Bosanskohercegovačka javnost za Aleksandra Vulina čula je tek sporadično, međutim, srbijanska, koja ga dobro poznaje, još uvijek dvoji da li je riječ o stvarnom ljudskom biću ili o nekoj od onih tajvanskih lutki sa procesorom za govor, što do u besvijest, odnosno do vijeka trajanja baterije, mogu ponavljati snimljene fraze. Još kao mladi socijalist, koji je trčkarao oko skuta Mirjane Marković, Vulin je shvatio moć koju spoj parola, mitomanije i nazadne ideologije može imati u jednom autističnom i frustracijama obilježenom društvu. Od tada, pa sve do danas, Aleksandar Vulin na srbijanskoj političkoj sceni igra jednu te istu ulogu – onog klovna koji na opruzi iskače iz kutije, čas uveseljavajući a čas plašeći svoju publiku. A pri tom većina zaboravlja da je, bez obzira na učinak njegovog pojavljivanja, i dalje riječ o – klovnu.
Uvijek spreman da prihvati svaku funkciju kojoj ni profesionalno ni umno nije dorastao, Vulin je završio na poziciji sa kojom Srbija već dugo vremena nekako nema sreće, što će reći kao ministar odbrane u vladi premijerke Brnabić. Treba biti pošten pa priznati da nije malo iskušenje sjesti u tu fotelju u zemlji koju civilizirani dio planete doživljava kao generator kriza i konflikata i kao lampu iz koje je iskočio onaj zloduh koji je krajem prošlog stoljeća poharao zapadni Balkan. Riječ je o zemlji u kojoj je veliki dio javnosti kroz obrazovanje, medije i političku retoriku indoktriniran, pa čak i hipnotisan, te danas živi u uvjerenju da baštini jednu svijetlu ratničku tradiciju koja se, prema u Srbiji uvriježenom mitu, izučava čak i na najprestižnijim svjetskim vojnim akademijama.
Istina je, avaj, znatno drugačija. Srbija, izuzev Cerske i Kolubarske bitke 1914.godine, u svojoj novijoj povijesti nema apsolutno ništa što bi mogla ponuditi vojnoj nauci i vojnoj povijesti kao vrijedan specifikum. Čak je i proboj Solunskog fronta, operacije na kojoj počiva dobar dio srbijanskog ratničkog mita, plod združene savezničke operacije, kojom je slomljen već iznureni i demoralizirani protivnik. Drugi svjetski rat sa sobom je donio sunovrat one vojne tradicije koja je ostala vjerna srpskoj nacionalnoj ideji, suštinski obilježenoj hegemonizmom, šovinizmom i karikaturalnim imperijalizmom. Čak i ako zanemarimo zlodjela što su ih prečanski Srbi, kao pripadnici četničkih jedinica, počinili po BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, djelovanje četničkog pokreta u samoj Srbiji ostavilo je duboke ožiljke na tamošnjem društvu. A nedićevske i ljotićevske trupe i danas se mogu koristiti kao udžbenički egzemplar lojalnih kvislinških snaga, koje su nacisti visoko cijenili ne zbog njihovih borbenih sposobnosti, već zbog efikasnog rješavanja ‘jevrejskog pitanja’.
Ratovi iz posljednje decenije prošlog stoljeća, koje je uzrokovao neutaživi hegemonistički nagon beogradske političke vrhuške i u kojima je Srbija, uprkos nelagodi koju će ta tvrdnja izazvati kod današnjih beogradskih vlasti, učestvovala ideološki, propagandno, logistički, pa i operativno, izbacili su na površinu sve slabosti i sav jad velikosrpskog ratničkog mita, kojem nije pomogla ni bratska pomoć komunističke mitomanije o Titovim partizanima kao najvećim ratnicima što ih je svijet ikada vidio. Nikakva kuknjava o haškoj nepravdi i bjelosvjetskoj uroti ne može umanjiti činjenicu da upravo Srbija pustila s lanca vojni zloduh kakav danas nadahnjuje ideologe i vođe ISIL-a i da njeno visoko komandovanje, kao ni njene trupe, neće ostati upamćene po veličanstvenim bitkama, već po punjenju i premještanju masovnih grobnica.
Upravo zbog takvog povijesnog naslijeđa, čudi odluka pragmatičnog i inteligentnog Aleksandra Vučića da jednu osjetljivu funkciju povjeri Aleksandru Vulinu, običnom cirkuzantu, koji nema ni znanja ni pameti da shvati kako današnji svijet nije onaj za kojeg se on spremao štrebajući izmišljene ili pogrešno kontekstualizirane fraze i citate.
