„Assad je dobio rat”, izjavio je nedavno Charles Glass za Stratfor, poredeći sirijskog diktatora sa čikaškim gradonačelnikom koji je pobijedio na izborima nakon gušenja antiratnih protesta 1960-ih. U ovom poprilično bizarnom pokušaju da povuče historijsku paralelu, Glassu je promakla važna poenta: gradonačelnik Richard Daley nije imao stranu okupatorsku silu da mu pomaže održati ubilački režim protiv želja stanovnika Chicaga.
A Bashar al-Assad nema jednu, već dvije okupatorske sile na svojoj strani: Rusiju i Iran. I dok ove dvije sile vode njegove bitke na istoku i na jugu, Assad može glumiti navodnu stabilnost u Damasku, gdje otvaranje noćnih klubova impresionira Glassa.
I kada sve ovo završi, za razliku od Daleya, Assad neće imati dozvolu naroda da vlada; on jeste i bit će tiranin kojeg podržavaju strani okupatori.
Assadov rat
U 2012. i početkom 2013., Assadov režim brzo je gubio kontrolu nad ruralnim teritorijama širom države; broj dezertera u njegovoj vojsci među običnim vojnicima i oficirima rastao je vrtoglavom brzinom jer su mnogi odbili slijediti naredbe i pucati na nedužne demonstrante. U to vrijeme, ravnoteža moći na terenu izgledala je kao da ide u koristi Slobodne sirijske vojske i različitih islamističkih grupa, uz podršku zapadnjačkih i zaljevskih zemalja.
Tada su Iranci počeli dolaziti. Kada su Sirijci iz Damaska počeli izvještavati vidjevši ih da dolaze u autobusima 2013., optužili su ih da pretjeruju. Do 2015., bilo je jasno da se Iranci bore na Assadovoj strani i da im ne ide dobro. Tako je u julu 2015., Qassem Soleimani, prekršivši odredbu o zabrani putovanja, poslat u Moskvu.
Dva mjeseca kasnije, Rusija je započela svoju „samo zračnu“ „antiterorističku“ vojnu intervenciju bombardujući pozicije Slobodne sirijske vojske. Kada su opozicione snage izjavile da su zarobile i ubile ruskog vojnika krajem 2015., politički analitičari koje lično poznajem brzo su odbacili tvrdnje opozicije da je ruska intervencija otišla dalje od zračnih napada i da dostavlja oružje Assadovom režimu, tvrdeći da Rusija nikada ne bi rizikovala i svoje vojnike rasporedila na teren u Siriju.
Onda, kada su ruska i iranska vlada konačno počele priznavati da njihovi vojnici ginu u Siriji na bojnom polju, posmatrači i mediji više nisu mogli poricati da je okupacija daleko dublje ukorijenjena nego što su željeli priznati. Procjene iz 2015. pokazuju da je režimska snaga opala na nekih 80 000 vojnika. U 2016. godini, procjenjivalo se da iranskih boraca ima 70 000 (dok je Iran zapravo plaćao 250 000 boraca) a ruskih boraca je, prema procjenama, bilo između 4000 i 10 000, iako se govorilo da Moskva podržava nekoliko milicija povezanih sa režimom, kao vojnih jedinica.
Ove cifre su uznemiravajuće, ali postoje druga dva, alarmantnija trenda koji su se pojavili vezano za ruske i iranske vojnike u Siriji. Prvi je angažovanje marginaliziranih grupa u domovinama da se bore za njih u Siriji, kao što je iranska jedinica Fatimeyon, koja navodno broji oko 20 000 Afganistanaca (od kojih su neki prisiljeni da se bore inače im prijeti zatvor), i ruska vojna policija koja je poslala 1200 čečenskih i inguških „dobrovoljaca“.
Drugi trend će imati direktniji i dugoročniji utjecaj na društveno tkivo Sirije, povećavajući nepovjerenje među građanima i ugrožavajući ono što je ostalo od krhkih sirijskih veza. Dokumenti do kojih su nedavno došle sirijske opozicione novine pokazuju da se dopis ministarstva odbrane koji je cirkulisao u aprilu 2017. odnosi na 90 000 Sirijaca koji se bore za lokalne milicije kojima direktno upravlja Iran i koje se sastoje uglavnom od muslimana šiita iz civilne populacije, kao i dezertera iz sirijske arapske vojske.
