U Bosni i Hercegovini građeno je pet vrsta utvrda: gradovi (utvrde, kamene kule), palanke, kule čardaci i šarampovi. U Bosanskoj krajini najviše su podizani gradovi (utvrde). Među njima je jedno Krajišnicima dobro poznato ime – Stari grad Bijela Stijena, koji se nalazi jugoistočno od Cazina, pored regionalnog puta koji spaja Cazin i Bosansku Krupu.
Ova je utvrda kroz historiju mijenjala svoje ime, pa se nekad zvala Vila Stina, Pusta Stina (impopulosa), Truhelka, Vego, Stena, Biela Stiena, Zthina, Feherkew, a najviše se spominje pod imenom Stina, danas poznatija kao Stijena, baš kao i naziv mjesta u kojem stoljećima stoji prkoseći din-dušmanima i zubu vremena.
SEDAM STOLJEĆA POSTOJANJA
“Stijena se prvi put spominje u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Karla Roberta 1330. godine i za 13 godina obilježit će 700 godina svog postojanja. Po nekima, ime je dobila po stijeni bijele boje, zapadno od grada, pored rijeke Horljave, u narodu poznatije kao Ičicar. Prema drugima, dobila je ime po stijeni ispod Krakovića u koju uvire Horljava, a prema trećima, po zidinama grada koje se bijele i kada ih gledate iz velike udaljenosti. Zapadni, veći dio grada, podignut je na visoravni sjeverno od Kafana. Stari srednjovjekovni dio građen je prilično kasno kao i neki drugi gradovi u Krajini, nabrzinu, ne poštujući mnoga pravila arhitekture. Zatvara površinu od 4.522 kvadratna metra. Ima oblik nepravilnog šestougla dimenzija 113 x 70 x 30 metara i prilagođen je terenu na kojem je podignut. Na jugozapadnom uglu je tabija dimenzija 8 x 7 x 6,5 metara. Do nje vodi uski kaldrmisani put dužine oko 60 metara, koji je trenutno zarastao u travu.
Pored tabije, u zidu se nalaze vrata (kapija) građena od fino tesanog kamena s lučnim svodom, koja su sada u ruševnom stanju. S lijeve vanjske strane uzidan je na dovratku komad grba s likom ptice, vjerovatno iz rimskog doba. Ptica je slična golubu koji je možda označavao ‘zaštitnika’ grada ili simbol plemićke porodice. To je ulaz koji je postojao prije Osmanlija, čija se kapija zatvarala teškim drvenim vratima okovanim gvožđem. Od dolaska Južnih Slavena u ove zemlje, ovaj kraj bio je dio hrvatske države sve do pada pod osmansku vlast. Poznate porodice iz Stijene bile su Drinovčani i Magdalenići. Nikola Drinovački odselio je 1549. godine u Radonju kod Vojnića, a poslije 1563. godine živio je u Metlici na Kupi u Kranjskoj. Prvi Magdalenić koji je napustio Stijenu zvao se Martin, a bio je kaštelan kneza Stjepana Frankopana Ozaljskog. Nekada se držalo da se ‘hrvatski’ jezik najčistije i najljepše govori u Bosni blizu Bijele Stijene”, objašnjava nam Halid Bajrić, koji je duže od četrdeset godina radio kao učitelj u Stijeni.
Podsjeća da su ovi krajevi pod hrvatskom upravom bili oko hiljadu godina. Hrvatima je pripadala lijeva obala Une od Bihaća, Ostrožac, Stijena, Bosanska Krupa, Bosanski Novi i donji tok Sane, gdje je poznato mjesto Blagaj. U doba hrvatske uprave na ovim prostorima ulaz u grad bio je s donje strane i on je sad u ruševnom stanju.
“Ovdje su živjeli pretežno Hrvati katolici, a pronađeni su i ostaci bogumila, odnosno patarena. Oni nisu bili muslimani, ali su imali dosta zajedničkog s muslimanima. Obilježavali su petak, klanjali su se Bogu do zemlje, nisu konzumirali svinjsko meso i izbjegavali su sukobe, te su kao takvi bili i najbliži prihvatanju islama po dolasku Osmanlija. Vlasnici ovog područja bili su plemići Babunići, koji su, uz Zrinjske i Frankopane, najjače hrvatske plemićke porodice. Oni nisu živjeli ovdje u Stijeni, već na Ostrošcu, a potom u Bosanskoj Otoci, da bi poslije odselili u Topusko i kasnije su polako selili prema Jastrebarskom i Zagrebu, da bi se konačno nastanili u mjestu Sveti Ivan Zelina. Bili su jako bogati.
