Oklijevanje da djeluje na Korejskom poluotoku, povlačenje pred Rusima u Siriji i nepoštivanje sporazuma s Iranom znakovi su slabljenja američke globalne moći.
Tenzije između SAD-a i Sjeverne Koreje narasle su nakon što je Pjongjang nedavno testirao projektile koji imaju kapacitet da nose nuklearne bojeve glave sve do kopnenog dijela SAD-a. Američka administracija poslala je jasnu poruku da je rat jedna od opcija koju ozbiljno razmatraju. Sjevernokorejski lider je na te prijetnje odgovorio novim testiranjem hidrogenske bombe i lansiranjem projektila koji su preletjeli japansko ostrvo.
Ovi događaji mogu se interpretirati kao očekivani slijed u odnosima između ove dvije zemlje tokom proteklih decenija, osim dva važna detalja koja su se desila u međuvremenu – Sjeverna Koreja uspjela je razviti sofisticiran raketni sistem u sklopu svog nuklearnog programa, a Amerika je dobila predsjednika koji je nepredvidiv i čiji su obrasci ponašanja u ovakvim izazovima nepoznati.
Polovinom oktobra, samo dan nakon što je američki ministar vanjskih poslova (Rex) Tillerson obznanio da ulaže velike napore kako bi se tenzije spustile, te da ima direktnu komunikaciju sa Pjongjangom, predsjednik SAD-a je putem svoje omiljene virtualne društvene mreže objavio da njegov šef diplomatije treba da “štedi energiju”, i “samo traći vrijeme pregovarajući sa Malim Raketašom” te da će Amerika “uraditi ono što se mora uraditi!” Trump se, povodom ove, potencijalno najveće globalne sigurnosne prijetnje od perioda Hladnog rata do danas, obratio naciji i cijelom svijetu putem Twittera, tokom pauze, dok je igrao golf u svom klubu u Bedminsteru.
Ukoliko zanemarimo nekonvencionalni način javne komunikacije predsjednika Trumpa, i dalje ostaje utisak da dva najviša američka državnika ne pristupaju ovom problemu na isti način i šalju disonantne poruke u veoma osjetljivom momentu. Čak bi se moglo reći da Trump svojim izjavama podriva nastojanja da se do rješenja proba doći diplomatskim putem. Neki analitičari idu tako daleko da to čak zovu “strategijom dobrog i lošeg policajca” ali ta teorija zvuči toliko neuvjerljivo, baš koliko i izjava Heather Nauert, glasnogovornice državnog sekretarijata i glavne savjetnice za medije Tillersona, koja je odmah nakon gorenavedene izjave Trumpa objavila vlastiti tweet, tvrdeći da Washington ne šalje kontradiktorne poruke sjevernokorejskom režimu i zemljama u regionu.
Iako Sjeverna Koreja danas predstavlja najveću sigurnosnu prijetnju na svijetu, ne samo zbog toga što bi mogli napasti susjedne zemlje oružjem za masovno uništavanje, već zato što bi tu tehnologiju, ili čak gotove nuklearne projektile, u budućnosti mogli prodavati terorističkim organizacijama, što predstavlja jednako veliku, ako ne i veću prijetnju sa stanovišta odbrane američkih interesa.
SAD neće vojno djelovati
Uprkos svemu tome, SAD gotovo sigurno neće vojno djelovati kako bi riješili sjevenokorejsku prijetnju, na način kao što su to ranije uradili na mnogim drugim mjestima u svijetu, i to iz sljedećih pet razloga:
– Kina ne želi rat na Korejskom poluostrvu, niti milione izbjeglica na svojoj teritoriji. Ne smije se zaboraviti da je jedini razlog miješanja Kine u Korejskom ratu bio taj što nisu htjeli imati američke trupe i vojne baze na svojoj granici. Sa geopolitičkog stanovišta, Kina posmatra Sjevernu Koreju kao tampon-zonu prema američkim regionalnim saveznicima, Japanu i Južnoj Koreji. Kina je potpisala Sporazum o međusobnoj pomoći i saradnji sa Sjevernom Korejom koji obje potpisnice obavezuje da pruže vojnu i drugu pomoć u slučaju vanjskog napada.
Ovaj sporazum je do sada dva puta produžavan i važi do 2021. godine. S druge strane, borbe na poluostrvu su prestale nakon što su, 27. jula 1953. godine, SAD i Kina potpisale mirovni sporazum kojeg su zvanično predložile UN. Ukoliko bi SAD prvi napalo Koreju, prekršio bi Sporazum sa Kinom. Ako se ovo uzme u obzir, prijetnje koje šalje američki predsjednik mogu se prije posmatrati kao pokušaji da se Kina stavi pod pritisak kako bi svojim uticajem smirila Kim Jong-una, tako da diplomatija i politika, uključujući sankcije, ostaju kao jedine realne alternative rješavanju ovog problema.
