Istraživač Instituta za istoriju Češke akademije nauka i predavač balkanistike na Karlovom Univerzitetu u Pragu František Šistek kaže da je islamofobija, koja je izražena posljednjih godina u češkom društvu, počela još krajem 90-ih sa dolaskom izbjeglica sa Kosova, da bi ojačala nakon 11. septembra 2001. godine, a potom ušla u dramatičnu fazu sa izbjegličkom krizom 2015. i 2016.
U Pragu je početkom oktobra organizovan naučni skup o percepciji balkanskih muslimana u Centalnoj Evropi na kojem su učestvovali stručnjaci sa Balkana, ali i evropskih univerziteta.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Šistek objašnjava zašto je islam za Čehe gotovo fantomska religija, kako se percepcija o muslimanima vremenom mijenjala, zašto su po izbijanju rata 90-ih Česi širom otvorili vrata za bosanske izbjeglice, da bi 2017. godine na izbornim plakatima uz lica nasmijanih političara pisalo “ne islamu, ne teroristima”.
RSE: U Pragu je početkom oktobra održana konferencija “Centralna Evropa i balkanski muslimani: Odnosi i prikazivanje”. Organizator ste konferencije u ime Instituta za istoriju Češke akademije nauka. Šta je bio opredjeljujući faktor za odabir ove teme?
Šistek: Nekoliko je faktora. Prvo, već neko vrijeme se bavim slikama, prezentacijama i stereotipima Balkana, u okviru toga naravno i slikama muslimana i htio sam da idem dalje. Osim toga, imam kolegu Ladislava Latkya takođe iz Instituta za istoriju i on se bavi istorijom Bosne i Hercegovine i odnosima sa BiH. Tako da smo na naučnom nivou htjeli to da nastavimo.
Stoga smo okupili naučnike iz više zemlja Srednje Evrope i sa prostora Balkana, uglavnom bivše Jugoslavije. Razgovarali smo o odnosima Srednje Evrope sa balkanskim muslimanima i prezentacijama balkanskih muslimana, tamo negdje od osmansko-habzburških ratova, preko XIX vijeka, okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine, preko XX vijeka, sve do danas.
To je, možda, mnogo ambiciozno, ali činilo nam se da baš u ovom vremenu i trebamo ambiciozne i velike ideje.
RSE: Može li se napraviti poređenje ovog današnjeg i tog vremena? Kako Vam ta slika izgleda?
Šistek: Ima sličnosti, ali i velikih razlika. Na konferenciji je jedan veliki blok bio posvećen Bosni i Herecegovini i Sandžaku u vrijeme habzburške uprave, a drugi veliki blok je bio posvećen periodu nakon 1989. odnosno današnjim vremenima. Naravno u XIX vijeku je na ovom prostoru postojala relativno jaka Habzburška carevina i sve je bilo jednostvanije na prostoru Balkana.
Sada imamo više i posthabzburških i postsocijalističkih država i sve je to drugačije. I iako imamo veze i internet – manje se poznajemo. Ljudi su mnogo izolirani u ovim manjim nacionalnim državama i slabo se poznaju.
I baš je ova konferencija pokazala da ne bi trebalo da živimo u mitovima, bilo negativnim bilo pozitivnim. Uzmimo primjer okupacije BiH od strane Habzburške carevine na koju se gleda pomalo retrospektivno, šta su sve izgradili kada su došli. Možete li da zamislite Sarajevo bez ovih zgrada iz tog perioda?
Međutim, mi smo na konferenciji govorili i o tome da je sama okupacija 1878. godine bila krvava, da je to bila okupacija sa teškim borbama, stanovništvo se snažno opiralo u početku. Ali i tada je bilo nekih tolerantnih opservacija, poziva na toleranciju, ali i rigidnih i islamofobičnih ideja.