Imali su posjede odavde do Karlovca te prema Sisku. Gotovo cijela Slavonija bila je njihova. Te svoje velike posjede davali su kmetovima da ih koriste, a zauzvrat su uzimali porez. Da bi sačuvali to svoje podaničko stanovništvo, morali su ovdje izgraditi grad kako bi se stanovništvo moglo skloniti od čestih napada od Karlovca od banovine. Ovdje oko grada tada je postojalo malo garnizonsko naselje. To su bile male kuće pod slamom. Ljudi su se bavili stočarstvom i poljoprivredom i vrlo su skromno živjeli. Kada bi neko javio da dolaze ti ‘banovci’, kako su ih oni zvali, morali su se hitno sakriti upravo ovdje u zidine Starog grada. Zatvorila bi se kapija ulaza u grad, a vojnici bi se ispeli na zidine, odakle su branili grad”, navodi profesor Halid Bajrić.
Mnogi stručnjaci smatraju da lokacija Starog grada Stijena nije baš najbolje odabrana, jer su se gradovi u to vrijeme gradili na uzvišenjima kojima je pristup s tri strane otežan. Mjestu na kojem je izgrađen Stari grad Stijena moguć je pristup s južne i istočne strane. Osim toga, bio je napravljen prevelik i mogao je primiti čak 2.000 ljudi.
NAJTVRĐI GRAD U BOSNI
“Smatralo se da je teško branjen, pa je Hrvatski sabor donio odluku da se on poruši. Međutim, to je obustavljeno i odlučeno je da se on ipak obnovi. Branilo ga je sedam kaštelana koji su bili na kraljevskoj plati, a pozicije su se nasljeđivale. A onda, 1575. godine dolaze Osmanlije i prvo stižu upravo ovdje u Stijenu. Od tih sedam kaštelana ostavili su jednog bolesnog u gradu, a ostali su se razišli u potrazi za hranom koje im je ponestalo. Osmanlije ih uhvate, saznaju da grad nije branjen i osvoje ga bez metka. Osmanlije su obnovile i proširile grad te povećale broj posade, ukupno 218 ljudi. Imali su nešto topova i pušaka, no sablja je bila glavno oružje. Smatra se da je ovo najjači i najtvrđi grad u Bosni i Hercegovini jer su zidovi tri metra debeli”, objašnjava profesor Bajrić.
Novi vladari mnogo su više držali do Bijele Stijene te je utvrdiše i postaviše dizdara (zapovjednika grada) i stražare. Zabilježeno je da je grad popravljan dva puta – 1626. i 1687. godine. Iz Stijene se upravljalo bližim područjem Krajine.
“Nakon otprilike 200 godina, Osmanlije su, uz stari srednjovjekovni, dozidale novi grad koji dobija oblik nepravilnog četverokuta opasanog stranicama dugim 25 x 30 x 30 x 24 metra. Zatvara površinu od 1.564 kvadratna metra. Grad ima četiri tabije na četiri ćoška. Dovršen je 1771. godine, kako piše na kamenoj ploči iznad glavne ulazne kapije, napravljene na jednom od zidova kojeg su dozidale Osmanlije. Grad je veoma tvrd i, prema mišljenju mnogih, najtvrđi je grad u Bosni i Hercegovini kojeg su Osmanlije sazidale. Pravljen je od kamena tesanca, a debljina zidova mu je do tri metra. Gore su tabije poravnane i opkoljene zidovima na kojima su ostavljene puškarnice. Na sjevernoj strani u zidu su ostavljena vratašca kroz koja bi se posada spašavala u slučaju životne opasnosti.