Ovaj dopis, koji je navodno pokazan Assadu, daje preporuke kako bi trebalo tretirati članove ovih milicija i kako vođstvo približiti režimskoj vojsci. To izgleda kao beskoristan potez jer su te milicije sada odane Iranu, koji ih plaća dok ohrabruje njihovo učešće u borbi zasnovano isključivo na sektaštvu.
Drugim riječima, Assad ne kontroliše ono što se dešava na terenu u pogledu vojnog djelovanja.
Iranska i ruska ‘investicija’ u Siriji
Iran kaže da interveniše u Siriji kako bi podržao otpor protiv Izraela i zaštitio sirijski suverenitet, te kako bi sačuvao vlastitu egzistenciju. Rusija kaže da interveniše u Siriji kako bi se usprotivila zapadnjačkom imperijalizmu i borila protiv terorizma. Ali stvarnost je takva da njihove intervencije prerasle u okupaciju nisu sasvim idealistične, plemenite političke pozicije: obje ove države profitiraju politički i ekonomski od ovih intervencija.
Nakon što su ova tri aktera (Iran, Rusija i režim) razorili Halep krajem 2016., Assadov režim je dodijelio multimilionske ugovore iranskoj kompaniji Mabna da renovira električnu infrastrukturu u gradu. U 2014. i 2015., počeli su se pojavljivati izvještaji o iranskim trgovcima koji kupuju ne samo trgovine i biznise u Damasku i Homsu, već i obradivo zemljište i predjele oko vjerskih lokacija.
Politički i vjerski dobici također su značajni za Rusiju. Sporazum potpisan sa Assadovim režimom daje Rusiji kontrolu i pristup jedinoj njenoj pomorskoj luci (pomorskoj bazi Tartus) u Sredozemnom moru, kao i zračnoj bazi Hmaimim u Latakiji, u narednih 50 godina.
Nakon potpisivanja infrastrukturnih ugovora u vrijednosti od milijardu dolara sa Rusijom do aprila 2016., Assadov režim je nekoliko mjeseci kasnije, obećao Rusiji prioritet u dodjeljivanju ugovora o ponovnoj izgradnji infrastrukture u Siriji. Prema ruskoj publikaciji Fontanka, barem jedna ruska kompanija već je dobila ugovore koji joj daju 25 posto uloga u profitima od naftnih izvora, ukoliko pomogne da se oni oslobode i osiguraju.
Ali to nije sve. Rusija se sada smatra kontaktnom tačkom za sve stvari vezane za Siriju: čak i nacije koje su se usprotivile Assadu sada prate ruske signale za naredne korake u Siriji.
Jednostavnije rečeno, Assad nije izgubio kontrolu samo nad vojskom, već i nad ekonomijom.
Assad mora ići, ali moraju i Rusija i Iran
Nemoguće je razumjeti se sa Sirijcima (i Arapima, u tom pogledu) koji i dalje brane i podržavaju Assada i tvrde da je to zato što se on protivi Izraelu i izraelskoj okupaciji Palestine. Iz nekog razloga, ne vide činjenicu da Assad Siriji radi isto što je Izrael uradio Palestini, učinivši je zemljom u kojoj odlučuju Iran i Rusija i određuju budućnost Sirije.
Trenutno, Assada i dalje koriste i Iran i Rusija jer do sada ih on nije razočarao, on je stvarni primjer popularne arapske izreke: kažu mu da ide lijevo, on ode lijevo; kažu mu da ode desno, on ode desno.
Sve dok Assad nastavi biti poslušan tiranin, dajući im ugovore i dozvoljavajući im da kontrolišu ne samo svoje borce, već i veliki dio sirijskih boraca, Iran i Rusija mogu nastaviti provoditi svoj plan u Siriji.
A ako im, u nekom trenutku, Assad ne bude mogao ponuditi ove podsticaje, Rusija i Iran su kreirali atmosferu u kojoj im njegovo prisustvo nije potrebno da bi uzurpirali ono što je od Sirije ostalo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
