Kasswara* se pridružio oružanoj grupi Islamska država Irak i Levant kada je imao 14 godina.
“Mi smo bili grupa ‘čistača’. Čišćenje je značilo prerezati grkljan onima koji pripadaju drugoj strani i koji se kriju”, rekao je tinejdžer iz Raqqe u Siriji.
“Jednom muškarcu iz mog kraja [ISIL] je odsjekao glavu zbog mene. Ljudima su odsijecali ruke zbog mene.”
Od početka građanskog rata u Siriji oružane grupe koriste djecu vojnike u borbama. Vjeruje se da je ISIL regrutirao oko 2.000 djece. Nazivaju ih “ashbal al khilafa”, što u prevodu znači “lavlja mladunčad halifata”.
Jesu li opasnost u budućnosti?
Kasswara, koji sada ima 16 godina, pobjegao je nakon što su ga seksualno napali i trenutno živi u Grčkoj.
Kao i Kasswara, popriličan broj dječaka bivših vojnika ISIL-a pobjegao je u Evropu, gdje žive u anonimnosti. Uzimajući u obzir da ISIL ubrzano gubi uporište u Iraku i Siriji, sve veći broj djece vojnika morat će napustiti svoje pozicije, što izaziva zabrinutost, jer se mnogi pitaju hoće li oni predstavljati opasnost u budućnosti.
Mia Bloom je profesorica na Državnom univerzitetu Georgia i piše knjigu o djeci u “terorističkim” organizacijama. Ishmael Beah se kao tinejdžer borio u građanskom ratu u Sierra Leoneu 1990-ih i sada je autor i UNICEF-ov aktivista koji se bori za djecu pogođenu ratom.
Ovo su njihova razmišljanja na temu šta bi se trebalo desiti s dječacima bivšim vojnicima ISIL-a.
Mia Bloom: Mnogo tog zavisi od načina na koji su djeca postala uključena. Postoji čitav spektar – od namamljivanja, do direktne prisile.
Neka djeca u sirotištima i bolnicama u Siriji i Iraku su samo uzeta. Neke su predali roditelji. Neki su se pridružili ISIL-u, da bi njihove porodice mogle zadržati svoje kuće i bonove za hranu. Mi znamo da je ISIL koristio određene tehnike da privuče djecu. Organizirali su manifestacije i dijelili besplatne slatkiše.
‘Bio sam se navikao na rat’
Ili bi dječaci vojnici marširali ulicom u novim uniformama da bi im se druga djeca divila i poželjela biti poput njih. Ove organizacije su stvorile takvu atmosferu da izgleda da je rijetka i poželjna stvar biti dječak vojnik.
Djeca stranih boraca imali su drugi vid pristupa. Za takvu djecu čiji su maternji jezici engleski ili francuski postojale su različite škole.
Ishmael Beah: Ja nisam bio prisiljen da postanem vojnik kao dječak kao što neka druga djeca jesu. Okolnosti su me nagnale da odem u bazu vojske Sierra Leonea da se prijavim. Izgubio sam porodicu, dom i sve što sam poznavao kao dijete.
Vojska je bila najsigurnije mjesto za otići, da se zaštitiš od onog što se dešavalo u državi. U vojsci niste imali drugog izbora, morali ste se boriti. Morali ste se boriti za municiju, morali ste se boriti za hranu. Ubijanje je postalo kao disanje. Niste o tome ni razmišljali.
Nakon više od dvije godine, kada sam imao gotovo 16 godina, moj poručnik me predao UNICEF-u. Na početku, uopće nisam bio sretan. Bio sam se navikao na rat. Vojska je postala moja nova porodica. To je bilo sve što sam znao i što sam mislio da će moj život biti.
Bilo je potrebno izvjesno vrijeme da se to promijeni. Proveo sam osam mjeseci u centru za reintegraciju. Razlika je bila u tome što je osoblje koje je radilo u centru gledalo na nas kao na djecu, a ne kao na vojnike.
‘Možete se oporaviti, ali ne smijete samo sjediti’
Osim toga, dobio sam priliku da idem u školu i da od mene nešto bude. Otkrio sam da posjedujem inteligenciju, koju mogu koristiti za druge stvari, a ne samo za rat. Kasnije sam studirao političke nauke i radio mnogo stvari za koje nisam mislio da sam sposoban. To je formiralo okolinu u kojoj sam mogao kreirati nove uspomene da nadjačaju moju traumu.
Možete se vratiti iz rata i možete se oporaviti, ali ako samo sjedite po cijeli dan i ništa se u vašem životu ne dešava, rat će vas vjerovatno progoniti.
Zajednica je također bila uključena u našu reintegraciju. Oni su morali naučiti da ponovo vjeruju u nas. Dječak koji je bio vojnik često kreira očekivanje da ako je jednom bio nasilan, uvijek će biti nasilan.
Mia Bloom: Uvijek postoji rizik od vraćanja nasilnom ponašanju. To je tako i kod odraslih, i kod djece. Radili smo istraživanje u Pakistanu, u kojem su učestvovala djeca koja su bila uključena u djelovanje talibana.
