Navijači su slali poruke skandiranjem ili isticanjem transparenata otkad je navijačkih skupina, no posljednjih je dana – pogotovo u svjetlu dvije haške presude za zločine počinjene na području Bosne i Hercegovine – s tribina dolazile slike koje ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Navijači Zvezde, Partizana i ruskog Zenita davali su podršku Ratku Mladiću, a iz Širokog Brijega, pa i iz Hrvatske stizale su poruke netom osuđenim Jadranku Prliću i čelnicima “Herceg-Bosne”. No da „naši nisu najgori“ pokazali su navijači u Sudanu, očito iz samo njima znanih razloga, istaknuvši veliki portret Adolfa Hitlera i iza njega natpis „Holocaust“.
Na srbijanskim stadionima i ranije se skandiralo Mladićevo ime, uzvikivalo zlokobno „nož – žica – Srebrenica“, ponekad su im u slanju poruka s tribina pomagala i ruska, ali i grčka braća (budući da su navijačke skupine vrlo često i prekogranično povezane nekom vrstom bratimljenja), no ništa se nakon toga, u smislu reakcije klubova i vlasti, nije dogodilo. Niti su se klubovi ogradili od neprimjerenog skandiranja i poruka na transparentima, niti su policija i pravosuđe reagirali. (Zvezdini navijači poruku podrške Mladiću su poslali s gostovanja u Bjelorusiji, napisavši „Hiljadu doživotnih da su ti dali, častan Srbin tebe slavi“, dok su Partizanovi navijači poručili „Nek je tvojoj majci hvala“.)
Beogradski novinar Slobodan Georgiev odgovornim u cijeloj priči smatra i klubove, i nogometni savez, ali i vlasti. Po njemu, klubovi su odgovorni jer „za sve ove godine nijednom se nisu ogradili od takve vrste političkog narativa na tribinama, čime su se svrstali uz huligane koji vode neku svoju politiku“. No, važnijom smatra reakciju viših instanci.
„Savez bi morao zajedno sa sudijskom organizacijom da radi na tome da se takve utakmice prekinu, mada mi je jasno da se to ne radi, jer bi kao to proizvelo još više priče o tome šta se ‘tamo dogodilo’. Takođe, ako iz ‘države’ nema poruke da se takve stvari ne rade, onda je jasno da niko za takvo što neće nikad odgovarati“, ukazuje Georgiev.
Navijači uglavnom nacionalno orijentirani
No, ni navijači u Bosni i Hercegovini, odnosno u Hrvatskoj nisu propustili na svoj način komentirati posljednje haške presude. Prvo su, na utakmici u Širokom Brijegu gdje je dan nakon presude Prliću i ostalima gostovao sarajevski Željezničar, navijači domaćeg kluba istaknuli portrete osuđenika, a potom i transparent na kojem je pisalo „A ti, viteže, spavaj snom pravednika što časno je pao braneći svoje – Hrvatima ćeš uvijek biti heroj i ljudima Herceg-Bosne tvoje“. Istu večer počast Slobodanu Praljku, koji je počinio samoubojstvo nakon što je u Haagu proglašen krivim za ratne zločine, odali su i navijači na košarkaškoj utakmici u Zadru.
Novinar Borut Šips smatra da su u takvim situacijama klubovi „doslovno na vjetrometini, jer se većina njih ni ne želi baviti tim vrućim krumpirom“. Konstatira i da svaka država može suzbiti takve pojave, ali pod visoku cijenu.
„Gotovo sve navijačke grupe od Bugarske do Njemačke su nacionalno orijentirane i podignute političke poruke skoro uvijek su prihvaćene od većine naroda. Policija ih može suzbiti silom, ali tko će to narediti? Tko će u Beogradu skinuti poruku podrške Mladiću i dan kasnije osjećati se sigurnim? Ili u Splitu poruku protiv Mamića i njegovih suradnika, ma koliko morbidna bila? Ustav kaže da je policija čuvar zakona, no realnost je drugačija. Ako im ne dođu naredbe – neće ni djelovati. Trebaju li stvar je svačije osobne procjene, ali prilično je sigurno da još dugo neće“, smatra Šips.