– Najveći američki saveznici u regionu, Južna Koreja i Japan, ne žele vojne provokacije sa američke strane, uzimajući u obzir s kim imaju posla u Pjongjangu. Ove dvije zemlje se nalaze u domašaju projektila Pjongjanga i prve bi platile zastrašujuću cijenu u slučaju američke vojne invazije, znajući da ih SAD ne može zaštiti od takvih napada, barem prvih 24 sata, što je dovoljno za katastrofu. Dakle, u slučaju američkog napada nije isključeno da bi Seul, Tokio ili čak neki veliki grad na američkoj teritoriji iskusio nuklearnu detonaciju, a indirektne radioaktivne posljedice osjetile bi mnoge druge države. Niko nije spreman platiti toliku cijenu za vojno uklanjanje režima u Pjonjangu. Niko.
– Za razliku od arapskih zemalja, gdje je Amerika vojno intervenirala kako bi spasila svijet od navodne prijetnje oružja za masovno uništavanje, Sjeverna Koreja ima takvo oružje i otvoreno prijeti njime prkoseći Americi. Pored toga, ima veliku armiju koja je djelomično naoružana kineskom i ruskom naprednom vojnom tehnologijom, što je, u kombinaciji sa visokom ideološkom motivacijom doktriniranih vojnika, čini veoma opasnom.
– Sjeverna Koreja nema energetske niti prirodne resurse koje posjeduju Sirija, Irak ili Afganistan. Čak i ako bi SAD uspio dobiti ovaj rat bez velikih posljedica, što je teško zamislivo, taj izuzetno skupi rat ne bi se mogao kompenzirati eksploatacijom sjevernokorejskih resursa kojih praktično nema.
– Na kraju, uzevši u obzir principe na kojima je zasnovan američki politički sistem, činjenica da većina Amerikanaca nije spremna dati svoju građansku podršku za rat sa Sjevernom Korejom takođe predstavlja odvraćajući faktor za predsjednika Trumpa.
Svijet se vraća na poziciju hladnoratovskih odnosa
Aktuelna američka administracija istovremeno prijeti da će raskinuti ugovor sa Iranom, kojim se ta zemlja obavezuje da će svoj nuklearni program razvijati isključivo za energetske, a nikako za vojne potrebe. Ukoliko Trump poništi ugovor, koji se smatra najvećim vanjskopolitičkim postignućem prethodne administracije, time će poslati veoma lošu poruku da SAD ne poštuje svoje međunarodne obaveze i da će “pokazivati mišiće” samo tamo gdje to može.
U ovom slučaju to će biti iranski režim koji je pružio ruku Sjedinjenim Državama kako bi osigurao regionalnu i svjetsku stabilnost, dok će otvorene prijetnje nuklearnim arsenalom sjevernokorejskog režima biti ignorirane. Tolika nekonzistentnost vlastite vanjske politike i vrijednosti koje SAD želi promovirati u svijetu mogla bi pojesti posljednje ostatke američkog kredibiliteta na međunarodnom planu, koji se nikada nije u potpunosti oporavio od besmislene invazije na Irak, ostavljajući rastureno iračko društvo kao dugoročni izvor nestabilnosti u Bliskom istoku.
Podsjetimo da je SAD tada vojno djelovao kako bi svijet spasio od oružja za masovno uništavanje kojeg nije bilo. Danas čitav svijet zna da Sjeverna Koreja ima upravo takvo oružje kojim otvoreno prijeti američkim saveznicima, ali se ona vrlo vjerovatno neće suočiti sa američkom vojnom invazijom, već sa ekonomskim sankcijama. Ukoliko Kina, čiji se ekonomski i vojno-tehnički potencijali približavaju američkim, preuzme odlučujući uticaj na Jugoistoku Azije, kao što je Rusija potisnula SAD u Siriji, promijenivši tako odnose i uticaj velikih sila u tom dijelu svijeta, nije pretjerano reći da SAD gubi primat svjetske supersile i da se vraća na poziciju (samo) jedne od svjetskih sila koja može projektirati svoju moć i uticaj samo na određenim geopolitičkim područjima.
Ovdje nema potrebe najavljivati uspostavu novog svjetskog poretka, jer sve dosadašnje hegemonije koje su objavljivale “kraj istorije” suočile su se sa činjenicom da je globalni poredak kontinuirana dinamička kategorija, ali je sigurno da svjedočimo nagloj promjeni odnosa i uticaja svjetskih sila.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