Jugozapadna tabija ima svod od sedre, a u tu mračnu prostoriju posada bi se sklanjala u slučaju žešćeg napada. Prema legendi, tu je tamnovao Senjanin Tadija. Na dvorišnoj strani na sjeverozapadu je petougaona toparnica okrenuta tako da brani ulaz u glavnu kapiju. U gradu je bila čatrnja koja i sada postoji, ali u njoj više nema vode. Nekada se iz nje vodom snabdijevala posada, a po potrebi i zbijeg u slučaju opsade grada. Krajem 16. stoljeća posadu je činilo 68 azapa, sredinom 17. stoljeća taj se broj povećao na 218, a krajem 18. stoljeća smanjen je na 100 azapa, koji su imali nekoliko manjih topova”, priča Bajrić.
U pisanoj zapovijedi bosanskog vezira Abaza Mehmed-paše od 3. marta 1629. godine, Stijena se navodi kao sjedište kapetana. Nakon sklapanja mira između Porte i Austrije 1635. godine, grad Stina ostao je u rukama Porte. Jedno vrijeme Stijena je bila pod kontrolom kapetana od Krupe, a 1694. godine spominje se Ramadan-aga Badnjević kao zapovjednik Bijele Stijene i Krupe. U to je vrijeme Stijena bila u sastavu Krupske kapetanije, a od 18. stoljeća do 1835. godine u sastavu Ostrožačke kapetanije. Početkom 19. stoljeća, dakle, Stijena ulazi u sastav Ostrožačke kapetanije, u čijem su sastavu bili: Ostrožac, Bila Stina, Cazin, Šturlić, Pećigrad, Velika i Mala Kladuša te Podzvizd.
“Za mnoge naše ljude grad još čuva neke nepoznanice. Jedna od njih jeste i tekst na kamenoj ploči površine 50 x 30 centimetara, ugrađenoj iznad glavne ulazne kapije novog dijela grada. Napisana je arapskim pismom na turskom jeziku. Onda je neko rekao da je tu zapisana neka Nuhića laž i narod je u to povjerovao i dan danas se ta priča priča. Nuhiće čini zaselak sjeverno od Starog grada i nekoliko kuća kod samog grada. Međutim, boraveći u Stijeni, stručnjak za islamsku epigrafiku Mehmed Mujezinović otkrio je i kasnije u svojoj knjizi Islamska epigrafika u BiH objavio sadržaj teksta napisanog na ovoj kamenoj ploči, a on glasi: ‘Neka je od srca i duše neograničena hvala čistom Stvoritelju’, a potom donosi salavat na vjerovjesnika Muhammeda: ‘ako ga voliš, pa ni on tebe neće zaboraviti na dan suđenja. Uz pomoć istinitog, neka se stalno povećava ugled Mustafe padišaha i neka mu je vladavina uvijek pomognuta. Godine hiljadu stotinu osamdeset i pete, 1185/1771. Sastavio Mustafa. Događa se ono što Allah hoće.’ Tako je razotkrivena prava istina o značenju arapskog teksta koji tu stoji i danas”, pojašnjava Bajrić.
Nakon što Osmanlije nisu uspjele osvojiti Beč 1683. godine, Osmansko carstvo polahko se krnji i zahvata ga bolest. Osmanlije gube teritorije u Mađarskoj, Austriji i Lici, a svoju teritoriju pokušavaju odbraniti upravo u Krajini, današnjem Unsko-sanskom kantonu.
“Osmansko carstvo pokušalo se ovdje odbraniti neko vrijeme, tako da su oni u tom periodu na području od bihaćkog naselja Zavolje do velikokladuškog naselja Vrnograč izgradili 23 grada. Zato smo mi dobili naziv Krajina jer smo bili na krajnjoj granici Osmanskog carstva. Da bi sačuvali ovu granicu ovdje, Osmanlije su u ovo područje dovodile Vlahe iz Rumunije i istočne Srbije, te ih naseljavali duž granice. Oni su besplatno dobivali zemljišne posjede i nisu plaćali poreza, a zauzvrat su bili obavezni da osiguravaju puteve da se može sigurno prolaziti i ako zatreba da se bore. Oni su u 12. stoljeću prihvatili pravoslavlje i sada su Srbi, a bili su iz vlaške nizije, praktično Vlasi Tincari. Po dolasku Osmanlija u ove krajeve počinje era islama i on se ubrzano širi, te dolazi i do potrebe izgradnje vjerskih objekata i bogomolja. Upravo je tada ovdje, u prostoru Starog grada Stijena, izgrađena prva džamija i proučen prvi ezan u Krajini. Ova džamija koja sad postoji ovdje nije ta izvorna džamija koja je rušena i paljena od Banovaca koji su dolazili s područja Karlovca i vršili pljačke. Na istom je mjestu sredinom 19. stoljeća izgrađena ista takva džamija, koja je opet obnavljanja 1950. godine. Tada je munara, koja je prethodno izlazila iz krova, bila izmještena i izgrađena uz džamiju”, podsjeća profesor Halid Bajrić.
