Diplomatska i sigurnosna kriza koju je izazvalo Trumpovo priznanje Jeruzalema kao glavnog grada Izraela i najava preseljenja američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u sveti grad triju monoteističkih vjera prošla je bez odjeka u balkanskim državama. Odluku Donalda Trumpa osudili su i Europska unija, Rusija, Turska, arapske zemlje, no reakcije s Balkana nije bilo. Izuzev tek sporadičnih – podsjećanja bivšeg šefa srbijanske diplomacije Vuka Draškovića koji je, kako kaže, 11 godina prije Trumpa u samom Jeruzalemu rekao da je to glavni grad Izraela, odnosno bivšeg reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Mustafe ef. Cerića koji je pisao osobno američkom predsjedniku.
„Priča o Jerusalemu nije ptičje pjevanje (‘Tweeting’). Priča o Jerusalemu je ljudsko žrtvovanje, ljudsko plakanje, ljudsko vraćanje, ljudsko nadanje, ljudsko rađanje, ljudsko spašavanje, ljudsko dizanje na nebo. Onaj koji to ne razumije, ne može odlučivati o sudbini Jerusalema“, napisao je Cerić.
Uz sastanak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića s palestinskim veleposlanikom u Beogradu Mohamedom Nabhanom, tokom kojeg je Vučić diplomatski ponovio „nepromenjen stav Srbije prema prijateljskom palestinskom narodu“ i dodatak da „Srbija ceni tradicionalna prijateljstva i da će njena spoljna politika voditi računa da ih ni u jednom trenutku ne zanemari“, to je bilo sve.
Slaba diplomatska moć
Sugovornici Al Jazeere konstatiraju kako je balkanska tišina o statusu Jeruzalema bila očekivana, jer imaju slabu diplomatsku moć. Samim tim, kako kaže Milan Krstić s Fakulteta političkih nauka u Beogradu, i „izbegavaju da se izjašnjavaju u ovakvim pitanjima koja dovode i do razdora između njihovih saveznika u Evropi, sa jedne, i SAD-a, sa druge strane“.
„Nije neka tajna da nijedna balkanska zemlja ne može se pohvaliti nekom izuzetnom diplomatskom snagom, ali istini za volju, ne bi im bilo ni preporučljivo da se brzo po ovom pitanju odlučuju, budući da će teško njihov pojedinačni glas uticati na rešavanje višedecenijskog izralesko-palestinskog sukoba“, konstatira Nenad Radičević, novinar Politike i dobar poznavatelj stanja na Bliskom istoku.
Primjećuje i „upadljivo ćutanje“ čak i onih političkih aktera koji se hvale izuzetno dobrim odnosima s Izraelom, pa kao primjer navodi predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, ili onih, na drugoj strani, koji se „kunu u podršku Amerike“, poput lidera Kosova i Albanije.
Ukazuje, ipak, kako je jedna balkanska zemlja posredno svoj stav iznijela na summitu lidera Organizacije muslimanskih zemalja (OIC). Riječ je o Albaniji za koju Radičević napominje kako se „bar prećutno saglasila sa odlukom OIC-a da ‘odbaci i osudi’ Trumpovu odluku o Jerusalimu te poziva ‘sve zemlje da priznaju državu Palestinu i istočni Jerusalim kao njene okupirani glavni grad’“.
Ostati dobar s Palestinom i ne zamjeriti se Izraelu
Komentirajući zbog čega pojedine države nisu reagirale na priznanje Jeruzalema, Krstić ukazuje kako „u Bosni i Hercegovini neka vrsta oštrije reakcije prema aktu Izraela nije moguća zbog mehanizma kreiranja i realizacije spoljne politike BiH, odnosno činjenice da srpski kadrovi definitivno ne bi dozvolili oštru reakciju prema Izraelu, koji Republika Srpska smatra za jednog od ključnih partnera“. Za Hrvatsku kaže kako „zbog nasleđa Drugog svetskog rata mora da bude veoma oprezna u reakcijama prema Izraelu, kako se ne bi u međunarodnoj javnosti probudili ‘duhovi prošlosti’“.
„Hrvatska će zato svoj glas po ovom pitanju artikulisati kroz zajedničku reakciju Evropske unije, što je i očekivano, a ne odvojeno i samostalno. Ostale države Balkana, a naročito Srbija i Crna Gora, imaju interes u poslovnoj saradnji sa Izraelom i ne žele oštrom reakcijom da ga ugroze. U slučaju Srbije, tu je i interes da Izrael ne prizna nezavisnost Kosova“, dodaje.
Prema stajalištu Ivana Ejuba Kostića iz Balkanskog centra za Bliski istok za izostanak reakcija postoji više razloga, a na prvom mjestu smatra da se cijela regija „nalazi u tako nemiloj situaciji da domaći političari često gledaju kako da izbegnu neka dodatno ‘škakljiva’ pitanja“. Kao primjere navodi reakcije nakon samoubojstva Slobodana Praljka u haškoj sudnici, „nakon čega smo bili svedoci bukvalno lavine nacionalističkih ispada u Hrvatskoj“, ali i reakciju srbijanskih medija „u svom dobro poznatom ratnohuškačkom maniru na sasvim opravdanu intervenciju Bakira Izetbegovića na nedopustivo mešanje srbijanskih i hrvatskih vlasti u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine“. Po njemu, „nacionalno obojena politika, koja je već decenijama dominantna u regionu, konstantno proizvodi permanentni osećaj nestabilnosti“.