Misija današnje Vojske Srbije je odbrana države od vanjskog oružanog ugrožavanja; učešće u izgradnji i očuvanju mira u regionu i svijetu; podrška u slučaju prirodnih nepogoda i katastrofa. Srbijanski ministar odbrane, međutim, odbacuje tako postavljenu misiju i u skupštini izgovara rečenicu: „Vojska služi samo za jednu stvar: da se spremi za rat, a na politici je da izbjegne rat koliko može. Posao političara vojske je da vojska bude jaka, moćna i zadovoiljna i naoružana“, a potom je zaprijetio i da Srbija „neće više uništiti nijedan tenk, neće protjerati nijednog oficira, neće se nikada više stidjeti svojih vojnika.“
Aleksandar Vulin, koji funkciju odbrane očito doživljava kao poligon za istrčavanje dječačkih maštarija i frustracija, dovoljno je neinteligentan da ne može shvatiti jedan veoma bitan detalj iz života čuvenog japanskog samuraja i vojnog mislioca Mijamota Musašija. Kao mladi ronin, Musaši je odlučio da sačini listu pravila kojih će se pridržavati u svom životu, a među njima je bilo i sljedeće: „Nikada se neću kajati zbog onoga što sam učinio.“ Shvativši kakvu je kolosalnu glupost napisao, Musaši se ljutnuo na sebe, precrtao tu rečenicu i napisao: „Nikada neću učiniti nešto zbog čega bih se kajao.“
Umjesto da prijeti buđenjem novog velikosrpskog militarizma, Vulinu bi bilo bolje da svoj mandat iskoristi kako bi u srbijanskom vojnom aparatu osnažio svijest o tome šta je dopušteno, a šta je civiliazcijski tabu. Niko neće tražiti izručenje srbijanskih, ili bilo kojih drugih generala, ukoliko oni ne naređuju zatiranje čitavih mjesta i punjenje masovnih grobnica njihovim stanovnicima i ukoliko vojnu silu ne budu primjenjivali za teroriziranje civilnog stanovništva.
A Aleksandar Vučić bi, kao izverziran i istreniran političar, mogao odvojiti malo vremena pa svog ministra odbrane podučiti i granicama dopuštenog u političkom djelovanju, ako mu već ne može uliti malo nedostajeće pameti u glavu. To su one granice koje ne dopuštaju da ministar odbrane jedne države komentariše državni vrh druge države, a pogotovo da to ne čini kroz prizmu vlastitih frustracija i ispunjavanja horizonta očekivanja onog mediokritetskog i zatucanog sloja javnosti. Vulinova izjava za Alo: „Bakir Izetbegović je nažalost pokazao ne samo jedno ljudsko nepoštovanje i nepristojnost, nego je još jednom potvrdio da je on čovek opasnih namera, čovek iza čije politike može samo da se izrodi sukob. Ne možete da nađete potez Bakira Izetbegovića koji vodi ka miru i ka razumevanju. Mislim da Aleksandar Vučić nema sa kim da razgovara, kada je mir u pitanju, sa Bošnjačke strane u BiH“, samo potvrđuje osnovanost sumnje da Vulin nije ljudsko biće već tajvanska lutka sa unaprijed snimljenim frazama.
Vučić bi, dakle, mogao odvojiti par stotina dinara i na buvljaku kupiti polovan udžbenik logike Gaje Petrovića, a potom odvojiti i jedno popodne pa svom dežurnom spadalu, koje živi u stanu što mu ga je kupila misteriozna tetka, rastumačiti 1. da bolji običaji nalažu da kao ministar ne komentariše ono što nije u njegovoj nadležnosti; 2. da nije Bakir Izetbegović pokazao nepristojnost, već su to učinili Dragan Čović i sam Vučić, prvi iznoseći lične stavove kao zajedničke, a drugi pokušavajući da Čovićev manevar iskoristi za poentiranje i 3. da je, za razliku od Izetbegovićeve dostojanstvene, ali i nepokolebljive borbe za odbranu državnog suvereniteta, po mir u regionu pogubno upravo Vulinovo laprdanje o restituciji srbijanske vojne moći i o spremanju njene vojske isključivo za rat.
A sve bi ovo Vučić mogao i znatno jednostavnije riješiti, ukoliko želi da očuva imidž konstruktivnog, kooperativnog i budućnosti okrenutog političara. Dovoljno bi bilo da iz svoje ergele istjera nezrelog cirkusanta Aleksandra Vulina i tako pokaže da ne stoji iza njegovih podmuklih i loše prikrivenih prijetnji.
