Novinar Marinko Čulić govori o slučaju Agrokor i tome zašto ni Feral Tribune nije mogao ugroziti dobro umreženi sistem kakav je postojao u Hrvatskoj. Kaže da nije ostalo mnogo od one priče Franje Tuđmana o 200 bogataških obitelji, ali zato danas ima mnogo više sirotinje u Hrvatskoj. Čulić je 15 godina proveo u Feral Tribuneu, a danas je član redakcije Novosti.
RSE: Slučaj “Agrokor” otvara i pitanje kako su se pojedinci počeli bogatiti pod okriljem politike Franje Tuđmana 90-tih. Todorići, Kutle, Kerum, Sulić, Rajić… neki među njima od običnih vozača kamiona, instalatera centralnih grijanja do tajkuna. Politika je očito izabrala određene?
Čulić: Za to već imamo odgovor koji znamo jako dugo. To je jedan model privatizacije, a vjerojatno gori u Europi ne postoji, iako je konkurencija vrlo oštra, a koji nalikuje udruženom zločinačkom pothvatu. Naime, sve grane vlasti, od zakonodavne, koja je donijela zakone koji u biti ne mogu previše nauditi tajkunima, preko izvršne do sudske vlasti.
Ne zaboravite da u svim ključnim procesima u Hrvatskoj nema presude. Sve nam je to jasno već dva desetljeća, a sada se s “Agrokorom” potvrđuje kao nešto što je unaprijed isplanirano i zato mi miriše na udruženi zločinački pothvat.
RSE: Pored pljačke na visokoj razini odvijala se i ona na nižoj. Javna je tajna da su Zagrebom devedesetih hodali posebni batinaški odredi koji su otimali što se dalo oteti, posebno manja poduzeća, bilo je prijetnji smrću, a mnogi od “malih” su skončali u jadu i bijedi. Da li bi i taj dio priče sada mogao izaći u javnost?
Čulić: Mislim da neće. Ni jedan od sudskih procesa koji se odnosio na privredni kriminal nije imao neki epilog. Ili ljudi pobjegnu iz Hrvatske ili završe na sudu nakon bijega, pa se razno-raznim kerefekama u koje je uključena cijela sudska vlast, oni i dalje ostaju na slobodi. Prema tome, ne vjerujem da se tu mogu postići neki razultati ni na nižoj razini, jer je očito sve bilo dobro osmišljeno.
RSE: Društvena imovina se rasprodavala za jednu kunu s tvrdnjom da se prelazi iz jednog u drugi sistem, ali sve što se događalo nalikovalo je na prvobitnu akumulaciju kapitala.
Čulić: Od početka nije bilo namjere da se to spriječi. Doista su se poduzeća prodavala za kunu, pa da su se bar prodavala stručnim ljudima još i nekako, ali prodavala su se neznalicama koji nisu uspjeli sačuvati, ne samo djelatnost, nego ni radna mjesta ili bilo što drugo.
RSE: Još je strašnije što se privatizacija odvijala u ratnim godinama, gdje su mladići iz privatiziranih poduzeća odlazili na ratišta, a vraćali se a firme im više nisu postojale.
Čulić: Privatizacija počinje sa samim početkom rata i rat je poslužio kao maska da se provedu neke stvari koje bi inače teško prošle bez nekog odjeka. Možda se taj odjek i nije mogao očekivati jer su u tome sudjelovali praktički svi. Poslije je to postalo sistem, odnosno udruženi zločinački pothvat gdje su se i zakonodavna i izvršna i sudska vlast djelovale na istoj valnoj dužini. U početku rata se koristila ta otežana okolnost da se provede što se htjelo.
RSE: “Agrokor” je uveliko diktirao medijsku šutnju, jer bez oglasa mediji nisu mogli izdržati, uz i državne pritiske, naravno, rijetki su ipak pisali, poput Ferala. Da li je bilo efekta?
Čulić: To jest stvorilo neku vrstu uznemirenosti, ali cijeli je sistem bio uštiman tako da se može dopustiti jedan disonantna ton. U Srbiji je bilo u to vrijeme čak i više disonantnih tonova, ali je sistem, kao i u Hrvatskoj, bio tako dobro naštiman i zatvoren, da ga neki disonantni glasovi nisu mogli ugroziti. Tako ni Feral svojim tekstovima, pogotovo što je bio izoliran, nije mogao ugroziti sistem koji je bio tako dobro umrežen.
RSE: U posljednje vrijeme Ivica Todorić se blogom obraća javnosti. Naravno da je privatno vlasništvo neotuđivo, to nije sporno. No, pitanje je kako se do njega došlo, da li na pošten ili neki drugi način?
Čulić: Jasno je da se do njega nije došlo na pošten način. To je vidljivo i kod Kutle i kod Todorića koji su bili neka vrsta HDZ-ovih povlaštenih kapitalista. Oni koji su bili povlašteni brali su vrhnje, tako da od one priče o 200 bogataša koja se povezuje s Tuđmanom je malo ostalo, ali zato ima puno više sirotinje.
RSE: Todorić se hvalio da je zapošljavao 60.000 ljudi. Istina, neki su radili za pravu crkavicu. Uz to u Slavoniji su devastirana obiteljska gospodarstva, zahvaljujući i Todoriću, koji svojim nabavljačima nije plaćao. Ljudi su počeli odlaziti, prodaju se kuće u bescjenje i kao da taj dio Hrvatske pomalo odumire.
Čulić: Paradoks je da uz taj dio priče ide Todoriću dio zasluga. Oživio je neka poduzeća poput PIK-a Vrbovac, ali upravo to pokazuje bit te vrste kapitalizma gdje odabereš nekolicinu kapitalista i onda oni ovladaju ukupnim privrednim tokovima zemlje. Upravo iz Slavonije gdje je on stvorio nekakav agrarni kompleks, ljudi i najviše iseljavaju.
Pitanje je da li je takav kapitalizam namijenjen tome da ljudi dobro žive ili da samo dobro žive vlasnici velikih poduzeća. U Hrvatskoj se očito radi o ovom drugom.
Htio bih podsjetiti i na još nešto. Naime, tokom pristupnih pregovora s EU nikada nismo čuli da je Bruxelles imao nekih primjedbi na tajkunizaciju Hrvatske koja je u najvećoj mjeri bila uništavajući faktor ove države, koja u pravom smislu zapravo ne postoji. Naslućivali smo godinama, a sada se to sve jasno vidi.
