Jedan od fenomena današnjeg bosanskohercegovačkog društva ogleda se u sveprisutnoj javnoj manifestaciji kompleksaštva kod Bošnjaka, pod čime se podrazumijevaju određeni karakterni nedostaci, izostanak osnovnih principa i vrijednosti, kao i devijacije u svjetonazorima. Pritom se ne podrazumijevaju unutrašnja duhovna i emocionalna stanja niti intimni i privatni život pojedinca, nego isključivo javni i dokumentirani rad i djelovanje.
Upravo zbog javne manifestacije ovih kompleksa, ukazuje se potreba za portretiranjem ovog fenomena kod bošnjačke intelektualne, kulturne ili političke klase u okviru svega onoga što bi se moglo nazvati javnim djelovanjem javnih ličnosti. Taj tipično bošnjački set kompleksa poprimao je kroz historiju različite oblike, manifestirajući se na mnoge načine, nekada prisutan tek kao izostanak određenih temeljnih principa u javnom djelovanju, a nekada dovodeći i do otvorenog autošovinističkog odustajanja od samog sebe i vlastitog identiteta. I posljedice su mu također bile različitih magnituda. Kretale su se od devijantnog političkog djelovanja pojedinaca pa sve do pravih katastrofa nacionalnog nivoa.
Uzroci i razlozi postojanja ovakvih kompleksa suviše su brojni da bi se pojedinačno nabrajali. Dovoljno je reći da leže u našoj teškoj i kompliciranoj historiji i da su u dobroj mjeri nastali kao dio odbrambenog mehanizma jednog pokorenog naroda, tačnije, kao reakcija na dugotrajne okupacije državnih tvorevina i sistema koji se nisu zadovoljavali samo okupacijom i eksploatacijom materijalnog, nego su imali i tzv. prosvjetiteljske i civilizatorske ambicije. Te su ambicije gotovo uvijek išle linijom pronalaska mahana u bošnjačkom identitetu i mnogobrojnim pokušajima da se on “ispravi”, tj. izmijeni i preoblikuje.
Takve namjere praćene su gotovo uvijek represijom državnog aparata, dovodeći do toga da su mnogi Bošnjaci, u defetističkom raspoloženju, vlastiti, ali i grupni prosperitet, a često i sam biološki opstanak smatrali mogućim jedino kroz asimilaciju. Ona je podrazumijevala i potpunu promjenu dotadašnjeg kulturnog koda, i to u svim sferama života. Mada je takav period iza nas, njegove posljedice osjećamo i danas. Budući da nema prostora za iznošenje cijelog toka ovog specifičnog procesa, niti za pravljenje historijskog presjeka, sasvim će dovoljna za ilustraciju biti današnja situacija, odnosno vrijeme kada se ovi kompleksi manifestiraju u onom što danas predstavlja glavni javni prostor – na društvenim mrežama.
UGAĐANJE TUĐEM ŠOVINIZMU
Svakodnevne manifestacije ovih kompleksa mnogobrojne su. Štaviše, one su toliko uobičajene i sveprisutne da su u svojoj učestalosti postale neprimjetne. Dobar dio ih je neodvojivi dio svjetonazora i kulture mnogih bošnjačkih ličnosti, neke su i dio političkih platformi, a, što je možda najgore, i javnog diskursa u svakom njegovom obliku. Kao najilustrativniji primjer manifestiranja ovih kompleksa mogli bismo navesti javno djelovanje određenog broja opozicionih političara ili ličnosti iz bošnjačkih miljea, a koje pretendiraju na “prosvjetiteljsko” djelovanje prema Bošnjacima s pozicija “građanstva”.
Takve su ličnosti u beskonačnom detektiranju, dijagnosticiranju, a zatim i iskorjenjivanju bilo kakvih pojavnih oblika navodnog bošnjačkog nacionalizma, ali se u svom javnom djelovanju uopće ne osvrću na sveprisutni srpski i hrvatski šovinizam, čak ni kada je on evidentan u komentarima na njihove vlastite twitove ili statuse na Facebooku. Nije da oni nemaju vremena ili da ne čitaju reakcije na svoja pisanja, nego je do toga da oni takav šovinizam smatraju nečim uobičajenim, nečim što se podrazumijeva, ukratko, normalnim diskursom. Takvi dvostruki standardi po kojima se, s jedne strane, ugađa tuđem šovinizmu, ili ga se ignorira poput onog slona u sobi, dok se, s druge, aktivno traži, producira ili izmišlja šovinizam u bošnjačkom korpusu gotovo je pa trademark svakog alternativnog ili građanskog pokreta u Bosni i Hercegovini. Ta paćenička i kompleksaška potreba za prisilnom nivelacijom i za spuštanjem vlastitog naroda u blato balkanskog šovinizma nije, naravno, prošla nezapaženo ni kod srpskih ili hrvatskih javnih ličnosti, pa je postala redovna stavka i u njihovom javnom i, prije svega, relativizatorskom djelovanju.
