Vijest da je saudijski prijestolonasljednik prihvatio poziv turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, kojeg mu je prenio premijer Republike Turske Binali Yıldırım, ide u suprotnom pravcu u odnosu na napetu i eskalirajuću retoriku iz Rijada prema Turskoj. Iako je turski predsjednik postao poznat po svojim emotivnim govorima, koji su izazvali neke složene probleme turskoj politici, Erdogan posjeduje široko pragmatično djelovanje preko stavova koje iznosi u odlučujućim trenucima ili to čini preko svog tima.
U svakom slučaju, izgleda da će ova posjeta smiriti tenzije i izaći iz okvira rasplamsale medijske retorike koja još uvijek dolazi iz Rijada, bez obzira da li je razlog za to jako savezništvo s Abu Dhabijem ili zbog izjava koje su eskalirale paralelno sa zaljevskom krizom. Ovdje se nameće veoma važno pitanje: da li će do te posjete doći u skorije vrijeme, što je vrlo vjerovatno, a ako se ona i dogodi, hoće li se desiti značajna promjena u odnosima između dvije ključne države na islamskom istoku?
Partija pravde i razvoja slijedi veoma bitan pravac još od svog uspona: sačuvati odnose s Rijadom bez obzira do koje mjere sezale nesuglasice. Prema tome, ovaj poziv se može razumjeti kao potvrda da se Rijad nastoji udaljiti iz posljednje konfrontacije Ankare s Abu Dhabijem, koja se, kako se čini, primirila i nije prerasla u diplomatsku krizu ili neki vid sankcija. Radilo se samo o odlučnom medijskom odgovoru na kojem se Ankara i zaustavila. Time je poslana oštra poruka Abu Dhabiju, koji ima jak utjecaj na turski ekonomski sistem i snagu da utječe na polarizaciju u njemu.
Kampanja i dalje traje
Dakle, ono što se desilo zapravo je bilo preventivno djelovanje kako bi se spriječila bilo kakva eskalacija koja bi uništila preostale mostove između dvije prijestolnice. Još od uključivanja saudijskog prijestolonasljednika u glavne tokove, nakon što je njegov otac došao na vlast, između njega i Erdogana postoji strateška komunikacija. Ankara je preferirala da zadrži svoje relacije s dvije utjecajne strane: bivšim i aktualnim saudijskim prijestolonasljednikom.
No, od prvog isključivanja, stvari se počinju zaoštravati. Rijad je slijedio stav Abu Dhabija prema turskoj AKP i iskorištavao svaku tenziju prema islamistima iz reda sunita u svijetu u različitim kompleksnim relacijama. Tenzije su porasle i nakon odluke Ankare da spriječi vojnu akciju koja je prijetila Dohi. Tada su saudijski mediji pokrenuli žestoku kampanju protiv istaknutih turskih ličnosti i aktualnih vlasti u toj državi.
Ova kampanja i dalje traje, s tim da posljednja poruka ukazuje da je saudijski prijestolonasljednik odgovorio na primirje koje je neophodno njegovoj državi, naročito u njegovoj poziciji u kojoj u potpunosti upravlja državnim politikama, ali i zbog budućnosti u kojoj se očekuje da će doći na saudijski tron nakon svog oca ili upravljati kraljevinom u njegovo ime. Sumnje će postojati i dalje u kontekstu toga da određene ličnosti dominiraju pitanjima vanjske politike i medijima, što je Saudijsku Arabiju i uvuklo u probleme na međunarodnoj sceni u posljednje vrijeme.
Poput rasističkog govora, s dubokim korijenima u unutrašnjoj, regionalnoj, religijskoj i rasnoj percepciji, saudijska vanjska politika pretvorila se u medijski sukob sa svim državama koje se protive politici Rijada. Shodno tome, na sceni vlada zbunjenost i odsustvo povjerenja u bilo kakve objektivne mape interesa, pri čemu se daje prednost mapama koje kroji saudijski prijestolonasljednik. Stoga je neophodno uspostavljanje objektivnog tima za vođenje vanjske politike koji bi pomogao da se izađe iz krize s Katarom, ali i drugima.
Strateško savezništvo s Iranom
Možda ovo problematično pitanje u krizi saudijske vanjske politike bude ulaz za Ankaru, naročito jer je svjesna ozbiljnosti prijetnji koje su se nadvile nad budućnošću saudijske države i njenog jedinstva, što Turska pomno prati. Ankara je istinski zabrinuta da Saudija ne doživi pad, jer bi to bio uvod i prijetnja padu Turske, kako to smatraju mnogi turski zvaničnici. Što se tiče liste tursko-saudijskih interesa i potreba koje imaju ove dvije države, ona postoji i veoma je opširna. Prema tome, je li saudijski prijestolonasljednik želio uputiti poruku regiji da vodi realnu politiku, za razliku od svog medijskog tima, pa makar i tražeći minimalne okvire zajedničkih interesa? To je najvjerovatnije ovdje i slučaj, što bi možda mogla biti i neka forma izgradnje novog povjerenja s Turskom kao državom regiona.
