Naselje Golubić ima bogatu historiju i kulturu koja datira još od vremena Japoda i Rimljana. Selo je podijeljeno na dva podjednaka dijela. Dio prema Bihaću koji je nastanjen Hrvatima katolicima i dio prema naselju Ripač koji je nastanjen Bošnjacima muslimanima. Ova dva naroda tradicionalno žive u slozi i harmoniji, a historija nikada nije zabilježila niti jedan primjer mržnje i sukoba.
Mjesna zajednica Golubić danas ima oko 900 stanovnika. Od toga su većina Bošnjaci. Hrvata ima 200-ak. U hrvatskom dijelu sela 16 kuća je praznih, jer su stanovnici hrvatske nacionalnosti otišli u potragu za boljim životom.
Prema riječima Samira Derviševića, predsjednika Mjesne zajednice Golubić, razlog zbog čega Hrvata danas ima upola manje nego što ih je u ovom naselju bilo tokom ’70-ih i ’80-ih godina, jesu migracije koje su počele tokom rata i nastavile se poslije ratnih događanja.
“Dosta Hrvata je odselilo iz Golubića. Ima ih u Hrvatskoj gdje su otišli studirati, a zatim zasnovali porodice i tamo ostali živjeti. Neki su otišli u druge zemlje Evropske unije, ali uglavnom to su razlozi zbog čega ih danas ima duplo manje nego prije”, kaže Dervišević.
Miran život uprkos razlikama
U Golubiću su se nekada Hrvati i Bošnjaci razlikovali po mnogo čemu, kaže Luka Grgić, a vjerska podjela je bila najistaknutija. Tako se među Hrvatima ovdje ustalio običaj tetoviranja križeva po rukama djevojčica, kako bi se razlikovale od bošnjačkih djevojaka i tako sačuvale od udaje za Bošnjake. Bilo je to vrijeme izraženih vjerskih podjela, kaže Luka, ali su te podjele nestale poslje onog rata i otpočelo je doba suživota koje nisu mogli narušiti ni krvavi sukobi između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
“Te su se tetovaže, koliko se sjećam, radile medom u koji je nešto dodavano. Ne sjećam se šta tačno. I bockalo se, a zatim unosilo pod kožu. Mi smo poslje Drugog svjetskog rata postali daleko bliži jedni drugima. Malo je taj vjerski fanatizam počeo da splašnjava”, prisjeća se Luka djetinjstva u nekada omladinom ispunjenom Golubiću.
Mnogo je primjera suživota u Golubiću, a jedan od svijetlijih je onaj između kumova Nermina Memagića i Nikole Findrika koji se bave poljoprivredom i međusobno sarađuju i potpomažu otkako su se vratili na ratom porušena ognjišta.
“Naše odnose nije ni rat mogao pokvariti i što je bila veća mržnja tamo negdje u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, naša ljubav i poštovanje su bili sve jači. Bio sam član vijeća roditelja i nikada se nije desio slučaj da su se djeca posvađala zbog nacije i vjere. I kada se desi svađa među djecom to nema nikakve veze s tim”, ističe Memagić.
Nikada nije bilo incidenata
Uprkos teškim vremenima kroz koja je prolazila Bosna i Hercegovina, Luka s ponosom ističe kako u Golubiću nikada nije zabilježen niti jedan incident između Hrvata i Bošnjaka po bilo kojoj osnovi.
“Ne sjećam se da se iko ovdje posvađao zbog vjere ili nacije, a niti je iko nekada pričao da se to desilo. Ljudi smo, može se desiti da se neko posvađa, pa i dva brata rođena se posvađaju nekada. Međutim, da je to bilo na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, nije zabilježeno”, ističe Luka.
Suživot je u Golubiću nešto što se živi u praktičnom smislu. Nije to samo isprazna teorija koja se promovira radi interesa. O tome svjedoče, kaže Kasim Salihović, brojni primjeri nastali usljed životnih nedaća i problema.
“Prilikom smrtnih slučajeva ljudi jedni druge obilaze i zajedno s porodicom umrlog suosjećaju u bolu. Kada su vjerski praznici u pitanju ista je stvar. Mi našim komšijama čestitamo Božić, posjetimo ih na taj blagdan, a oni nama uzvrate na Bajram”, ističe Salihović
Nezaposlenost i migracije su najveći problem s kojima se suočava ovo mjesto u posljednjih deceniju i pol, a politika ih, kažu, uopće ne zanima, jer svi političari su isti samo ih zanima njihov položaj i lična korist, zbog čega su spremni žrtvovati i vlastiti narod gurajući ga u provaliju međunacionalne netrpeljivosti i zapaljive retorike kojoj je jedini cilj ostanak na vlasti što duže, ističu naši sagovornici.