Kod određenog broja javnih ličnosti prisutna je i anahrona opredijeljenost za političku potčinjenost Bošnjaka ovom ili onom susjednom nacionalizmu, nastala što kao rezultat potpunog manjka samopouzdanja u vlastite snage, što kao fascinacija politikama, kulturama i državama koje oni smatraju dominantnijim i naprednijim od onih bošnjačkih kojima te ličnosti rođenjem pripadaju. Mada je nakon rata bilo teško vjerovati da se mogu ponoviti slučajevi srbofilije ili croatofilije iz prve polovine 20. stoljeća, ovi specifični kompleksi ipak su preživjeli sve pouke agresije i genocida i, što je zanimljivo, manifestiraju se ne u širim narodnim masama nego među marginalnim javnim ličnostima iz kulture ili politike.
Iskazivanje takvih vrsta kompleksa praćeno je na individualnom nivou redovno i izostankom bilo kakve diskriminacije u vezi s tim koga se ima među prijateljima, čiji se statusi ili twitovi dijele i kome se daje lajk. Vrlo je česta pojava da mnogi od inače grlatih građana i antifašista pasionirano i aktivno prate statuse osoba koje imaju skandalozno fašističke stavove i mišljenja u vezi s Bošnjacima, a koje bi ovi inače kritizirali da je riječ o nekome drugom. Takvi šovinistički ispadi potpuno će se ignorirati ili zanemariti ako se dijele neke druge ideološke ili političke sličnosti i savezništva, pa se često može svjedočiti potpunom ignoriranju antibošnjačkog šovinizma. Srpsko-hrvatski šovinist mora zaista nabiti veliki šovinistički staž, izazvati skandal ili direktno napasti lične interese ovakvih bošnjačkih kompleksaša da bi se oni uopće natjerali kritički ga spomenuti, a kamoli osuditi. Taj svojevrsni moralni relativizam i potpuni izostanak osjećaja za zajednicu kojoj se pripada tipičan je za one među Bošnjacima koji se politički, ali i identitetarno nazivaju građanima i apartidima, mada je prisutan i šire.
POTREBA ZA TRAŽENJEM POTVRDE
Uz taj fenomen usko je vezana i nepristojna potreba za validacijom kao najočitija manifestacija manjka samopouzdanja, te traženja samopotvrde izvan vlastitog okruženja. Mada nije niti novi niti najgori, ovaj fenomen postao je izuzetno uočljiv s razvojem društvenih mreža jer je sada svakome vidljiv taj posvemašnji izostanak bilo kakvih standarda, pa čak i najosnovnijeg samopoštovanja. Neke bošnjačke javne ličnosti, čak i one koje se kite izrazitim patriotizmom, tražit će prilikom konflikta unutar svog okruženja savezništvo, simpatije, utjehu ili potvrdu od ljudi koji ih inače istinski mrze, i njih i sve ono što oni predstavljaju. Čak i ako nije riječ o nekoj krizi, bit će obradovani pozitivnim komentarom otvorenog dušmanina za kojeg će smatrati da daje veću vrijednost njihovom stavu, mada, recimo, profil te osobe svjedoči o dugoj historiji najcrnjeg šovinizma prema bošnjačkim i muslimanskim vrijednostima
S vremenom ta potreba za validacijom može dosegnuti takve razmjere da osoba nakon što je spalila sve mostove iza sebe među svojim sunarodnjacima počinje zauzimati i autošovinističke stavove samo ne bi li i dalje dobijala pozitivne i potvrdne reakcije. Ovo je posebno tipično za javne osobe provincijskog backgrounda koji dolaskom u glavni grad često upadnu u vještački, ali dominantni “urbani” narativ i ne snalazeći se počinju ga oponašati misleći da se autošovinizmom i samomržnjom uzdižu i dobijaju ulaznicu u visoko društvo i “haute culture”.
Osim ovih ekstremnijih manifestacija kompleksaštva, susrećemo i one svakodnevnije pojave u kojima se bošnjačkim pristajanjem ulaska u dijalog s drugima, o stvarima u vezi s kojima ne bi smjelo biti bilo kakve diskusije, legitimizira “sagovornika” tako da se pristajanjem na raspravu šovinističkom stavu daje status legitimnog mišljenja. Takve su sve vrsta diskusija o pitanjima bošnjačkog identiteta, bilo da je riječ o nacionalnom imenu, jeziku, vjeri ili nečemu sličnom. Pristajanje da se kroz javni diskurs ovakve vrijednosti propituju, negiraju, ismijavaju i dovode u pitanje pokazatelj je ne samo poremećenog sistema vrijednosti nego i odsustva bilo kakvog samopoštovanja.