Ova djeca su dostigla obrazovni nivo za svoju dob. Stručno su osposobljeni da bi mogli potražiti posao. I ponovo su prošli vjersko obrazovanje, jer je islam o kojem su ova djeca učila bio potpuno iskrivljen.
Zajednice su prihvatile ovu djecu i posvetile im mnogo pažnje. Ovaj pristup je bio uspješan i neka od djece ponovo su postala normalna. Dakle, postoji mogućnost sretnog kraja.
Dati priliku i drugoj djeci
Ako su članovi porodice također bili među talibanima, recidivizam je bio mnogo veći. To je dio gdje situacija s ISIL-om postaje problematična, jer su roditelji u velikom broju slučajeva svojevoljno predali djecu ISIL-u. To se posebno odnosi na strane borce, dakle one koji se vraćaju u Njemačku ili Francusku.
Ova djeca su, također, izložena većem riziku od vraćanja nasilnom ponašanju, zbog stigme koja se povezuje s ovom grupom. Sve i ako su vas roditelji odveli kada ste imali četiri godine, sve i ako ne podržavate ovu grupu, kada se vratite u evropski grad vi ćete biti doživljeni kao strani element, i to je veoma opasno. Odbacivanje bi ih moglo ponovo gurnuti preko ivice.
Ishmael Beah: Jedan od problema s kojim smo se suočili pri povratku u naše zajednice je taj što su ljudi znali da su nama bile date prilike koje oni nisu dobili.
U UNICEF-ovom centru smo imali tekuću vodu, a većina ljudi je nije imala. Imali smo dva obroka dnevno, a većina ljudi nije ni to imala. Tako da je mnogo ljudi pomislilo u sebi: ako se borite u ratu i ubijate ljude, doći će stranci i pružiti vam sve te mogućnosti.
Dok smo bili u centru za reintegraciju, zajednica nas je stalno napadala. Ljudi su bacali kamenje na našu zgradu i utrčavali su u naše prostorije kako bi počeli borbu noseći štapove i kamenje. Jasno je bilo da ta reakcija dolazi zbog osjećaja nepravde.
Zato vjerujem da je potrebno imati holistički pristup iscjeljivanju zajednice. Rat je utjecao i na dijete koje se nije borilo u ratu, pa tu djecu ne bi trebali tretirati drugačije.
Borac na ‘pravoj strani’
Mia Bloom: Mladi borci ISIL-a koji se vraćaju u Evropu stavljaju veliki teret na ove države. Imajte na umu da mnoge od ovih država već imaju probleme sa svojim muslimanskim zajednicama kada je u pitanju omogućavanje ovim zajednicama pristupa poslovima, obrazovanju i zdravstvenoj njezi.
Zamislite kako bi izopačeno bilo kada ljudi koji se nisu pridružili ISIL-u ne bi imali pristup dobrim programima, a borci kada se vrate dobiju sve ove resurse. To bi bila veoma apsurdna situacija.
Ishmael Beah: Pridružio sam se vojsci kada sam imao 13 godina. Kada ste dijete, vi nećete samo otići na liniju, uzeti pušku i pucati na drugog čovjeka. Moraju vam u određenoj mjeri isprati mozak da biste vjerovali da činite neko dobro.
Kada sam bio u vojsci, zaista sam vjerovao da se borim na pravoj strani. Moja porodica je bila ubijena i ja sam se borio da se to ne bi desilo drugoj djeci. To je privuklo neke od nas koji su izgubili sve. Željeli smo da neko plati za to što nam se desilo.
Sada, nakon rata, vidim da su ovaj narativ koristile sve grupe koje su regrutirale djecu i više u to ne vjerujem. Ali, da bih funkcionirao kao dijete u tom ludilu, morao sam vjerovati u nešto. Morao sam opravdati to što radim kako bih preživio.
Mia Bloom: Za neku djecu koja su se borila za ISIL mogli bismo reći da im je mozak ispran, ili da ponavljaju ono što im odrasli kažu. Ali, za one koji su imali 16 ili 17 godina kada su se pridružili, puno me je teže uvjeriti da je to bio razlog.
Suočavanje s velikom stigmom
Ja pravim razliku između djece koja su bila izložena nasilju i djece koja su učestvovala, odnosno koja su ubijala. Bit će puno više izazova pokušati njih reintegrirati. Svi su oni djeca i sve ih treba tretirati kao takve. Ali, ne možemo biti tako slijepi da pretpostavimo da su nevini samo zato što su djeca.
Ishmael Beah: Sve dok mi neko ne pokaže rat koji su sasvim samostalno počela djeca mlađa od 18 godina, ne mislim da treba suditi djeci, bivšim vojnicima.
Djeci koja dolaze iz ISIL-a bih rekao da će biti veoma teško. Morat će se suočiti s velikom stigmom. Trebali bi se pobrinuti da imaju snažnu mrežu podrške. Nije lako, potrajat će, ali je moguće.
* Ime je promijenjeno.
