Neobični, unikatni, ekstravagantni, ekscentrični oglasi, kulturološki su fenomen modernog vremena. Mogli bi se opisati ironiziranom frazom nekadašnje jugoslavenske odbrambene paradigme: “Ništa nas ne smije iznenaditi”.
“Dajem imanje ko mi nađe posao u Švicarskoj, da me firma zaposli i da napiše ugovor po švicarskom standardu”, objavio je prije nekoliko dana na društvenim mrežama Sanjanin Zijad Hotić.
On je poslikao svoje nekretnine, čija je vrijednost sa zemljištem velika, i čeka ponudu koja će ga “lansirati” u zemlju kantona, koju je kao uzor ugodnog i bogatog života opjevao i Dino Merlin. Iz gradića koji na dnevnoj bazi “gubi” pet do 10 stanovnika u potrazi za bilo kakvim poslom vani, Hotić je također odlučio “pobjeći”, a ponuda, makar djelovala bizarno, nije za odbacivanje.
No, kako stvari stoje, za švicarske papire neće mu pomoći ni ovaj “životni ulog” – jedini je način da se oženi švicarskom državljankom, pišu mu prijatelji u porukama.
“Ja se, ipak, nadam, jer nekad sam i radio u Švicarskoj, ali su mi poništeni papiri”, priznaje on. Kaže da je dobio mnogo poruka, svakakvih, s uvredama, ali i konkretnih ponuda za imanje. A nekog Mirsada od Tuzle morao je blokirati, jer ga je vrijeđao kao izdajnika Bosne.
“Kako da volim Bosnu kad sam gladan u njoj!? Gladan čovjek ne može da razmišlja o patriotizmu i domovini. Zato ja halalim imanje za posao, da spasim sebe, suprugu i sina”, otvoreno govori Hotić.
Psiholog Srđan Puhalo smatra da Hotićev oglas i nije tako bizaran.
“Jednostavno rečeno, čovjek nudi trampu, daje nekretnine za pasoš Švicarske, odnosno papire za rad. Naravno, postavlja se pitanje zašto se neko odriče 50 godina života na ovaj način, ali je sasvim jasno da je procijenio da mu imanje ne znači ništa za njegovu budućnost. Ljudi su razočarani u trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, kako ona funkcioniše i bez nade da se može nešto popraviti, pogotovo da oni mogu nešto da promijene. Zato i odlaze ili, bolje reći, bježe odavde”, kaže Puhalo, uz ogradu da ne zna koliko je ovo racionalno ili iracionalno, ali dodaje da je itekako prisutno.
Vidi, zgodne satire…
Nisu svi nekonvencionalni oglasi natopljeni rezignacijom. Ima i onih koji vas “na prvu” privuku “feralovštinom”, pa pomislite “Vidi, zgodne satire…”
Tako je krajem prošle godine u trenucima nečijeg službeničkog nadahnuća (da budemo precizni, riječ je o privremenoj pročelnici Upravnog odjela za poslove gradonačelnika) Grad Dubrovnik raspisao natječaj za “kave kuharicu”.
Osim standardnih uvjeta, kao što su punoljetnost, državljanstvo Republike Hrvatske, srednja stručna sprema turističke i ugostiteljske ili tehničke struke te najmanje godina iskustva na odgovarajućim poslovima, gđ(ic)a pročelnikovica u oglasu je navela da će se za sve prijavljene kandidate koji ispunjavaju uvjete obaviti i provjera znanja i sposobnosti putem pisanog testa iz općeg znanja!?
Baš bi bilo fino saznati koja su opća znanja kandidata bila presudna, a čisto sumnjamo da su bila “stručna” tipa “Koja džezva, bakarna ili željezna, ravnomjernije prenosi toplotu?”, “Je li bolja kava skuhana na štednjaku na drva ili na plin?”, “Miješate li kavu u jednom ili oba smjera?”, “Kako se pravi dubrovačka sa šlagom, a kako mediteranski srednji macchiato?”, “Nabrojte barem tri stila ispijanja kave”…
Satiru na stranu, javna je tajna da u državnim ustanovama počesto kafe po uredima kuhaju mladi stručnjaci / fakultetlije na naučno-stručnom usavršavanju ili pripravnička menažerija (!?), pa je potez Grada Dubrovnika možda na mjestu jer će kod njih kave praviti “stručnjaci”.