RSE: Naglašavate da je potrebno baviti se ovim temama sa stručnog stanovišta da bi se stereotipi i predrasude razbile. Zašto se, posebno u ovim vremenima, baš na taj način ove teme ne obrađuju, nego se o njima govori sa sasvim drugačijeg stanovišta?
Šistek: To je, naravno, složeno pitanje. Jedan dio društva nema vremena ili želje da čita debele knjige ili prosto ne želi sa tim da se bavi. Na kraju, nisu svi obrazovani i tolerantni. Sada se jednostavno isplati instrumentalizacija, poput “svi muslimani su teroristi”, “zašto praviti razliku to je suviše teško, svi su isti”.
To je, jednostavno, privlačno za ljude, da ne moraju da razmišljaju, to je baš onaj pravi stereotip, nešto kratko, neka mala ali jaka predstava koja ne mora odgovarati istini, ali se lako ponavlja i širi.
RSE: Ko je, prema Vašem mišljenju, najodgovorniji za širenje takvih stereotipa danas?
Šistek: Neću da imenujem pojedince iako bi mogli i to da probamo.Ukoliko bih govorio samo o Češkoj, koju ipak najbolje poznajem, kada uporedimo ovu situaciju sa 90-im godinama prošlog vijeka, onda mogu reći da je ipak tada postojalo i manje političkih snaga i manje medija koji bi iskorištavali i iskrivljavali ove teme i stvarali slike koje danas imamo, sliku o muslimanima uopšte, ali, naravno, i sliku o muslimanima sa Balkana, koji su ipak nešto manje poznati opštoj javnosti iako su nam oni najbliži geografski.
RSE: Kako biste ocijenili odnos Češke Republike danas prema muslimanima naravno, u svjetlu izbjegličke krize?
Šistek: Kao prvo treba istaknuti činjenicu da u Češkoj muslimana praktično nema, odnosno ima, nemamo na primjer, neke kvartove sa posebno izraženim brojem ljudi muslimanske vjeroispovijesti. Zato je islam pomalo fantomski sa gledišta nekog stanovnika Češke, možda ne Praga, ali nekog manjeg gradića ili sela.
Jednostavno, većina Čeha nije nikada bila u kontaktu sa muslimanima, njima je to nešto strano i Češka je etnički dosta homogena zemlja, a nakon Drugog svjetskog rata bila je dugo i zatvorena pa to još traje. Znači islam i muslimani postoje ne televiziji i na internetu, ali teško da će ih sresti tipičan Čeh u svom selu ili gradu.
RSE: Kako onda objašnjavate činjenicu da se u ovoj izbornoj kampanji u Češkoj na plakatima kao jedan od argumenata koristi, odnosno doslovice piše “ne islamu, ne teroristima”?
Šistek: Da, zato što je već nekoliko godina stvarana ovakva atmosfera, a to je u stvari počelo mnogo ranije, iako to nije bilo možda toliko primijetno, počelo je već nakon 11. septembra 2001. i tadašnje takozvane borbe protiv terorizma. Onda je sve dodatno pojačala izbjeglička kriza 2015. i 2016. godine.
Znači, ovo društvo već relativno veliki broj godina intenzivno dobija različite slike iz islamskog svijeta koje su uglavnom negativne.Iz više razloga.
RSE: Ali interesantno je da je u vrijeme krvavog raspada bivše Jugoslavije, Češka primila veći broj izbjeglica, zapravo najviše izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Bosanski muslimani su među njima bili najugroženija zajednica i prema njima su imali potpuno drugačiji odnos nego što danas imaju prema izbjeglicama.
Šistek: Da, pazite, u to vrijeme je zaista bilo najviše izbjeglica iz BiH i među njima najveći broj Bošnjaka, iako je naravno bilo i pripadnika drugih nacija, ali oni su ipak bili tretirani prije svega kao Jugosloveni. Postojala je ona ljubav prema Jugoslaviji, simpatija koja je postojala decenijama. Ljudima je bilo žao što se Jugoslavija raspala, nijesu to shvatali, a nijesu puno ni shvatali razlike ko je Hrvat, Srbin, Bošnjak. Oni su jednostvno bili tretirani kao nesrećni ljudi koje je zadesila loša sudbina i bili su primljeni sa dozom simpatija ili makar neutralno.
