Nedavno iskustvo ponukalo me na razmišljanje o vrstama naših radnika u Njemačkoj, kao i o cijelom spektru društveno-psiholoških čimbenika i promjena s kojima se jedan emigrant suočava, ovisno o njegovom profilu. Dobila sam dojam da se na našim prostorima o tim stvarima ne priča i da se uporno ponavlja isti, apstraktni scenarij u kojem je “netko otišao, dobro mu je i ne vraća se”, piše Alisa Kekić.
Iskustvo koje me zapravo najviše pogodilo na neki način započelo je od televizora. Naime, odlučili smo prodati stari TV preko ovih novih oglasa na Facebooku i javio nam se “naš” čovjek. Spomenuo je da živi u drugom gradu i da nema auto, a da bi htio vidjeti televizor uživo prije nego ga kupi. Odlučili smo otići do njega i odvezli se do adrese koju nam je dao.
Četvrt u kojoj smo završili izgledala je poput geta. Zgrade su bile oronule i stare, osjećao se neugodan miris, a okolo je sve bilo puno birtija i kockarnica.
“Obećana zemlja, ha?”, nasmijali smo se među sobom.
Do nas je prišao čovjek u blještavo bijelim Adidas tenisicama, ugodno popunjen, u 40-ima. Pružio je ruku i predstavio se, izgledajući jako nervozno. Htio nas je odvesti do stana od njegovog prijatelja jer se njegov “preuređuje” no nije ga mogao pronaći.
“A ništa, idemo do mene”, nelagodno je rekao.
Ušli smo u zgradu i neugodan miris koji smo osjetili postao je još gori. Stepenice su bile stare i oštećene, neki stanovi nisu imali ni vrata na ulazu, a čule su se bušilice, lupanje, dječji plač i vika u kojoj je odzvanjao uglavnom balkanski govor. Došli smo do njegovog kata i otvorio je vrata.
“Ovo je samo privremeno…”
Pred nama se prostro prizor sobe u kojoj su tri kreveta na kat. S njim su živjela još tri dečka, svaki sjedeći na svom krevetu i tipkajući po mobitelu. Pod se nije vidio od silnih vrećica iz supermarketa i shopping centara. Na prozoru je stajala pepeljara, a ispod njega prazne boce pive. Osjećao se miris cigareta i znoja.
“Ovo je samo privremeno”, rekao je. “Par dana”, dodao je.
“Ili par mjeseci”, ubacio se njegov nešto iskreniji cimer i nasmijao.
“Šef je kupio ovu zgradu i trebao bi je preurediti”, rekli su.
Uočila sam kutije s dječjim tenisicama, igračke s etiketama i tek kupljenu robu. TV je savršeno radio. Kupio ga je i mi smo otišli.
Nisam uspjela saznati je li njegov šef “naš” ili Nijemac, ali u svakom slučaju čovjek nije lud. Ima firmu u kojoj ima posla, dovlači jeftinu radnu snagu i smješta ih u svoju zgradu gdje dobivaju prijavljenu adresu. Neki od tih radnika neće se sramiti uvjeta u kojima žive, svjesni da se pokušavaju izboriti za neki bolji život u budućnosti, dok će se neki skrivati iza novih Adidas tenisica i novog iPhone-a, govoreći susjedima u rodnom kraju da je sve bajno i ne spominjući uvjete u kojima žive.
Nisam mogla ne pomisliti koliko je obećana zemlja za ove ljude zaista obećana. Ili kako će ovaj muškarac nakon par mjeseci doći doma s vrećicama najnovije odjeće, igračaka, mobitelom i svim ostalim cool stvarima kojima će se njegovi klinci hvaliti u školi, susjedima će izgledati imućno, dok će se on stiskati u zadimljenoj sobi s još tri nepoznata muškarca.
“Po noći kad ležim u krevetu stišćem nokte u dlanove”
S jedne strane mogu razumjeti njihovu potrebu za sakrivanjem ili uljepšavanjem istine, jer zašto bi dali to zadovoljstvo onih par zlobnika iz susjedstva koji uvijek imaju nešto za reći. No izreka da nikad ništa nije onako kako izgleda u ovom je trenutku dobila vrlo jasnu manifestaciju.
Primijetila sam da je jedan dio ovih radnika zadovoljan ovakvom situacijom i ne razmišlja o poboljšanju uvjeta života u budućnosti. Oni će sljedećih dvadeset godina ostati na istom, osnovnom znanju njemačkog jezika i bit će im dovoljan i posao koji rade i novci koje zarađuju. I to je sasvim ok, ako su oni zadovoljni s tim.
Ipak, postoje i oni kojima je život u ovakvim uvjetima samo privremeno rješenje dok ne nauče bolje jezik i stanu na noge. Tako sam upoznala i ljude, neke s diplomom, neke bez nje, koji rade kao pomoćnici u proizvodnji, sobari, vrtlari, kuhari i u isto vrijeme dalje se usavršavaju, uče jezik i školuju. Oni znaju da je to sve privremeno, i puštaju druge da pričaju, druge koji će ih vjerovatno za koju godinu nazvati i pitati postoji li koje mjesto za njih u firmi u kojoj će jednog dana završiti.
Onda je tu i slučaj u kojem porodica dođe za jednom osobom koja se tu smjestila. Dok su oni finansijski ipak sigurniji, počinju se javljati problemi više psihološko-sociološke prirode. Nedostaju im prijatelji, cijelo vrijeme posvećuju prilagodbi novoj okolini, uče jezik i traže svoje mjesto – potraga koja psihički može biti itekako iscrpljujuća.
“Imam taj tik, po noći kad ležim u krevetu stišćem nokte u dlanove. Kad krenem razmišljati o budućnosti, jesam li dobro odlučila, šta ću raditi, gdje ću završiti, šta će biti sa mnom”, rekla je žena jednog emigranta koja mu se tek nedavno pridružila u obećanoj zemlji. Visokoobrazovana, koja je imala i karijeru i relativno dobar posao doma, ali nije vidjela daljnje napredovanje u toj okolini. To su neke lične borbe o kojima malo ko priča, uglavnom zbog straha da bi naišli na osude i nerazumijevanje.
Onda postoje i visokoobrazovani stručnjaci – najveći “sretnici”. Neke od njih su kompanije dovukle ovdje s iznadprosječnom platom, osigurali im luksuzan smještaj, platili agenciju da im pomogne oko sve papirologije i izazova s kojima se mogu susresti u novoj zemlji. Njima znanje njemačkog i nije toliko nužno, na poslu se većinom sporazumijevaju na engleskom, imaju normalno radno vrijeme, slobodne vikende, plaćenu mjesečnu avionsku kartu za kuću, službeni auto, plaćen smještaj i zapravo sve što zarade ostaje im kao “džeparac”. Ali ni o tome se ne priča baš, jer se malo ljudi može s takvom osobom poistovjetiti.
Veliki je to pritisak ponekad, ako niste traženi stručnjak, dobar programer ili doktor. Jer ne radi se tu samo o poslu. Svi koji žele više od života u inostranstvu, napredovati i pomaknuti se s mjesta, prolaze kroz cijeli proces preispitivanja i spoznaje da će se morati još dobro pomučiti da bi došli do mjesta na kojem žele biti. A takvi koji su već neko vrijeme ovdje, znaju da je obećana zemlja obećana samo za one koji su spremni puno raditi. A neki i živjeti s tri muškarca u jednoj sobi.
