavnika razvojne pomoći i vojnika NATO-a koje ismijava albanska mafija, za njega ne znači da zastupa srpsku stranu.
“Kosovo je za Srbiju definitivno izgubljeno. Situaciju u Srbiji možemo usporediti sa situacijom u Njemačkoj 1960-ih i 1970-ih godina, kada je nama Nijemcima postalo jasno da smo izgubili istočne teritorije, odnosno Istočnu Njemačku. To je bio izuzetno dug i bolan proces, ali i izuzetno važan, kako bismo nakon toga, ostavljajući bol za sobom, mogli ići u budućnost”, kaže Heipertz.
On smatra je suradnja Njemačke i Rusije, odnosno “istočna politika”, rezultat savladavanja bola od gubitka istočnih teritorija.
“Willy Brandt je tada rekao: ‘Nećemo odustati od onoga za što znamo da je odavno izgubljeno’. Gubitak je realnost. Moramo da postanemo svjesni tog gubitka”, rekao je Heipertz.
Kako navodi “Politika”, on je u knjizi opisivao svoj susret u jednom baru sa Ramushem Haradinajem, koga su Amerikanci poslije ranjavanja smjestili u bazu Bondstill, jer im je bio potreban da bi kontrolirao Hasima Tachija.
Heipertz, kako se dodaje, nije štedio pridjeve da istakne duboki prezir prema dvojici vođa OVK, presvučenih u europske političare. “Oni su bili naši saveznici kada smo se borili protiv Miloševića. Srbija je bila protivnik, a OVK strateški partner. Sada je Srbija naš partner i može se zauzeti kritička pozicija u odnosu na OVK”, rekao je on i dodao da “u državnim poslovima nema morala”.
Heipertz piše i da su na Kosovu Amerikanci apsolutni gospodari i da se, kao Europljanin, nikada nije osjećao tako nemoćnim – imao je utisak da je “Ujak Sam” čitao ne samo mejlove Srba i Albanaca, već i pripadnika evuopske misije. “U takvom području događa se da vidite i duhove. Čovjek se ponekad upita što je realnost, a što ne”, kaže on.
Upitan jesu li Amerikanci zapravo željeli takvu državu kakvu je opisao u knjizi, on kaže da se i sam to isto pita. “Što su Amerikanci željeli da postignu? Najjednostavniji argument je da smo i Amerikanci i mi željeli da na najkraći i najbolji način dovedemo do stabilnosti na Kosovu. U tom kontekstu, uspjeli smo”, tvrdi Heipertz.
Na pitanje zar nije kontradiktorno da se masovnom korupcijom i kriminalom dođe do stabilne situacije, on kaže: “Ako govorimo o konkretnoj strategiji, to je dio paketa. Pitanje je koji su nam interesi. To je stabilnost. Shvaćam kada se na to gleda na ciničan način.”
Na opasku da je Zapad mogao da igra na Ibrahima Rugovu, odnosno, da se željelo mirno rešenje, Albanci bi dobili široku autonomiju i veliki utjecaj u svakoj srpskoj vladi, Heipertz kaže da dijeli mišljenje da je mogao da se odabere umjereniji akter u okviru velike i jake autonomije.
“Za mene bi najbolje rešenje za Kosovo bilo po uzoru na Sjeverni Tirol. Ali ja ne znam je li to bilo realno u tom momentu. Zaista ne znam zašto to nije bila opcija”, kaže Heipertz.