Vrlo blizak ovom fenomenu jeste onaj koji bismo mogli nazvati “zamor istinom”. Užasno je tužno gledati kako se, recimo, ljudi koji su uz velika lična stradanja i napore proživjeli rat spuštaju na to da ulaze u diskusije sa svojim dojučerašnjim neprijateljima na nivou ravnopravnih sagovornika. Time ne samo da gube krvavo stečeni moralni kapital nego i obesmišljavaju svaki svoj trud i napor utrošen u odbranu vlastitih života i domovine. Posmatranje i tretiranje genocidnog agresora kao ničeg goreg od sapatničke duše s druge strane nišana koju je, kao, natjeralo u rov da se besmisleno ubija nije samo potpuna travestija proživljenog, revizija agresije i genocida nego i izdaja samog sebe.
SVEZNAJUĆI BORCI S TREĆE LINIJE
Još jedan specifičan fenomen u vezi s ratnim temama obuhvaća lažne ili sveznajuće veterane rata. To su obično osobe koje ili izmišljaju ili preuveličavaju vlastite ratne zasluge i iskustva, a sve u cilju nastupanja s neke više moralne ili iskustvene pozicije. Po pravilu se redovno radi o osobama koje pokušavaju svoje ideološki obojene stavove legitimizirati navodnim vlastitim ratnim iskustvom i znanjem. Ovaj fenomen nije nepoznat niti u drugim društvima ili državama. Recimo u Velikoj Britaniji ili Sjedninjenim Američkim Državama on se naziva “walting” po dva puta ekranizovanoj kratkoj priči “Tajni život Waltera Mitija” Jamesa Thurbera koja govori o inače neprimjetnom i plahovitom čovjeku koji ima bogatu maštu u kojoj je uvijek on heroj koji spašava dan, često na bojnom polju.
U našem lokalnom kontekstu ovakve ličnosti rijetko su bezazlene i gotovo redovno imaju neku političku ili ideološku agendu, vrlo često defetističke ili relativizatorske vrste, gdje reinterpretiraju, omalovažavaju, relativiziraju, ili čak i kriminaliziraju časnu borbu Armije RBiH za opstanak države i naroda. To su obično tipovi koji su bolje upoznati s političkim ili vojnim događajima od onih ljudi koji su u njima direktno učestvovali. Oni znaju šta je Alija trebao preduzeti u svakom trenutku, znaju kako je trebala biti organizirana odbrana, a kako nije, koji je general znao svoj posao, a koji nije, znaju gdje se pogriješilo u planiranju i vođenju operacija, ko je heroj, a ko kukavica, ko kriminalac, a ko izdajnik, mada u najboljem slučaju nisu vidjeli dalje od ivice stražarskog mjesta, a u najgorem od podrumskih vrata. U onim najtežim slučajevima riječ je, pored infantilnosti ili krize srednjih godina, i o neumjereno ambicioznim osobama koje svoje navodno iskustvo čak (samo)tituliraju prozivajući se ekspertima i pokušavajući se na osnovu toga infiltrirati u određene kružoke, obično one bliske vrhu vlasti ili izvorima finansija.
Moglo bi se ovako “do sutra” nabrajati svako manifestiranje kompleksa u onome što je današnja bošnjačka javnost, ali spomenuti su bili neki od najilustrativnijih i najčešćih. Ovakve manifestacije nisu zanimljive same po sebi kao neobični fenomeni nego i kao indikatori određenih trendova prisutnih u bošnjačkoj kulturi i društvu. Ti trendovi, kao što nisu nastali sami od sebe, tako neće ni nestati. Njihovo kontinuirano postojanje, pogotovo nakon historijskih prekretnica poput agresije i genocida, pokazatelj je zapuštenosti i izostanka svjesnog napora da se pozitivne vrijednosti i norme kao lekcije proživljenog učvrste u društvu kao i prisustva nihilističkog moralnog relativizma koji se infiltrira sa strane. Ustvari, javne i česte manifestacije ovih kompleksa, barem onima koji razumiju njihovu pogubnost, najprije su poziv za buđenje i aktiviranje prije nego što postane kasno i prije nego što kao društvo i kao kolektiv budemo dekonstruirani i ponovo sklopljeni na tuđu sliku i priliku.
