U 21. stoljeću znatno se razvila industrija tzv. nosivih uređaja (engl. wearables) – “pametnih” elektroničkih uređaja koji se nose na tijelu ili odjeći.
Njihov vlastiti program, senzori i efektori omogućavaju prikupljanje podataka o nosiocu te komunikaciju putem interneta sa centralnim sistemom pohrane i analize ili s drugim takvim uređajima. Područja primjene nosivih uređaja iznimno se brzo šire, a najveći je zamah postignut u praćenju i navigaciji u prostoru, u medicini, ali i u modnoj industriji. Londonski modni dizajneri CuteCircuit predstavili su još 2004. godine na CyberArt festivalu u Bilbau prvi komad odjeće s ugrađenom elektronikom povezanom na Bluetooth. Košulja “HugShirt”, dizajnirana za prenošenje dodira na udaljenost, osvojila je tada glavnu nagradu festivala, a časopis Time uvrstio ju je među najbolje izume godine.
CuteCircuit nastavilo je privlačiti pažnju dizajnirajući i kostim s LED rasvjetom za pjevačicu Katy Perry, koji je mijenjao boju tokom nastupa. Dizajnirali su i prvu haljinu koja je direktno prenosila unose na Twitteru. Tu je haljinu naručio britanski operater mobilnih komunikacija EE u povodu uvođenja superbrze 4G mreže za mobilne telefone, a nosila ju je još jedna poznata pjevačica, Nicole Scherzinger.
Iako je primjena u modnoj industriji doprinijela popularizaciji nosivih uređaja, najveće je zanimanje istraživača danas usmjereno prema njihovoj primjeni u medicini. Slušni aparati bili su možda i prvi nosivi uređaji u širokoj primjeni. Danas je razvijena i tehnologija “pametnih cipela” za slijepe, pri čemu su ulošci u cipelama povezani preko pametnih mobitela na Googleove karte. Prateći položaj osobe s oštećenim vidom, dijelovi uložaka vibriraju u pravom trenutku usmjeravajući osobu do zadanog cilja na karti. Slične tehnologije pomažu oboljelima od Parkinsonove bolesti za ispravljanje poremećaja u govoru.
Narukvica za GPS praćenje može upozoravati doktora ili porodicu da se osoba s gubitkom pamćenja udaljila od kuće ili pak odstupila od svoje uobičajene rute u šetnji i vjerojatno izgubila.
Poznato je i da tjelesna aktivnost i dnevne navike značajno utječu na ljudsko zdravlje, ali ih je u medicinskim istraživanjima bilo teško mjeriti. Ispitanici u tim istraživanjima sami bi procjenjivali svoju razinu tjelesne aktivnosti, što je dovodilo do vrlo nepreciznih i vjerojatno netačnih zaključaka. Nosivi uređaji omogućili su revoluciju u istraživanjima utjecaja ljudske aktivnosti na zdravlje, prateći i pohranjujući informacije o broju prehodanih koraka, visinskoj razlici koju se uspjelo svladati, potrošenim kalorijama, brzini otkucaja srca ili krvnom pritisku.
Noviji uređaji mogu pratiti i elektrokardiogram (EKG), moždane valove (EEG) i biosignale iz mišića (EMG) pa primjenu sve više nalaze i u vrhunskom sportu. Najčešće imaju oblik narukvice ili ručnog sata, a najpoznatiji su Fitbit Flex, Jawbone UP, Samsung Galaxy Gear i Apple Watch. Agencija PriceWaterhouseCoopers u svom izvještaju 2014. godine procijenila je da već svaki peti odrasli stanovnik SAD-a ima takav nosivi uređaj.
Usprkos svim istraživanjima, moderna medicina danas još uvijek ne može predvidjeti hoće li pojedina osoba s vremenom oboljeti od neke specifične bolesti ni u kojoj će se dobi to dogoditi. No, zahvaljujući golemoj količini informacija koje bi o milionima ljudi mogli kontinuirano prikupljati nosivi uređaji te ih slati u centar za obradu tih informacija, danas se otvara jedna sasvim nova i vrlo intrigantna mogućnost.
Snažni bi računari mogli prikupiti, pohraniti i obraditi podatke o tome ko je u proteklom razdoblju, među milionima ljudi s nosivim uređajima prikopčanima na centralnu bazu podataka, obolio od neke bolesti. Zatim bi se mogle usporediti zajedničke karakteristike svih oboljelih pa metodama umjetne inteligencije i sofisticiranim matematičkim algoritmima pronaći, među milionima zdravih, one osobe koje su najsličnije nedavno oboljelima prema svim parametrima. Tako bi se u osoba dobrovoljno uključenih u takvu mrežu mogli predviđati srčani i moždani udari, šećerna bolest, zloćudne i druge bolesti – koristeći se samo matematikom i statistikom te velikom količinom podataka o zdravlju drugih ljudi.
Najugroženijima bi se mogla postali SMS poruka obavještavajući ih, npr., da su oni trenutno, prema svim parametrima, najsličniji skupini ljudi koja je u prošlom mjesecu doživjela srčani ili moždani udar te ih hitno usmjeriti liječniku na temeljitu obradu. Takvo bi preusmjeravanje s liječenja na prevenciju finansijski rasteretilo zdravstvene sisteme, a poslovici “bolje spriječiti nego liječiti” dalo bi i jedan sasvim nov, moderniji prizvuk.
