Prvi televizor u boji, kojeg se sjećam, ustvari i nije bio u boji – moje komšije su na svoj crno-bijeli televizor nalijepili trobojni foliju. Gornja trećina ekrana je bila plava poput neba, pa su svi ljudi, kada su bili u krupnom planu, imali plave oči. Srednji dio je bio crven, tako crven, kako je u Rumuniji tada zamišljana zdrava boja kože. Donji dio ekrana bio je zelen kao trava ispred monstruozne „Kuće naroda” u Bukureštu. Bila sam fascinirana „televizorom u boji”, koji me pratio sve do mog posljednjeg romana. To što je kroz trobojnu foliju crvena komunistička zastava na propangandističkoj državnoj televiziji odjednom plavkasto svjetlucala, imalo je sjajan subverzivan karakter. Uopšte, ta priča sa trobojnom televizorskom folijom pokazuje sposobnost umjetnosti da u jednom krutom sistemu stvori slobodan prostor. Trobojna televizijska folija su takoreći, brkovi Mona Lize.
Priča sa folijom na televizoru uvijek bi nasmijala moje švajcarske studente. Iako su samo nekoliko godina bili mlađi od mene, pojedina iskustva su nam se razlikovala kao da se radi o dvije generacije: nekada sam govorila kao njihove bake i djede i kao da sam dolazila iz nekog drugog vremena. Da su samo znali da sam ranije bila i obučena kao njihovi roditelji ili kao roditelji njihovih roditelja i da mi je i muzički ukus bio sinhronizovan sa njihovim! Moda se sa velikim zakašnjenjem probijala kroz Gvozdenu zavjesu. Uopšte, u vrijeme mog djetinjstva su se koristili uređaji, predmeti, koji danas nisu ni istorija, već umjetnost: sifoni se mogu vidjeti u izlozima zlatara u Cirihu, kose – kao rekvizit na baletu i stare mašine za šivenje u literaturi. To se na meni inače ne vidi, ali ja sam neko ko putuje kroz vrijeme. Kao i svi istočni Evropljani koji su doživjeli komunistički Istočni blok, neko vrijeme sam mislila da sam sama sa iskustvom tog jedinstvenog putovanja.
Naša svakodnevica je postala budućnost, koja na zadivljuje
U mom djetinjstvu su još konjske zaprege išle gradom, a na samo sat vremena od mog stana, na poljima se zemlja orala uz pomoć volova. Sada su, s obzirom da se sve lakše putuje, i drugi Evropljani postali putnici kroz vrijeme, recimo kada tokom odmora posjećuju određene dijelove Azije ili Afrike. Ali i izbjeglice koje dolaze u Evropu su putnici kroz vrijeme. Sa sobom donose priče koje su nama strane, dok našim precima nisu bile.
Putovanje kroz vrijeme je san čovječanstva, koji je obrađivan u literaturi i filmu. Većina nas kao djeca smo maštali – možda pod uticajem romana Žila Verna – da ćemo napraviti mašinu za putovanje kroz vrijeme, kako bi otišli u prošlost i ljudima pomogli sa novim saznanjima. Ili u budućnost, da vidimo da li to što činimo vodi ka dobrom.
Za to više nije potrebna mašina za putovanje kroz vrijeme. Dovoljno je putovati u istoj dimenziji, jer ratovi su dijelove zemlje katapultirali u prošlost, a diktature su ih ostavile da propadaju u prošlosti. S druge strane, može se reći da nas demokratija i tehnološki razvoj svakog dana vode korak dalje u budućnost. Naša stvarnost je postala budućnost, kojoj se divimo, ali i koje se pribojavamo. Što više znamo o sadašnjosti, to smo više zakoračili u budućnost.
I negativci putuju kroz vrijeme
U toj budućnosti je sve više toga moguće, potrebno je imati otvorene oči, kako bi se upravo to što je moguće, iskoristilo na pravi način. Za putnike kroz vrijeme, što mi jesmo, to bi trebalo da bude lako, jer putnici kroz vrijeme su sakupili iskustva i mudri su. Jednim klikom se teleportiramo, učimo, vraćamo se nazad i sve okrećemo na dobro. Ali, kao što znamo iz filmova i negativci putuju kroz vrijeme. I oni također koriste saznanja kako bi pobijedili u bici za moć.
Započnimo vremensko putovanje u Švicarskoj, koja je za neke zemlja budućnosti. U njoj postoji direktna demokratija, čovjek može da odlučuje o svim relevantnim životnim pitanjima. U lagodnoj Švicarskoj svakodnevici do prije nekoliko godina nije bilo nepremostivog prostora između političara i građana-birača, kao ni između interesnih grupa i političkih stranaka. Cilj je bio da svi podrže odluke i da ih oblikuju. Ta jako, jako velika koalicija je decenijama uzdizana, jer četvorojezična Švicarska je nacija koja postoji zahvaljujući volji njenih građana. Ali konstrukciji veoma velike koalicije su potrebni građani koji će je nositi, ljudi koje krasi zrelost, koji su dobro informisani – što zahtijeva i ozbiljno medijsko okruženje.
Švicarska: Opasno putovanje u prošlost
To šta se trenutno dešava sa medijima u Švicarskoj, podsjeća na prošlost. Dok oslabljenje medijske kuće kupuje desničarski SVP-političar i milijarder Kristof Bloher, podmladak te iste desničarske Švicarske narodne stranke, zajedno sa političkim istomišljenicima, pokrenuo je inicijativu da se ukine Švicarska radio televizija- SRG – koja je ukorijenjena u ustavu – i to zajedno sa svim javno-pravnim programima. Ta inicijativa, o kojoj bi trebalo da se odlučuje sljedećeg proljeća, lukavog naziva “No Billag”, nazvana po Bilagu, kući koja u Švicarskoj naplaćuje radio i televizijsku pretplatu. Svrha te populističke parole je da se prikrije plan o desničarkom preoblikovanju Švicarske – kakvo je već viđeno u istočnoj Evropi. SVP, u međuvremenu najjača stranka u Švicarskoj, pokušava građane da pridobije za taj plan, ukazujući na njihov novčanik – uz sumnjivo objašnjenje kako u vrijeme medijskih promjena svako ima pravo da plaća samo željene sadržaje. Inicijativa međutim ne spominje da SRG ima obrazovnu misiju i da potrebe svih dijelova Švicarske moraju biti uzete u obzir, dakle i slabije naseljenih dijelova, poput latinske Švicarske.
Na putu u prošlost, na kojem bi trebalo da se ukine javno-pravni servis, Švicarska će se susresti sa nekim istočnoevropskim zemljama, koje još uvijek ništa nisu naučile iz budućnosti.
Dana Grigorčea, rođena 1979, je švajcarsko-rumunska spisateljica i filološkinja. 2011. je debitovala romanom „Baba Rada”, koji je napisala na njemačkom jeziku. 2015. je objavila roman „Primarni osjećaj nevinosti”. Njena nova knjiga „Dama sa magrebskim psom” biće objavljena početkom sljedeće godine.
