Uprkos velikim sumnjama koje su sa raznih strana izražavane glede nastavka dijaloga Beograda i Prištine, čini se da je napokon na tom planu napravljen izvjestan napredak. Iako je on još uvek samo simbolične prirode, čini se da je aktuelnom premijeru Srbije Ivici Dačići, kao direktnom političkom nasledniku Slobodana Miloševića, palo u zadatak da napokon u prihvatljive okvire svede odnose Srbije i Kosova, koji su ostali jedna od potencijalno najeksplozivnijih neuralgičnih tačaka Zapadnog Balkana.
Mada je formiranje nove vlasti u Beogradu bilo propraćeno nešto oštrijim tonovima kada su pregovori sa Prištinom u pitanju, nakon prvih sastanaka između dva premijera, Hashima Thaçija i Ivice Dačića, postalo je jasno da se metodom “korak po korak” stvari ipak kreću u dobrom smjeru. Tako je Dačićeva koaliciona Vlada prvo donijela odluku o relaksaciji sadržaja famozne fusnote, za koju krajem februara dogovoreno da će tokom održavanja regionalnih skupova stajati pored imena Kosova.
Ubrzo nakon toga uslijedila je i odluka da se bez izuzetka primjene svi dogovori koje je postigla prethodna vlast, čime su u jednom dahu uklonjene gotovo sve prepreke oko kojih je pregovarački tim Borisa Tadića mjesecima lomio koplja insistirajući na sopstvenom tumačenju svakog zareza pomenutih sporazuma. Poslijednjim postizanjem saglasnosti o implementaciji Dogovora o integrisanom upravljanju prijelazima, novi režim u Beogradu ratosiljao se cjelokupne zaostavštine svojih prethodnika, ispunjavajući tako onaj minimum na kome je međunarodna zajednica do sada najodlučnije insistirala.
Pored dogovora o implementaciji ranije postignutih sporazuma i donekle u njihovoj sjenci, dogodio se i jedan suštinski novi momenat. Naime, Dačić je sa Thaçijem dogovorio razmjenu takozvanih oficira za vezu, koji će formalno biti dio misija Evopske komisije u Beogradu i Prištini, ali koji će suštinski biti predstavnici svojih država. Taj supstitut ranije pominjanih kancelarija za saradnju, iako formalno različitog stausa, suštinski će ispunjavati sve one funkcije koje su bile njima namjenjene, a sva je prilika da će predstavljati i začetak budućih diplomatskih misija koje će dvije države neminovno jednog dana razmjeniti.
Gest dobre volje
Svoj neočekivani iskorak u priznavanju realnosti, koju većinska Srbije ne želi da prihvati, Dačić je donekle kamuflirao i simboličnim ustupkom dobijenim od strane kosovskog premijera, koji je, kao gest dobre volje, na zahtjev svog srbijanskog kolege, formirao specijalnu policijsku jedinicu koja će se starati o bezbjednosti kulturnih i vjerskih objekata.
U, međuvremenu, između tri susreta Thaçija i Dačića u Briselu, na unutrašnjoj političkoj sceni Srbije pokrenuta je priča o državnoj pregovaračkoj platformi kao neophodnom pravnom okviru za sva buduća rješenja. Iako je najavljivana još u julu, o platformi se ozbiljnije počelo razgovarati tek sredinom septembra, da bi već na samom startu, zbog nesuglasica između Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića i Ivice Dačića, ona bila proglašena državnom tajnom. Time je taj dokument ostao van dometa javne rasprave, a njegovo predstavljanje čelnicima parlamentarnih grupa napokon je ovih dana najavljeno za 17. decembar.
Da li će platforma konačno biti i uobličena do naredne runde pregovora u januaru naredne godine ostaje tek da se vidi, ali već sada je jasno da su, uprkos pozitivnim utiscima dosadašnjeg nastavka dijaloga, njegovi stvarni dometi prilično limitirani u postojećem formatu. Uprkos nespornoj važnosti tema kao što su telekomunikacije i energetika, realno je očekivati da život u narednom periodu nametne pravu bujicu novih tema i urgentnih pitanja, čije će rješavanje dosadašnjom metodom i postojećom dinamikom postati potpuno neadekvatno i kontraproduktivno. Brojnost tema čije će rješavanje život nametnuti kao prioritet, neminovno će nametnuti potrebu za kreiranjem jednog cjelovitog okvira, kojim će se na načelnom nivou istovremeno riješiti pitanja svih operativnih nadležnosti kosovskih institucija koje je Srbija do sada osporavala i onemogućavala.
Kreiranje takvog okvira neminovno će morati da nađe modus vivendi za postojeći spor oko stausa Kosova, ali i za goruća i bolna pitanja položaja etničkih manjinskih zajednica sa obe strane granice. Povećana napetost u Preševskoj dolini i stalni incidenti i tenzije na severu Kosova te jako težak položaj izolovane srpske zajednice južno od Ibra postaće problemi čija bi eskalacija kao kulu od karata mogla da uruši sve rezultate do kojih se došlo u dosadašnjim pregovorima.
Opasnost od puke forme
Pravnom okviru, prevazilaženju spora oko stausa i obostrano prihvatljivom rješenju za položaj manjina trebalo bi dodati rastuću potrebu za definisanjem budućih odnosa dviju država. Da li će evropske aspiracije dva naroda moći da se zadovolje pukim odsustvom međusobnih sukoba, ili će, ipak, biti neophodno definisati ambicioznije ciljeve koji bi podrazumijevali proaktivnu saradnju u budućnosti, pitanje je na koje se ne može u nedogled izbjegavati odgovor. Taj odgovor će zavisiti i od stavova međunarodne zajednice i njenog uspjeha u motivisanju dvije strane da svoje odnose unaprijede do nivoa dobrosusjedske saradnje kao jednog od ključnih kriterijuma za članstvo u Evropskoj uniji.
Pored ozbiljnih konceptualnih nedostataka, postojeće pregovore mogao bi da ugrozi i manjak legitimnosti, s obzirom na veliku disprapancu između onoga što je aktuelna srbijanska vladajuća garnitura obećavala svojim glasačima i onoga što u realnosti sada čini. Protesti koji su izbili na granici sa Kosovom protiv uspostavljanja prijelaza i primjene IBM-a, sve radikalniji stavovi Srpske pravoslavne crkve, inicijativa Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice pred Ustavnim sudom za poništavanjem svih do sada postignutih dogovora te povećana mobilnost ekstremnih desničarskih organizacija ukazuju da Dačićeva Vlada ulazi u opasan prostor manjka podrške i krize legitimnosti.
Zbog toga bi već sada opravdano moglo da se postavi pitanje koliko će Dačić moći da učini ustupaka u daljem nastavku dijaloga s obzirom na sve snažnije otpore kojima je izložen na domaćem terenu. Zbog slabosti njegove pozicije, postoji stalna opasnost da se dijalog pretvori u puku formu, čiji bi jedini cilj bio održavanje pozitivne atmosfere koja bi sama sebi postala cilj i iza koje ne bi sledili nikakvi opipljivi rezultati. Navedene opasnosti ukazuju da se jasno formulisanje, realnosti prilagođene, pregovaračke platforme, koja bi obezbedila najširi mogući konsenzus oko budućih odnosa Srbije i Kosova, javlja kao nužnost i jedini garant dugoročnog uspjeha pregovora i održivosti njihovih rezultata. Istorija nas, ipak, uči da iza kulisa postignuti dogovri koji se ne primjenjuju na terenu lako postaju uzroci i raspirivači novih tenzija, umjesto da ih trajno smiruju i rješavaju.
