Ovo je mjesto toliko ukleto da ga čak ni u njegovoj domovini, Italiji, ne žele izgovoriti na glas, već samo kažu “ono selo”, a čak vas ni tamošnja policija, ako ustrašeni pritisnete papučicu gasa dok prolazite onuda, neće kazniti zbog prebrze vožnje.
Jer, oni znaju… Priča o prokletstvu je stara koliko i sam grad Colobraro, a vezana je uz značenje riječi “coluber”, što na latinskom znači zmija, za koju se vjeruje da je oličenje zla.
Iako se priča o prokletstvu prenosila stoljećima, oživjela je tek u prvoj polovici 20. stoljeća, kada su je probudili jedan advokat i vještica. Biagio Virgilio je bio uspješan advokat koji nikad nije izgubio slučaj, i imao je mnogo neprijatelja. Jednog dana na sudu je, u žaru govora rekao: “Ako ne govorim istinu neka ovaj luster padne”.
I luster je pao. Iako niko tom prilikom nije povrijeđen, njegovo ime poslao je sinonim za loš znak i dodao je još negativne reputacije već ozloglašenom Colobraru, piše BBC.
Advokat i njegovi nasljednici ubrzo su napustili grad. Nakon tog slučaja, jedan antropolog je stigao u grad u potrazi za “dobrom vješticom” – za što je vjerovao da može skinuti urok “zlog oka”. Susreo je “La Cattre”, mršavu staricu opečenu od sunca, dubokih bora, i pomislio je kako je napokon pronašao pravu osobu.
Ali, umjesto toga, i on i čitav njegov tim suradnika počeli su za vrijeme posjeta ovom gradu doživljavati potpuno neobjašnjive nesreće. Otada se Colobraro navodi kao glavno vještičje gnijezdo, ali Elene di Napoli, koja je potomak spominjane starice, tvrdi da njena prabaka nije bila vještica.
Ipak, to nije spriječilo priče o “masciareama”, vješticama koje su tokom 1950-ih svojim magičnim moćima vladale selom i donosile nesreću kome god bi poželjele.
Neke od najgorih priča odnose se na bacanje uroka na trudnice, koje su svojim grijesima priskrbile nesreću svojoj djeci – navodno je u Colobraru postojalo više slučajeva beba koje su se rađale s dva srca, tri plućna krila.
