“Zašto zove mene, ne treba nam remi, nego pobjeda?”, hirovito je pitao Daniele de Rossi jednog od pomoćnika reprezentacije Italije koji ga je pozvao na zagrijavanje. “On treba ući, a ne ja”, bila je De Rossijeva poruka. Prstom je pokazivao na Lorenza Insignea. Ali, Giampiero Ventura je slanjem pomoćnika po pogrešnog čovjeka zaboravio da mu protiv Švedske na San Siru ne treba italijanski “catenaccio”, nego brazilski “joga bonito”. Na kraju ga je dočekala “apokalipsa”, jer je za Italijane vijest da su van Svjetskog prvenstva kao da su van svijeta.
Da, apokalipsa. Tako je čuvena Gazzeta dello Sport opisala neuspjeh u baražu, pad Italije i uzlet Švedske, spoj suza i znoja na natopljenom plavom dresu i rastrčane momke u žutim dresovima na terenu San Sira. Ili Giuzeppe Meazze. A neko, nedovoljno upućen reći će da to i nije isti stadion, jer ne zna da je to jedan stadion s dva različita imena. No, može se to oprostiti, jer zašto neko ne bi pomislio da su San Siro i Gizeppe Meazza nazivi za dva različita stadiona, umjesto za isti stadion, kad sinoć ionako ništa nije bilo isto, ništa nije bilo onako kako bi trebalo biti.
Italijani su čuvali loptu, napadali, pokušavali ubacivajući ofanzivno nastrojene igrače, one koji mogu biti opasnost, pri čemu su možda i najopasnijeg igrača Lorenza Insignea ostavili na klupi, a Šveđani su se životom braniili i odbranili.
Kad se to još desilo da nakon utakmice u kojoj ne prime gol Italijani ispadnu, pognute glave napuste teren? I kad se to još desilo da Šveđani nakon što ne postignu gol slave, idu dalje?
Žabari su uz sačuvanu mrežu, ne računajući one mečeve kada ih lutrija zvana penali vrati ili ostavi kod kuće tužne, skoro uvijek i kao valjda niko drugi prolazili dalje. Pa oni su na Mundijalu 1970. godine s 1:0 protiv Švedske, i s 0:0 protiv Izraela izborili četvrtfinale i dobacili do finala gdje su im presudili Pele i ostali Brazilci savladavši ih rezultatom 4:1. Oni su na Mundijalu 1994. godine u grupi u kojoj su im konkurencija bili Irska, Novreška i Meksiko sakupili samo četiri boda. I prošli dalje. I stigli do finala. I nakon 0:0 u tom finalu izgubili na penale od Brazila.
Ti “dosadni žabari” su na Mundijalu 1982. godine u grupi s Poljskom, Peruom i Kamerunom izbrojali čitava tri boda sakupljena u tri neriješene utakmice. I prošli su dalje. I došli do finala. I osvojili trofej savladavši Zapadnu Njemačku rezultatom 3:1.
Znala se, dakle, Italija provlačiti kao niko drugi i to više puta, svaki put na isti, svoj način, s malim kozmetičkim promjenama te stizati do finala najveće smotre svjetskog fudbala. Smotre koju je četiri puta osvojila. Smotre koju je u njenim prvim izdanjima 1930. i 1934. godine samo Italija i osvajala kao da je željela nagovijestiti kako su takvi tipovi takmičenja, baš kao i evropska prvenstva, i stvoreni da bi italijansko taktiziranje na kraju širilo osmijeh.
Dešavalo se, što je normalno i sasvim prirodno, da Italijani žestoko kiksaju na velikom takmičenju, kao na dva posljednja Mundijala na kojima su zapinjali u grupi. Ali, u međuvremenu Italijani su stizali do finala Eura 2012. u kojem su poraženi od Španije (4:0) i četvrtfinala Eura 2016. godine kada su tek nakon penala ispali od Njemačke, čisto pokazujući da ih nikada unaprijed ne smijete otpisati kakva god kriza i neuspjeh prethodili takmičenju na koje dolaze.