Ipak, prenosi i ponešto drugačiju sliku sa zagrebačkih ulica, prepričavajući nedavna događanja u zagrebačkoj četvrti Prečko okupljenih pred Nogometnim savezom Zagreba. „Kada se radi o porukama protiv domaćeg moćnika u Zagrebu, policija postaje razigrani borbeni stroj. Više od stotinu oklopljenih policajaca trčalo je za navijačima koji su htjeli porukom pokazati svoj stav o neraskidivoj vezi klubova iz metropole s navijačima omraženom koalicijom Zdravko Mamić – Davor Šuker. Dojam male ratne zone upotpunio je i – helikopter“, priča Šips.
UEFA: Nema politike na tribinama
I drugdje navijači transparentima šalju znakovite poruke. Ako to nisu poruke suparničkim navijačkim skupinama, radi se o porukama i ukazivanju na pojedine društvene devijacije. No, postavlja se pitanje jesu li ti i takvi navijači u službi određene politike ili interesa, odnosno rade li to kao izraz određenog bunta.
Georgiev podsjeća kako su „pravila jasna kada je UEFA u pitanju: nema politike na tribinama“, ali i odmah dodaje da se to „vrlo teško provodi u državama koje nemaju uređen pravni sistem“. „I pored toga, potrebne su godine na razvijanju svesti o tome šta je tribina, šta su navijačke grupe, da li je to 12-ti igrač ili grupa siledžija i slično. Ni u školama se to ne uči, a zahvata najveći broj dece, tako da je i to mesto gde je sistem takođe zakazao“, dodaje.
Stajališta je da, posebno u balkanskim društvima, nema mjesta nikakvim porukama na tribinama, osim onih koje se odnose na sâm sport i utakmicu. Stoga se zalaže za „nultu toleranciju i za huligane i za parole, ako želimo da imamo sportska borilišta, a ne ratne zone“.
Toleriranje govora mržnje kao prešutna podrška
Bez obzira koliko bile angažirane ili ukazivale na društvene nepravilnosti, ipak je problem kad poruke navijača krenu putem govora mržnje. Taj problem nije karakterističan samo za javni prostor, društvene mreže, objave pod tekstovima na portalima koji nemaju veze sa sadržajem novinskog članka…
Magistrica psihologije Aida Muheljić, asistentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ukazuje kako, za razliku od drugih oblika diskriminacije koji su indirektni ili prikriveni, govor mržnje predstavlja direktnu diskriminaciju. Odnosi se, nastavlja, na poruke čiji je cilj nanošenje štete, a istraživanja pokazuju da izlaganje govoru mržnje može dovesti do trajnih psihičkih i fizičkih oštećenja.
„Govor mržnje koji se ispoljava na sportskim dešavanjima na prostorima bivše Jugoslavije uglavnom je konotiran nacionalističkim izjavama, a nerijetko možemo čuti da se takvi iskazi koriste za postizanje određenih političkih ciljeva. Smatra se da političari putem navijača šalju poruke koje se zbog posljedica koje sa sobom nose, ne mogu izreći u javnom diskursu, te da im je cilj skretanje pažnje sa stvarnih problema u društvu kroz predstavljanje drugih kao ‘prijetnje’“, kaže Muheljić.
Odgovarajući na pitanje zašto država ne čini ništa u suzbijanju govora mržnje na sportskim borilištima, kaže kako je to u domeni prava i može se povezati s tim da, konkretno u Bosni i Hercegovini, ne postoji precizan zakon o govoru mržnje, vjerojatno i zbog nedosljednosti u njegovom određenju. U Bosni i Hercegovini se, naime, govor mržnje podvodi pod kazneno djelo izazivanja mržnje.
„Tolerisanje govora mržnje može se shvatiti kao prećutna podrška, a kada izostane državna reakcija, pojedinačna odgovornost postaje kolektivna. Kako su sportske manifestacije važan dio socijalnih dešavanja u gotovo svakom društvu, popraćene velikim auditorijem, često se koriste kao sredstvo kojim određene skupine, formalne ili neformalne organizacije, propagiraju svoje stavove, pa nerijetko možemo vidjeti transparente koji ukazuju na aktuelna društvena dešavanja, ali i one sa skrivenim simbolima koji djeluju na razini podsvijesti. Možemo reći da je ‘gomila’, zapravo, osnovni mehanizam promjene javnog mišljenja“, zaključuje Muheljić.
Iako jako glasni na tribinama, predstavnici navijača nisu imali odgovora na postavljena pitanja, niti su htjeli za Al Jazeeru komentirati komuniciranje putem poruka na transparentima.