Odlaskom Osmanlija, Stari grad Stijena gubi svoju funkciju i počinje propadati. U vrijeme Austro-Ugarske grad nije imao nikakvog značaja ni funkcije, da bi u vrijeme socijalističke Jugoslavije unutar zidina grada, na mjestu nekadašnjeg mekteba, bila pokrenuta osnovna škola. Bajrić kaže da je upravo ovdje završio četverogodišnju školu prije realne gimnazije. U vrijeme Jugoslavije ovdje je stajao natpis da je riječ o spomeniku kulture pod zaštitom države. Profesor Bajrić ističe da je i tada pokušavao nešto učiniti po pitanju konzervacije i restauracije Starog grada Stijena, ali bezuspješno.
“U doba austrougarske vladavine svi ti stari gradovi lagano padaju u zaborav i Austrijanci više ulažu u infrastrukturu, vojsku i policiju. Ni obrazovanje ih nije mnogo zanimalo, jer lakše je bilo manipulirati nepismenim stanovništvom. U bivšoj Jugoslaviji stari gradovi nisu obnavljani, ali je tadašnja država pokazala minimum osjećaja i brige prema kulturno-historijskom naslijeđu. Stari grad je u to vrijeme bio zaštićen od nesavjesnih građana koji nisu smjeli da ulaze unutra i oštećuju ga. Danas imamo problem s omladinom, često dođu upravo u zidine Starog grada i tu lože vatru, piju i lumpuju, a iza sebe ostave smeće. Poslije ovog posljednjeg rata, Starog grada nije bilo među imenima nacionalnih spomenika. Reagirao sam i s predsjednikom Mjesne zajednice Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika BiH uputio dopis kao žalbu na to i tako je Stari grad Stijena na sljedećoj sjednici uvršten u taj spisak”, kaže profesor Bajrić.
Iako je Stari grad Bijela Stijena u Stijeni Odlukom Komisije još 2005. godine proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, do danas nije učinjeno ništa na njegovoj konzervaciji kako bi bio zaštićen od daljnjeg propadanja. O restauraciji mještani već odavno i ne pričaju, iako bi im to, kažu, bilo ostvarenje životnog sna.
NIŠAN IMAMA KOJI JE PJEŠICE OTIŠAO U ISTANBUL
Južno od Starog grada nalazi se najstarije mezarje u Stijeni. Tu je sačuvano nekoliko ogromnih nišana s turbanima, isklesanih u jednom komadu od bihaćkog kamena bihacita, visokih više od tri metra i s tipičnom orijentalnom ornamentikom. Na jednom nišanu bez imena, kojem je odbijen turban, stoji natpis: “Vlasnik ovog mjesta je aga iz Stijene, neka je na njeg kao i na sve vjernike Božija milost, umrli i upokojeni za čiju dušu u ime Allaha prouči Fatihu 5. muharema godine 1162.” Unutar zidina Starog grada, također, postoji mezarje koje je vjerovatno još starije od ovog. Među nišanima koji i danas egzistiraju u tom mezarju nalazi se i nišan Halidovog djeda Šerifa-efendije Bajrića, koji je pješice otišao u Istanbul i ondje ostao 18 godina. Završio je u Istanbulu vjerske škole, ali je nakon gotovo dva desetljeća odlučio vratiti se u rodnu Krajinu, u kojoj je otvorio prvu medresu i bio imam u džamiji Starog grada Stijena. Govorio je tri jezika i bio vrlo učen za svoje vrijeme. Tu je kao imam službovao do svoje 94. godine.