„U isto vreme, svakako da putem odsustva reakcija država regiona možemo da iščitamo koliko njihovi stavovi imaju zapravo uticaja na odluke o pitanjima od globalne važnosti. Veoma mali. I svi su oni toga vrlo dobro svesni, pa se onda verovatno nose mišlju, a što da se ‘zamaramo’ tamo nekim Jerusalimom, bolje je da ćutimo i gledamo svoja posla“, kaže Kostić.
Utišani stavovi i krajnja nezainteresiranost
Vijesti o Jeruzalemu i izraelsko-palestinskom sporu ostale su tek na razini agencijskih, u rubrici posvećenoj svjetskim događanjima, a ozbiljne su analize izostale. Primjećuje to i Vedran Obućina, pročelnik Odjela za Tursku i Bliski istok na Institutu za europske i globalizacijske studije u Splitu.
„Općenito je balkanska scena sazdana od utišanih stavova i krajnje nezainteresiranosti za ništa što se događa van granica. I to sve unatoč dobrom i obrazovanom akademskom i diplomatskom kadru koji baštini znanja i iskustva jugoslavenske diplomatske sile. Šteta, jer smatram da balkanske zemlje imaju što reći o višenacionalnim i viševjerskim sustavima, unatoč tome što te poteškoće nisu riješene“, smatra Obućina.
Iskazivanje stajališta o važnim svjetskim pitanjima, po njemu, „ujedno znači i nužno svrstavanje u realpolitičkoj sferi, a takvo svrstavanje ne žele činiti ni daleko veće zemlje“.
„Potrebno je hrabrosti i odvažnosti, spremnost na stajanje iza svoje odluke, a trećerazredna politička elita koja vlada ovim državama ionako nema smisla ni za razvoj političke kulture, a kamoli diplomatske mašinerije. Ujedno, zbog tog stava, i trećerazredni političari dolaze u strukture vlasti ne s osjećajem ponosa i časti služenja, već po spoils sustavu [sustav podjele plijena] – pobjedom do harača. Čast izuzecima, dakako“, dodaje.
Zemanova poruka Uniji
Opravdanim se u cijeloj priči je li za balkanske države bolje ostati po strani, pa se, kako to tradicija ovdašnjih diplomata i nalaže, „prikloniti nekom carstvu“ u daljem razvoju situacije. Kostić smatra da nije bolje, jer „u odsudnim trenucima države moraju da pokažu da imaju iole osećaj za pravdu, da imaju kičmu, ma koliko njihovi stavovi nisu u poziciji da utiču na tok dešavanja“.
„Ako ni zbog čega drugoga tako nešto je važno za budućnost. Da negde bude zapisano da ste u vreme kada je bilo potrebno ustali protiv brutalne nepravde i kršenja svih mogućih odrednica međunarodnog prava i rezolucija Ujedinjenih nacija. Da niste prećutali ‘kaubojsko’ i nasilničko ponašanje SAD-a. Nije sva mudrost politike da se hinjski priklanjate jačem. To zapravo i nije politika. To je jeftini pragmatizam. Politika mora da povrati dimenziju etičnosti i morala. A upravo slučaj kakav je ovaj je izvanredna prilika za tako nešto“, smatra Kostić.
Neke su države, poput Češke i njihovog predsjednika Miloša Zemana, slijedile primjer Donalda Trumpa. Zeman je čak poručio EU da se ponaša „kukavički“. Obućina sumnja da će balkanske države slijediti taj primjer. Po njemu, stanje se može promijeniti tek ako većina u međunarodnoj zajednici, a to znači i UN, prizna Jeruzalem kao glavni grad Izraela.
Ne bi iznenadilo ako neko i prizna Jerusalem
„Ukoliko neka balkanska zemlja odluči da pod pritiskom SAD prizna Jerusalim kao glavni grad Izraela, to će samo značiti da su SAD i EU na Balkanu ušle u otvoreni sukob. Doduše, već je uočljivo nesaglasje Washingtona i Bruxellesa po tome kako sagledavaju neka pitanja na Balkanu. Ako SAD krene u ubeđivanje balkanskih zemalja da praktično ne slede spoljnu politiku EU, to bi bila pojava bez presedana u posleratnim transatlantskim odnosima“, ukazuje Radičević.
Kostića ništa ne bi iznenadilo, kako kaže, jer su balkanski „političari odavno pokazali da se ne vode nikakvim principima i višim ciljevima, nego pukom pragmom kako bi ostali što duže na vlasti“.
„Kada bi se države regiona povele za odlukom SAD-a tako nešto bi bilo apsolutno strašno kako iz ugla međunarodnog prava, tako i iz moralno-etičke prizme. Svi mi moramo da budemo kolektivno svesni da se u Palestini na dnevnoj bazi vrši nezapamćeni zločini nad nedužnim civilnim stanovništvom. Deca se hapse, ljudi se ubijaju bez ikakve zakonske odgovornosti, porodice se raseljavaju i proteruju, vrše se najcrnji demografski inženjerinzi. Zbog svega toga, mislim da je nedopustivo da se naši političari povedu idejom pukog dodvoravanja, pa makar se dodvoravali i trenutno najjačem globalnom igraču“, zaključuje Kostić.