Iz našeg ugla bi danas bilo dovoljno da su neutralni kao što su bili u to vrijeme. Ali taj odnos prema izbeglicama se promijenio već 1999. godine, kada su nam, iako u manjem broju, došle izbjeglice sa Kosova, uglavnom Albanci i uglavnom islamske vjeroispovijesti i već tada je ona negativna perspektiva bila prisutnija.
Kao prvo, oni nijesu bili Sloveni za razliku od Bošnjaka, a kao drugo, već je bio počeo jačati taj neki anti-islamski diskurs. Ali sada je, što se tiče muslimana sa Bliskog istoka, situacija i dramatičnija.
RSE: Kako se danas gleda, ne samo u Češkoj nego u čitavom ovom dijelu Evrope, na balkanske muslimane? Da li jednako kao i na muslimane sa Bliskog istoka?
Šistek: Na žalost, veći broj ljudi u Češkoj nije svjestan činjenice da postoje balkanski muslimani i da se muslimani generalno razlikuju. Iako eksperti neprekino upozoravaju da je islam jedna velika religija i da ima velikih razlika između Indonezije i Maroka, Bosne i Hercegovine i Turske i tako redom. Ali taj današnji diskurs o islamu je, rekao bih globaliziran, jer se na islam gleda kao na jednu monolitnu pojavu i na muslimane koji su uvijek i svugdje isti bez obzira odakle dolaze.
Naravno, ima mnogo ljudi koji su putovali po Balkanu i koji imaju lična iskustva i to je, nadam se, jedna značajna manjina obrazovanih ljudi koji znaju razlike i znaju da su balkanski muslimani vrlo bliski nama i da islam kakav postoji na Balkanu nije strana religija.
RSE: Kao balkanist, sigurna sam da pratite i aktuelna dešavanja na Balkanu. Znate sigurnuo za ovu nedavnu kampanju koja je krenula od nekih hrvatskih zvaničnika, čak i sa najviših adresa. Naprimjer, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je ostala pri tvrdnji o hiljadama radikalnih islamista u Bosni i Hercegovini, čak i kad su službe sigurnosti njene zemlje rekle da nijesu tako mislile, a u ocjeni joj se pridružio i Vaš predsjednik Miloš Zeman.
Šistek: Kao prvo, Miloša Zemana ne treba shvatati preozbiljno. A sada odgovor na pitanje u vezi sa današnjom Hrvatskom. Naravno, tamo postoji jedna radikalizacija. Hrvatska je danas više nacionalistička nego što je bila prije nekih deset godina. Ali mislim da ovi pokušaji da se upozori na to da je Bosna i Hercegovina neko moguće leglo radikala i islamista, nije ništa novo. To je ista priča koju su koristili pojedini srpski nacionalisti 90-ih godina.
To je pokušaj da se iskoristi neka globalna priča i da se lokalizira u službi borbe dva nacionalizma, u ovom slučaju hrvatskog i bošnjačkog koji su pojačani. Uz to odnosi Hrvata i Bošnjaka nijesu najbolji posljednjih godina ni na nivou Bosne i Hercegovine.
Kad god mogu iskoristiti strah od radikalizma, oni to čine da bi pojačali svoje pozicije. Međutim, sve je to već viđeno 90-ih godina.
RSE: Dakle, mislite da to, i pored globalnih trendova i globalnog širenja islamofobije i anti-islamskog raspoloženja, nije toliko opasno?
Šistek: To samo jedan politički folklor koji ne treba shvatati preozbiljno.
RSE: Kao ni gospodina Zemana?
Šistek: Da!
