Prostrani svijet kojeg nastanjujemo ispunjen je brojnim ljepotama kojim se ljudska duša raduje toliko da je u stanju pokrenuti teško tijelo na putovanje, a putovanje je čin koji je čovjeku zapovijeđen Božijom riječju. Putovanje je proces koji se istovremeno odvija i izvan i unutar čovjeka. Svaki susret s nečim novim, lijepim, poučnim i zanimljivim najprije obraduje oko i um, a potom se polahko počne spuštati prema duši koja potom pokrene niz novih procesa koji um nagnaju da sagledano analizira i iz analiziranog uči.
Volim putovati. Volim upoznavati nove ljude. Nova mjesta. Volim putovati Istokom jer na tim putovanjima snažno osjećam da sa svakim novim korakom činim korak ka spoznaji vlastitog identiteta satkanog od toliko zanimljivih elemenata, detalja i sitnica da je uistinu teško i pomisliti da je spoznatljiv bez putovanja. Ali, ne volim putovati kao turist kojem se istočnjaci obraćaju s mister, nego se utopiti u domicilno stanovništvo i njihove gradove sagledavati njihovim očima. Volim zaviriti u svaki kut posjećenog grada, obići zabačene sokake u koje zalaze samo njihovi stanovnici. Volim na tim putovanjima osjetiti da sam čovjek zbog koga je Uzvišeni stvorio cijeli svijet i sve što je na njemu. Jednostavno, ne volim se osjećati strancem. I volim obraćati pažnju na detalje. Na iskraju, detalji su najljepši dijelovi slike. Detalji su pikseli kojim se mjeri kvaliteta uslikanog. Okom. A moć zapažanja piksela jeste sočivo na objektivu uma. U tim detaljima prepoznajem šifre za razumijevanje domaćeg stanovništva. Prepoznajem temelje na kojima su sagrađeni ti brojni neboderi što krase mnoge gradove. Prepoznajem odgovor na pitanje: Od koje su japije lokalci?
RUPE DOBROČINSTVA
Jedan od veoma zanimljivih detalja koje sam zamijetio putujući kroz Tursku, a koji me je fascinirao i pomogao mi da razumijem i turski narod, i principe islama primijenjene u praksi, i Osmansko carstvo, i još mnogo štošta, jeste sadaka taşı(sadaka kamen).
Kamen za sadaku jeste tradicija turkmenskih plemena koja je posebno zaživjela u doba seldžučke vlasti u Srednjoj Aziji i Anadoliji. U to doba, skoro prije hiljadu godina, umjesto kamena, na ulaz u nomadsko naselje postavljana je sašivena ovčija kožica u koju su oni imućniji ostavljali namirnice za one oskudnije, vodeći pritom računa o njihovom obrazu i časti, jer je, zna se, čast najvredniji imetak svakog čovjeka i teško li se onomu koji namjerno, svjesno i voljno nekoga povrijedi tako da mu čarne u čast. A čast ima svaki čovjek. Svaki čovjek uživa poštovanje. Ako nikoga drugog, a ono barem svoje djece. Turkmeni su poznati po tom poštovanju koje ukazuju svačijoj časti. Osvajanje prostora kojim je dominirala zapadna civilizacija, formiranje Osmanskog carstva i zauzimanje novih gradova, nomadska turkmenska plemena dovelo je na raskrsnicu: nastaviti se seliti i postavljati šatore gdje je dobra ispaša i gdje ima bujnih rijeka ili nastaniti se u kućama građenim od čvrstog materijala. Odabrali su ovo drugo. Ta odluka dovela je potom do niza drugih odluka, među kojim opet pronalazimo i odluku da se ubuduće, umjesto runa, prikupljališta za sadaku načine od čvrstog materijala. Najprije su na tržnicama i frekventnim ulicama i sokacima postavili kamenje u kojem su bile izdubljene rupe u koje se gurne ruka, tako da niko ne zna da li je ta ruka imućna ili potrebita, ostavlja li sadaku ili je uzima. Opet je bila zaštićena čast potrebitih, a imućnim je iz ruku izbijan adut da se ponose svojom sadakom i da tim ponosom budu odvedeni u licemjerje koje islam oštro osuđuje.