Uprkos gubicima s kojima se Saudijska Arabija suočila nedavno, zbog iranskog napretka i neprijateljstava s brojnim državama u regionu, Ankara ne želi da se smatra dijelom strateškog savezništva s Iranom na račun sunitske dubine, kojoj Erdogan pridaje poseban značaj, kao političkoj bazi u okvirima ideja o povratku nove islamske turske države. Bez obzira da li će se sporazum iz Sočija realizirati, jer ne znamo da li je ponovni govor turskog predsjednika o tome kako je nemoguće da Bashar al-Asad ostane na vlasti danas uvod za povlačenje iz dogovora, ili se radi o pukim frazama koje neće spriječiti realizaciju sporazuma, sumnje su se povećale nakon što je Ankara dozvolila snagama sirijske opozicije, kako onima na terenu, tako i političkim, da izraze svoje odbijanje sporazuma kojeg je Turska ranije blagoslovila.
Ovdje primjećujemo da se Ankara čini dosta opuštenijom nakon što je propao projekat sirijsko-kurdskog otcjepljenja i slične situacije u Iraku. Čak su i iranski nemiri u njenom interesu kako bi se oslabili interesi Moskve i Teherana u odnosu prema njoj. Šta onda misli turski predsjednik kada iznova govori o podjelama? Kome su te riječi namijenjene?
Šta će uraditi Egipat?
Ovo su još jedna vrata za odnose s Rijadom, a ona se otvaraju pričom o jedinstvenom stavu Rijada i Ankare vezano za Soči. Drugim riječima, da se postigne implicitni dogovor o suštini stava Rijada i Ankare prema samom sporazumu, kako bi se on modificirao ili bio zamijenjen kroz bilateralno savezništvo koje bi pregovaralo s Moskvom. Time bi se iznova zatvorio krug regionalnih interesa, koji je pokidan zbog nekih drugih interesa, iako nije postignut nikakav proboj na tom planu ranije.
Pred svim regionalnim pitanjima ostaje to da Ankara želi zaustaviti niz požara u svojim odnosima s Rijadom i raditi na tome da prekine krizu kroz fokusiranje na regionalne interese, koji će ojačati i produbiti njenu vezu sa Saudijskom Arabijom. Ostaje pitanje da li će kolapsi na regionalnoj sceni pomoći Rijadu da se izvuče iz dogovora o savezništvu s Abu Dhabijem, ili će svjedočiti novom kolapsu nakon posjete saudijskog prijestolonasljednika Ankari, ako se ona uskoro realizira.
Možda će novi obrazac saudijskog odnosa prema Jemenu otvoriti vrata drugačijem načinu razmišljanja Rijada prema Ankari. Shodno tome, postoji ozbiljna potreba za uspostavljanje nove pozicije s Turskom, umjesto spaljivanja broda koji ih nosi. Pitanje se odnosi i na Egipat, koji može stvoriti novu realnost, koja će indirektno potaći revolt političke javnosti. Kairo i Abdel Fatah al-Sisi su počeli slati oprezne poruke o novom odnosu s Ankarom, koji bi se mogao ostvariti, pa čak i bez učešća Saudijske Arabije. Ostaje još da vidimo da li će se dogoditi da, u okviru preispitivanja saudijskih odluka, bude razmotreno i relativno pomirenje s Egiptom, iako je terorističko ponašanje režima protiv predsjednika Muhamedu Mursija, Muslimanske braće i zatvorenika revolucije 25. januara još uvijek u najgoroj formi. Generalno, u dogovorima ili uvodima u dogovore, često se ne čekaju najbolji uvjeti za ljude, stoga ta mogućnost ostaje otvorena.
Kriza u Zaljevu i Katar kao meta
I dalje postoji pitanje koje će se rješavati krajnje povjerljivo, a riječ je o krizi u Zaljevu i saudijskom planu da se Katar uzme za metu. Podrazumijeva se da će se Ankara pozabaviti i ovim pitanjem, pa je moguće da diskurs degutantnog proklinjanja kojeg slijedi medijski tim saudijskog prijestolonasljednika bude samo posljednja faza pritiska prije nego se postigne sporazum koji će okončati krizu, a Saudijska Arabija izađe iz svega, na prijateljski način, kao strana koja nije ni gubitnik, ni dobitnik. To bi se odvijalo u organizaciji Ankare, iako nije moguće garantirati ništa nikome sve dok se ne podvuče linija ispod teškog računa aktualne krize.
Pitanje Katara vezuje se za dvije dimenzije. Prva je koliko je problem s Katarom utjecao na unutrašnje odnose u Saudijskoj Arabiji, a druga je da su se praktično uvjerili kako su neki od zahtjeva na spisku nemogući za realizirati i o njima se ne može pregovarati. Međutim, Rijad želi osigurati neke od svojih medijskih i političkih interesa u odnosu s Katarom nakon ovog tegobnog putovanja u kojem se Katar prilagodio dugoročnoj strategiji i prešao na njenu realizaciju.
Prema tome, Ankara će biti odgovarajuća strana za ostvarivanje proboja zasnovanog na naporima koje je uložio emir Kuvajta šeik Sabah al-Ahmad al-Sabah u ranijem periodu i da se obznani povratak kuvajtskoj medijaciji, nakon što Turska ostvari kvalitativni proboj za sebe, a Rijad se usmjeri prema drugim teškim problemima koje ima pred sobom, te vrati svoje savezništvo s Ankarom u posljednjem trenutku. Teško je sa sigurnošću reći da li će se to desiti, zbog prirode nove saudijske ere, osim ako saudijski princ nije odlučio povesti korektivnu politiku kojom bi zakoračio u novu eru.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
