U godini u kojoj se Srbija plasirala na Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Rusiji, a Hrvatska svoju šansu da vidi Moskvu traži u baražu protiv uvijek neugodnih Grka, napunilo se ravno 30 godina od kada se jedna sjajna generacija momaka sa Balkana u dalekom Čileu popela na najviše postolje, a svjetske agencije objavile nevjerovatnu vijest: Jugoslavija je prvak svijeta!
Ova dva događaja, iako vremenski vrlo udaljena, zajednička su tema naše priče o tome kako su se fudbal i nogomet posvađali do te mjere da je poslije svega stradala i sama lopta odnosno igra koju sada ponovo pokušavaju pronaći novi akteri ove stare utakmice na Balkanu. Ali, krenimo redom.
Da li zbog činjenice da se radilo “samo” o juniorskim selekcijama ili nečem drugom, fantastičan uspjeh golobradih fudbalera u Čileu 1987. godine i u fudbalskom i u nogometnom dijelu bivše nam zajedničke zemlje dočekan je bez euforije iako su i fudbal i nogomet ovdje bili i ostali sport broj jedan.
Naime, stručna javnost, sami igrači i publika kao da su se uveliko pripremali za ono glavno, ono što će neminovno doći – osvajanje svjetske krune čim “Čileanci”, odnosno Prosinečki, Mijatović, Boban, Šuker, Brnović i ostali, za neku godinu odrastu…
Nažalost, svega tri godine kasnije, kada su “Čileanci” već počeli ulaziti u svoje zrelije fudbalske godine, počeo je i raspad zemlje koja je porodila prvake svijeta, a neodigrana utakmica u Maksimiru između Dinama i Crvene zvezde 1990. zbog velikih nereda pred početak i nezapamćenih tuča na terenu i tribinama, u kojima su učestvovali I navijači i fudbaleri i policija, postaće paradigma svega što je prethodilo na najrazličitijim nefudbalskim, a našlo ishodište i na pravim bojnim poljima.
Ali, šta je bilo sa “Čileancima” dok se zajednička država raspadala?
Zvezda pokorila Evropu, Hrvatska treća na svijetu
Najprije je beogradska Crvena zvezda u Bariju, godinu dana poslije krvavog maksimirskog popodneva, postala prvak Evrope i to na penale protiv marsejskog Olimpika poslije regularnih 0:0. Put do evropskog, a potom i svjetskog trona (pobjeda u Tokiju na Tojota kupu protiv čileanskog prvaka Kolo Kolo 3:0) prokrčili su “Čileanci” Prosinečki, uz Stojkovića i Savićevića i pravu legiju “stranaca” sa cijelog Balkana. Bio je to najveći uspjeh jugoslovenskog klupskog fudbala ikad. Zvezda sa “Čileancima” je zasjenila i legendarno finale Kupa evropskih prvaka iz 1966. koje je sjajna generacija Partizana izgubila od madridskog Reala 1:2.
Naredne 1992. godine Jugoslavija se lako, kao prva u svojoj grupi, plasirala na Evropsko prvenstvo u Švedskoj, treba li to ponoviti, sa svojim “Čilencima” na čelu. Ekipa je i otputovala u Štokholm, a onda se dogodilo ono što se do tada samo naslućivalo. Zbog osamostaljenja Slovenije i početka ratova u Hrvatskoj i BiH UEFA je odlučila da se reprezentaciji krnjave Jugoslavije zabrani nastup. Na turnir je kao zamjena pozvana Danska, drugoplasirana ekipa iz iste grupe, kojoj će na kraju pripasti prvo mjesto! Tako se prvi put dogodio nevjerovatan kuriozitet da tim koji nije ni prošao kvalifikacije osvoji najvažniji evropski pehar!
Bili smo Španija prije Španije! Koliko i kako danas Španci dominiraju svjetskim fudbalom, toliko i tako smo i mi onda bili superiorni u odnosu na ostatak svijeta – ocijeniće mnogo godina kasnije Mirko Jozić, koji je zajedno sa Mirsadom Fazlagićem selektirao i vodio mladu reprezentaciju do trijumfa u Čileu.
Nogometni dio bivše zajedničke reprezentacije, predvođen “Čileancima” Šukerom, Bobanom, Jarnijem i ostalima nastaviće da nastupa za Hrvatsku koja je u međuvremenu proglasila nezavisnost. Pod dirigentskom palicom Ćire Blaževića napraviće i svoj najveći korak ka vrhu svjetskog fudbala. Bilo je to 1998. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
Vatreni će osvojiti sjajno treće mjesto pobjedom nad Holandijom 2:1 nakon poraza istim rezultatom od domaćina Francuske, što će ih dovesti i na treću poziciju rang liste FIFA-e, dok će Davor Šuker kao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva potom osvojiti i “Zlatnu kopačku”. Poslije tog izvanredog uspjeha, čileanska generacija, koja sasvim zasluženo u svojoj zemlji nosi pridjev zlatna, seli se u legendu, a u analima će ostati zapisano da je Hrvatska od proglašenja nezavisnosti izostala sa samo jednog evropskog i jednog svjetskog prvenstva.