Razvoj arhitekture, gradnja džamija i drugih bogomolja na prostoru pod osmanskom upravom doveo je i do razvoja poimanja kamena za ostavljanje sadake pa on sve više pronalazi mjesto u sakralnoj arhitekturi. Na ulaznim kapijama u džamijska dvorišta i u hareme počinju se javljati udubljenja namijenjena za ostavljanje i uzimanje sadake i u raznim mjestima bivaju drugačije nazivana. U turkmenistanskom gradu Ašgabadu to udubljenje u kamenu naziva se ihtiyaçgâh (mjesto potrebe), u Konyi je to hayrat deliği (rupa dobročinstva), u Kayseriju hacet taşı (kamen potrebe), u Hasankeyfu zekat kuyusu (bunar zekata), a u Üsküdaru sadaka oyuğu (udubljenje za sadaku), fıkara taşı (sirotinjin kamen). Zabilježeno je prisustvo ovakvih sadaka širom geografskih prostora kojim je upravljala carigradska porta, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Samo u tadašnjem Istanbulu bilo je postavljeno oko dvije stotine ovakvih prikupljališta sadake, a među najpoznatijim jeste crveni sadaka kamen ispred poznate džamije Üsküdar İmrahor, sagrađene 1597. godine.
Priča o kamenovima namijenjenim za prikupljanje i raspodjelu sadake jeste, ustvari, priča o socijalnoj osjetljivosti, brizi za čast, uvođenju sistema u bitan segment društvenog djelovanja moćne imperije u kojoj se poštovalo suštinsko razumijevanje kur’anskih poruka. To je priča o narodu koji je na vrhuncu moći ostajao svjestan nužnosti pomaganja oskudnima s kojim dijeli prostor i vrijeme. To je priča koju je bitno ispričati kako bi se iz nje izvukle pouke za danas.
PTIČIJI DVORCI ŠIROM CARSTVA
Ovdje priči nije kraj i u tome i jeste njena ljepota. Muslimani koji su nastanjivali osmansko podneblje nisu se zaustavili samo na ispunjavanju svoje obaveze prema siromašnima nego su načinili korak dalje i pronašli način da pomognu i pticama, pogotovo u zimskim danima kada je teško pronaći zrno koje život znači. Na ulazima u džamije, mesdžide i tekije ugrađivali su i udubljenje namijenjeno za hranjenje ptica, a na nekim džamijama i građevinama iz tog doba pronalazimo cijele ptičije dvorce (kuş sarayı). Ptičija gnijezda najprije su građena u obliku minijaturnih kuća sa svim elementima kuća sličnih onima u kojim su živjeli sultanovi podanici. Sve je bilo na svom mjestu: prozori, vrata, hodnici, dimnjaci… Upravo su zbog toga ta gnijezda i nazivana kućom za ptice (kuş evi) i postavljana su na vanjskim zidovima džamija, medresa, hanikaha, mesdžida i tekija, ali i na zidovima privatnih kuća. S vremenom je arhitektura tih minijaturnih kuća toliko napredovala, a njihove dimenzije povećane, da su na koncu nazivane ptičijim dvorima (kuş sarayı). Izrada i postavljanje ptičijih kuća i dvoraca širom Osmanskog carstva bilo je aktuelno od 15. do 19. stoljeća. Među najpoznatije ptičije dvorce ubraja se onaj na zidu džamije Sultan Valide u Istanbulu, sagrađene 1571. godine.
I, zaista, koliko jedan specifičan obilazak naslijeđa jednog moćnog carstva vođenog slovom Časne knjige i mudrošću posljednjeg Božijeg poslanika (a.s.) može pomoći onom koji obilazi da se suoči s nekim od itekako aktuelnih pitanja u današnjem dobu; pitanja potaknutih vijestima koje preplavljuju naslovnice printanih i udarne termine elektronskih medija. O društvenim mrežama da i ne govorimo. Jedno od tih pitanja jeste: Kako je moguće da iko može i pomisliti da ljudi koji tako brižno skrbe za svoje siromašne i za ptice mogu biti optuženi za terorizam, a njihova vjera koja ih je i potaknula na tu brižnost oskrnavljena tvrdnjom da je radikalna i kakva sve ne?!
