Imao je tri dana kada ga je u novembru 1995. majka ostavila u tuzlanskom porodilištu. Nekoliko mjeseci prije njegovog rođenja, oca Ibrahima ubili su mu Mladićevi i Karadžićevi krvoloci u srebreničkom genocidu…
Od trećeg dana života pa do 17. godine njegova adresa stanovanja bio je Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli.
Nekoliko susreta
– Vaspitači su mi dali ime, a od njih sam naučio ono što sam trebao znati o životu. No, razmišljao sam, rekao bih, deset godina unaprijed i već sa 17 godina bio sam spreman da napustim Dom i osamostalim se – počinje priču za “Avaz” Amir Šečić, 23-godišnjak iz Tuzle, koji je radio kao konobar u kafiću u naselju Sjenjak.
Biloška majka s njim se susrela kad je imao tri, a zatim i deset godina. Do ponoljetstva su imali još nekoliko susreta, a Amir joj je onda odlučno kazao kako su njegova vrata za nju zauvijek zatvorena.
– Ona je bila u koloni žena koje su u julu 1995. prognane iz Srebrenice i koja je faktički preživjela svoju smrt. U stomaku me je donijela u Tuzlu i rodila u novembru. Ostavila me je i otišla, a isto je ponovila i tri godine poslije, kada je tako ostavila i mog polubrata – govori on.
Svoj životni put, sve ono što je do sada prošao, Amir je opisao u knjizi “Teško da sam bio dijete”, a posvetio ju je ocu Ibrahimu.
– Ubijen je zajedno sa mojim amidžama i djedom. Identificiran je i ukopan 2013. u Memorijalnom centru Potočari, a moja životna vodilja je da časno i pošteno nosim njegovo prezime – govori ovaj mladić.
Uspio je završiti osnovnu i Srednju saobraćajnu školu te steći zvanje vozača motornih vozila i PTT tehničara. Posao nije dobio u struci, ali jeste kod prijatelja u ugostiteljstvu.
– Ovo je moj prvi posao i ne mogu se žaliti. Imam plaću od koje živim i plaćam kiriju. Ne razmišljam šta ću za pet ili deset godina. Želim ići stepenicu po stepenicu. Jednog dana želim zasnovati svoju porodicu, ali nikome ne bih poželio da odrasta bez roditelja i da prođe sve ono kroz šta sam ja prolazio – govori ovaj 23-godišnjak.
Kad god ima priliku, odlazi do Srebrenice. Saznao je da su njegovi korijeni u selu Močevići i da su Šečići skoro svi pobijeni u genocidu.
Trnovit put
– Nakon što sam objavio knjigu, koju sam pisao dvije godine i koja je autobiografska, javljaju mi se rođaci, ali niko bližnji. Štampanje je pomogao Beriz Turnadžić, Bosanac koji živi i radi u Americi. On se zarekao još dok sam bio dijete da će me pomagati i tu riječ je održao. Uskoro ću imati promocije u Srebrenici, Evropi, ali i u Americi – kaže Amir.
Od 1995. do danas prošao je trnovit put, od Doma, smještaja u hraniteljskoj porodici do borbe za egzistenciju. Mogao je skrenuti sa pravog puta, ali ga je uvijek vodila istinska želja da ne obruka očevo prezime.
– Ne mogu reći da nisam imao iskušenja, ali sam uspijevao da prevaziđem sve izazove. Zbog toga sam i napisao knjigu kao dokaz da nas nisu sve pobili i da smo ih pobijedili – kaže na kraju Šečić.
Zagrljaj i topla riječ
– Najteži su bili praznici. Nemaš kome čestitati, a ni da ti ko čestita. Nema ko da se raduje tvom uspjehu, petici u školi ili da ti pomogne kad padneš ili doživiš poraz. Gledaš kako roditelji grle djecu, a meni je trebao samo jedan takav zagrljaj ili topla riječ da poletim – govori on.
