“Politička nesigurnost prešla je Rajnu”, izjavio je francuski akademik i savjetnik Emmanuela Macrona Jean Pisani-Ferry. New York Times, koji je polagao nadu u kancelarku Angelu Merkel kao novu “čelnicu slobodnog svijeta”, upozorio je da propast koalicionih pregovora u Njemačkoj “sluti period ozbiljne nesigurnosti za cijelu Evropu i Zapad.”
Zaista, Njemačka se suočava s izazovom prihvatanja rascjepkanijeg pejzaža političkih stranaka. No, ovo nisu nužno loše vijesti za ostatak Evrope.
Ovo nije velika kriza
Kako kaže njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, trenutni politički limb “bez presedana” je u poslijeratnoj njemačkoj historiji. Nikada ranije nisu propali pregovori o koaliciji bez jasne, alternativne upravljačke većine na vidiku.
No, važno je ne dramatizovati ovu situaciju pretjerano. Ovo nije prava politička kriza. Njemačka ima prijelaznu vladu, koja je trenutno dovoljna. A politička gravitacija može privući Socijaldemokratsku stranku Njemačke u novu koaliciju s Merkelinom Kršćansko-demokratskom unijom (CDU) bez nesigurnosti novih izbora. Ili bi Njemačka mogla eksperimentisati s manjinskom vladom koja bi bila manje stabilna, ali ne nužno inherentno nestabilna.
Ali, to nije ustavna kriza. Naprotiv: to je ugrađeni, korektivni mehanizam protiv raspuštanja parlamenta i sazivanja vanrednih izbora i snažne uloge predsjednika u takvoj situaciji, koji vodi pregovore po planu. Po mnogočemu trenutni limb rezultat je situacije da su Nijemci izabrali parlament od sedam stranaka, što zahtijeva da se stranke kreću po netestiranoj i nepoznatoj teritoriji, u pogledu konfiguracija koalicije po tradicionalnim ideološkim linijama.
Ove nove koalicije već se testiraju na podnacionalnom nivou. Na nacionalnom nivou one su prirodno teže jer je veći ulog.
Osim toga, prisutan je i faktor same Merkel: tokom njene 12-godišnje vladavine nijedan koalicijski partner nije izašao snažniji iz koalicije s kancelarkom. Stoga ne čudi što su i FDP, orijentisan ka biznisu, i SPD traumatizovani dramatičnim izbornim porazima koji su uslijedili nakon saveza s Merkel i veoma su oprezni kad je u pitanju ulazak u novu koaliciju s njom.
Ali, ovo stanje ponovno će se normalizovati u Njemačkoj nakon odlaska Merkel. Prijelazna njemačka politika vjerovatno će biti nestalnija, ali bez padanja na nivo Italije i brzog uzastopnog smjenjivanja nestabilnih vlada.
Veća je opasnost da kompromisi neophodni da se oforme vladajuće koalicije u iscjepkanijem stranačkom sistemu neće voditi ka nužnim reformama koje Njemačka mora preduzeti u vrijeme digitalne transformacije njemačke industrijske osnove, konkurencije iz SAD-a i Kine, kao i demografskih opterećenja za njene socijalne sisteme.
Kratkoročno gledano, Merkel bi mogla izaći snažnija i biti “čvrsta” stijena za koju se drugi mogu zakačiti u vrijeme političke nesigurnosti.
Veliki gubitak
U isto vrijeme trenutna situacija daje ostatku Evrope priliku da se pripremi za Njemačku nakon Merkel, koja će, najkasnije za četiri godine, postati stvarnost. I dok brojni strani posmatrači (posebno oni koji sentimentalno vjeruju u Merkelinu sposobnost da predvodi “slobodni svijet”) nemaju sposobnost i spremnost zamisliti takav svijet, ovo ne moraju biti loše vijesti za ostatak Evrope.
Bez sumnje, uzimajući u obzir njeno iskustvo i status menadžerice u kriznim situacijama, njen odlazak jest veliki gubitak. Tokom krize u Ukrajini njen politički stav i sposobnost da premosti jaz između Putinovih protivnika i liberalnijih sila unutar EU-a bili su ključni za rješavanje te situacije. To je omogućilo Evropi da odigra ključnu ulogu u toj krizi.
No, Merkelina sposobnost da posreduje i vodi ka kompromisima unutar EU-a ozbiljno je kompromitovana njenim stavom u vezi s izbjegličkom politikom, kojim je razbjesnila veliki broj stanovnika istočne Evrope, i njenom ortodoksnom politikom eurozone, koja je otuđila mnoge u južnoj Evropi.
Osim toga, nakon dolaska na vlast francuskog predsjednika Emmanuela Macrona sada postoji jasan alternativni čelnik unutar EU-a koji može zamijeniti Merkel. To su dobre vijesti za Njemačku. Percepcija njemačke dominacije, koja je dijelom rezultat Merkeline dugovječnosti kao najiskusnije čelnice, nije donijela Njemačkoj mnogo dobra. Promjena koja vodi ka zajedničkom čelništvu s Francuskom dobra je za sve.
Nema mnogo razloga da se vjeruje da će Merkelin odlazak dovesti do drastične promjene vanjske politike. Vanjskopolitički prioriteti nove njemačke vlade vjerovatno će biti poprilično stabilni u vezi s ključnim pitanjima, kao što su Brexit, evropska sigurnost i odnos prema američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
Najveća vanjskopolitička greška koju bi nova njemačka vlada mogla napraviti bila bi da zatvori vrata Macronovim prijedlozima za reformisanje eurozone i Evropske unije. Jedine dvije stranke u Njemačkoj koje su jasno suprotstavljene Macronovim prijedlozima u vezi s eurozonom jesu desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) i FDP.
Nijedna druga stranka ne želi ući u koaliciju s AfD-om. Budući da je FDP izazvao kolaps posljednjih koalicijskih pregovora i da su male šanse da bude dio sljedeće koalicije, to znači da su male šanse i za formiranje nove vlade koja će se suprotstaviti Macronu.
To bi trebale biti veoma dobre vijesti za sve one koji brinu za budućnost eurozone i evropskog projekta. A svi koji paniče zbog Njemačke i Evrope nakon Merkel trebali bi duboko udahnuti i razmisliti još jednom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
