Mnogi smatraju da je on najprominentniji pjevač i sakupljač sevdalinki svih vremena. Polovinin sakupljački i interpretativni rad starogradske (malovaroške) pjesme se karakteriše kao autentično muzičko nasljeđe Bosne i Hercegovine. Njegovo duboko razumijevanje i znanje duha sevdalinki ostavilo je veliki trag u bosanskoj kulturi.
Kao dječak je sticao prva pjevačka saznanja od svog muzikalnog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju. Otac Mušan je volio pjesmu pa bi Himzu sa svojom braćom i sestrama poredao ispred sebe i tjerao da pjevaju u jedan glas. Često ih je savjetovao da idu u Muslimansko društvo “ITIHAD”.
Pored značajnijeg učešća u dramskoj sekciji M.D. “ITIHAD” tu je usavršio svoje recitatorske mogućnosti. To je bilo između 1935. i 1940. godine. Pred sam Drugi svjetski rat je počeo da uči violinu kod poznatog profesora i majstora violine češkog porijekla Karla Malaceka.
Bio je član folklornog ansambla RKUD “Abrašević”, od 1947. godine do odlaska u Sarajevo. Sa pomenutim ansamblom odlazi na turneje po selima i gradovima bivše Jugoslavije. Volio je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pjevač.
Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je član Studentskog KUD “Slobodan Princip – Seljo”, a nastupa i sa KUD “Ivo Lola Ribar”, KUD “Proleter”, ZKUD “Vaso Miskin – Crni”, KUD “Miljenko Cvitković”, te za amaterska društva koja su imala muzičke multietničke programe.
Tokom svoje pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalista – neuropsihijatar. U praksi uspješno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Užem krugu medicinskih stručnjaka poznati su njegovi naučni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u stručnim publikacijama. Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti.
Pored govorne mane u izgovaranju glasa “r” uspio je zagolicati muzičke stručnjake pjesmom: “Mehmeda je stara majka karala” (u kojoj imaju samo dva “r”). Tada se u Radio Sarajevu pjevalo uživo. To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pjevača. Primljen je i dobio izvrsne muzičke stručnjake koji su vodili računa da od Himze naprave vrsnog umjetnika.
Himzo Polovina je u pjevačkoj karijeri proveo više od trideset godina. Nastupao je u zemlji i inostranstvu prenoseći slavu narodne pjesme, a posebno sevdalinke. Snimio je dvadesetak gramofonskih ploča koje su dostigle milionske tiraže, kao i nekoliko audio kaseta visoke muzičke vrijedosti. Napravio je veliki broj arhivskih snimaka za Radio Sarajevo. Često je nastupao na koncertima priređenim u humanitarne svrhe, po bolnicama, domovima penzionera, iznemoglih i starijih osoba, domovima za napuštenu djecu, klubovima lječenih alkoholičara itd.
Polovina je pet godina pauzirao na Radio Sarajevu zbog nesporazuma sa ljudima te kuće. Slušaocima je za tih pet godina nedostajao Himzo Polovina. Tražili su ga i upućivali žalbe Radio Sarajevu. U Radio Sarajevu su govorili da način pevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju. U međuvremenu, jedan savezni žiri, ocjenjujući pjevače narodnih pjesama, dao je visoku ocjenu Himzi Polovini, naročito ističući njegov stil i afinitet prema višim estetskim vrijednostima u sadržaju pjesme. I žiri je kao i slušaoci bio impresioniran kada je Himzo, kako to samo on umije, tiho i osjećajno, zapjevao: Nevjera je tuga golema na srcu…
Himzo je pjevao skoro o svim gradovima Bosne i Hercegovine, o lijepom gradu Višegradu, o postanku Banja Luke, o Saraj Bosni – Sarajevu divnom mjestu, o Tuzli koju je opasala guja, o hairima koje gradi Mehmed paša Sokolović po Bosni…
Nakon njegovog posljednjeg koncerta, preminuo je u Plavu (Crna Gora) 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Po izjavi negovog brata Mirze Polovine, posljednja pjesma koju je otpjevao bila je Emina.
Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.
Nakon smrti, Himzino muzičko djelo ostaje još popularnije, te mnoge radio stanice i disko kuće presnimavaju njegove muzičke materijale i emituju ih.
Bio je oženjen sa Fikretom Medošević. Imao je kćerku Rubinu i sina Edmira.
Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, među kojima: Estradnu nagradu BiH i bivše Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne i dijamantske ploče, diplome i mnoga priznanja koja je za života primio.