Nacionalizam na stadionu
Naša priča se na ovom mjestu vraća na nedavni završetak kvalifikacija za Mundijal u Rusiji 2018. godine poslije kojeg, bar za sada, nema ni natruha nagovještaja da će srbijanska i hrvatska (ukoliko prođe Grčku) reprezentacija krenuti putevima “Čileanaca”.
Iako se Srbija tek drugi put našla među najboljim selekcijama svijeta, prvi put je to bilo 2010. u Južnoj Africi, gdje i pored velikih očekivanja i pobjede protiv Njemačke 1:0 “Orlovi” nisu prošli grupnu fazu. U Beogradu je sve proteklo baš kao i 1987. godine bez prevelike euforije, a čini se i bez prevelikih očekivanja u skorijoj budućnosti. Zašto je to tako i da li se i šta može promijeniti?
U posljednjoj utakmici, u jednoj od lakših kvalifikacionih grupa, protiv ne baš pretjerano jake Gruzije (koja je uslijedila poslije poraza u Beču od ranije otpisane Austrije 2:3), trener Slavoljub Muslin i fudbaleri su na poluvremenu pri rezultatu 0:0 doživjeli prave salve zvižduka i uvreda i to ne zbog samog rezultata, nego najviše zbog toga što se ama baš niko na terenu nije propisno ni oznojio, a od one prilično borbene i efikasne ekipe s početka kvalifikacija skoro ništa nije ostalo. Izgledalo je kao da je Gruzina bilo više na svakom dijelu terena. Otuda su i protesti 40.000 gledalaca bili više nego opravdani.
Svečani su bili samo početak i kraj, a za tvrdnju da se nacionalno ili nacionalističko još nije iselilio sa stadiona pobrinuli su se i organizatori i publika. Policijski orkestar, koji će izvesti nacionalne himne, umarširao je pred publiku svirajući srpsku ratnu koračnicu “Marš na Drinu” koji je gledaoce podigao na noge. Bila je to jedna od dvije otpjevane navijačke pjesme, a druga je “Pukni zoro”. Ako izuzmemo poklike “Srbija, Srbija” najglasniji je bio onaj koji većina prihvata zdušno: “Ko ne skače taj je Šiptar”.
Sami Muslinovi izabranici bili su složni jedino prilikom pjevanja himne “Bože pravde” sa sve Ademom Ljajićem kojeg su raniji selektori odbijali da pozovu u državnu reprezentaciju upravo zbog odbijanja da pjeva himnu. Paradoksalno zvuči, ali je obavezno pjevanje himne bio jedan od važnijih kriterijuma za ulazak u reprezentaciju kao i neobavezno prekrštavanje fudbalera tokom utakmice kao da su usred kakve liturgije, a ne fudbalske utakmice. Ljajić se, sasvim očekivano, nije krstio.
Rezervista Prijović je ipak uspio da ugura loptu u mrežu za 1:0, plasman u Rusiju i veliki vatromet koji je počeo odmah posle posljednjeg sudijskog zvižduka.
Provjereni igrači
Ostala je duboka strijepnja zbog osnovnog utiska da nešto ne štima. Dok u Fudbalskom savezu Srbije trljaju ruke jer je već inkasirano 12,5 miliona dolara i to bez prodaje prava za TV prenose i drugih prihoda, Nogometni savez Hrvatske se istoj cifri može nadati ukoliko reprezentacija bude bolja u ukupnom skoru dvomeča sa Grčkom.
Zajedničko reprezentacijama dviju susjednih zemalja, koje danas u nogometu i fudbalu predvode kapiteni Luka Modrić i Vladimir Stojković jeste da još tragaju za pravom igrom koja će donijeti i rezultat i zadovoljiti publiku. Za sada, kako se čini, i jedni i drugi izbjegavaju da potpišu projekte sa naslovom “Potraga za novim Čileancima”, oslanjajući se na svoje provjerene legionare koji igraju u najjačim evropskim ligama.
Samo takav potez bi zasigurno trasirao povratak u svjetski vrh. Potvrđuje to i plasman Crvene zvezde i Parizana u grupnu fazu Lige Evrope, ali i pokazuje da fudbaleri imaju neizlječivu boljku. Spremni su da u punom ritmu odigraju samo jedno poluvrijeme. Drugo obično služi za čuvanje rezultata, što se osvetilo Crvenoj zvezdi u utakmici sezone protiv Arsenala koju su tobdžije sa Hajberija riješile u svoju korist 1:0.
To je ponovo otvorilo i pitanje malog broja jakih utakmica u slabašnim domaćim ligama koje i nisu prava baza za stvaranje i kaljenje novih asova. Možda je vrijeme da se uprkos svim rizicima ponovo razmisli o uvođenju zajedničke lige na Balkanu. Međusobni susreti klubova nekadašnje “velike četvorke”, Dinama, Hajduka, Crvene zvezde i Partizana, obogaćeni duelima sa Sarajevom, Željezničarom, Vojvodinom, Rijekom, Olimpijom, svakako bi omogućili rađanje nove generacije “Čileanaca”. I vratili loptu u centar igre i u fudbalskom i u nogometnom dijelu zemlje. Jer su, naravno, fudbal i nogomet sinonimi za istu igru.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