Samo što se dugo, baš dugo nije dešavalo da promaše Mundijal. Posljednji su promašili 1958. godine, a to danas i očevi jedva pamte.
Ništa nije bilo isto sinoć na San Siru ili Giuzeppe Meazzi. Niti su Italijani bili Italijani, niti su Šveđani bili Šveđani. Možda su samo nekako zamijenili uloge, one uloge koje kažu da jedni prolaze ne primajući golove, a da drugi jedva prolaze i onda kad postignu gol te skoro nikad ako ne postignu gol.
U tom haosu u kojem Italijani imaju 64 i 75 posto posjeda lopte, 337 i 712 upućenih pasova u jednom, odnosno u drugom meču, tužne muške suze su prolili Gianluigi Buffon i Daniele de Rossi, kapiteni Juventusa i Rome, legende koje su odigrale posljednje mečeve za Azzurre, legende koji više nikada nećemo vidjeti na velikom takmičenju.
Ode Gigi, što bi se reklo, a nije nas ni pitao. Ma nije se ni on pitao. Ko je mislio da neće doći do Rusije s rukavicama i u pratnji BBC-a (Bonuccija, Barzaglija i Chiellinija) i tamo u zagrljaju saigrača srčano otpjevati himnu “Fratelli d’Italia” (“Braćo Italije”) i na nekih 70 sekundi zaustaviti Zemlju, nego da će samo, ako bude htio, doći u gospodskom odijelu, kako smo i navikli od njega i njegove braće Italijana, i u pratnji pripadnice ljepšeg spola. Do prvenstva će s 40 godina na ramenima kao zvanično najbolji golman svijeta otputovati u penziju. O tempora, o mores.
Gigi se nije pitao puno toga u dvomeču protiv Švedske, svakako je jedini gol koji je primio u dvomeču, u porazu Italije u Švedskoj rezultatom 1:0, stigao nakon, za Šveđane, sretno odbijene lopte koju je uputio Jakob Johansson. Ali, puno se u svemu tome pitao selektor Ventura i oni koji su procijenili da on treba voditi Italiju na Mundijal. Taj trener koji u januaru puni 70 godina i koji je jedina odličja osvajao uvodeći klubove iz nižih rangova italijanskog fudbala u malo više rangove fudbala na čizmi sinoć se nakon meča izvinjavao naciji, ali takva izvinjenja neće prihvatiti ni oni koji nisu Italijani, oni, a nije ih malo, kojima je “Italija druga zemlja, pored one u kojoj su rođeni”, kako ju je 1905. godine opisao nobelovac Henrik Sjenkijevič.
Sada je kasno i čekati Venturina obrazloženja zašto je Italiju doveo u situaciju da treba “izaći iz svoje kože”, svim silama napadati i opet u 180 minuta protiv Švedske ne postići gol, zašto je veznjak Napolija Jorginho tek sinoć debitovao za Italiju, zašto je Manolo Gabbiadini igrao ispred Andree Belottija, Stephanea El-Sharaawyja i zbog čega je lucidni i energični Lorenzo Insigne u prvom meču igrao tek nešto više od 16 minuta, a sinoć ni minute. Čak je i De Rossi htio reći Venturi da Insigne mora na zagrijavanje i ući. Na kraju nisu ušli ni De Rossi, koji je poslan na zagrijavanje, ni Insigne.
Bila je Italija isuviše dobra da doleti do Rusije, ona je i s puno slabijim timovima od onog koji je sinoć bio dostupan pravila velike rezultate. Pa Antonio Conte je na Euru 2016. godine s veznim redom sačinjenim od Stefana Sturara, Marca Parola i Emanuelea Giaccherinija tek nakon penala ispao od prvaka svijeta Njemačke. Cesare Prandelli je na Euru 2012. godine do finala stigao s Mariom Balotellijem i Antoniom Cassanom u napadu. Zar ova današnja Italija nema bolje ili barem kvalitetom iste igrače? A kakve igrače ima, Italiji zapravo nije mnogo ni važno, jer Italija je uvijek Italija. Samo što je u ovom baražu nekim čudom nosila žute dresove.