Bizarni oglas EUFOR-a
No, konkurs za prevodioca austrijskog kontingenta EUFOR-a u Bosni i Hercegovini pršti od bizarnosti. Lišen je uobičajenih oglasnih klišea i bio bi zahvalan za analitičku psihorekonstrukciju autora konkursa. Objavljen je na jednoj oglasnoj ploči, a kao dva minimalna uvjeta za budućeg prevodioca navedeno je da treba imati “dobro održavan / lijep izgled” i “dobro znanje latiničnih slova”. Posebno provokativan, pa i apsurdan, bolje rečeno, tragikomičan jest zahtjev EUFOR-a da kandidat bude sposoban za “konsekutivnu komunikaciju na lingvističkim i kulturnim osnovama”, kao da je riječ, npr., o konkursu za sekretara Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda.
Jedan vlasnik novootvorenog fast fooda u Zagrebu smislio je “opak” trik za zaposlenje dva studenta – naime, ponudio im je preko Facebooka da za njega rade – besplatno! Tačnije, “genijalac” je tražio da mu prva dva mjeseca rade kao dostavljači hrane besplatno, a za bakšiš koji bi eventualno dobili od naručilaca.
“Znači, ako dobijete 250 kuna bakšiša toga dana, sve ostaje vama… Povlastice: ugodno radno okruženje, pravo izbora na jedan ‘gablec’ dnevno do 25 kuna (nije uključeno piće), trenutno nemamo posebna vozila za dostavu, pa bi se koristili isključivo mojim autima (BMW, Peugeot 3008). Potrebno iskustvo u vožnji, pa prvo idemo na testnu vožnju, da vidimo koliko poznajete kvart. Ukoliko imate bilo kakvih pitanja, javite mi se u inbox”, stoji u inteligentnom i pobezobraznom oglasu, uz dodatni komentar vlasnika kako, dok se fast food ne uhoda, “moramo stisnuti zube”.
A u Podgorici je osvanuo neobični oglas gdje jedan kršni momak nudi djevojci zaradu od četiri eura za sat da s njim ujutro pije kafu. Nije poznato je li se neko javio na oglas koji je zadržao tipičnu “ispodlovćensku” ironiju u modernom tranzicijskom vaktu. Možda Junačina još čeka.
Svjetska berza bizarnih oglasa ne poznaje krizu: traže se testeri kauča (dnevno ispitivanje kauča u sjedećem i ležećem položaju za one koji vole sjedeći stil života), oponašatelji programera (kandidati s iznošenim džemperom i naočalima imaju prednost), volonteri za istraživanje sna, kušači votke u Novosibirsku (muškarci snažne građe), voditelji prodaje tužnog lica u Moskvi (maštoviti i kreativni nisu poželjni!), prevodilac koji zna psovati na njemačkom (rad uglavnom na daljinu), osoba koja će glumiti mladoženju na svadbi…
‘Računar Toshiba, može zamjena za kozu ili ovcu’
Ključanin nudi na prodaju PC Toshiba za 200 eura, a može i zamjena za kozu ili ovcu, stoji u jednom internetskom “buvljaku”. Mladić prodaje mobitel Samsung za 80 KM uz ključnu opasku: “Telefon je u redu, jer imam dva.” Jedan šumski radnik nudi motorku “Husqvarnu”, koja je, kaže, u ekstra stanju, “pali k’o mina”. A simpatični oglas za prodaju auta glasi: “Opel Askona, k’o Zmaj, Dizel, ne dimi uopšte, servo volan, ne treba teretana.”
