Šta se to desilo prilikom posjete turskog predsjednika Taiba Erdogana Srbiji? Zašto je ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić, gostima iz Turske tokom svečanog prijema, zapjevao pjesmu na njihovom, turskom jeziku?! Iz kojeg razloga je predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, izjavio da je sultan Murat (Murad), koji je, po velikosrpskoj istoriji, navodno ubijen tokom kosovske bitke, bio veliki junak kome današnji Srbi ni skute odore ne bi mogli nositi?! Gdje se to u trenutku izgubi sva ona srpska mržnja i želja za zakašnjelom osvetom Turcima zbog koje su Bošnjaci doživili još jedan genocid u kontinuitetu? Kud se djedoše mitomanski junaci: car Lazar, braća Jugovići, Miloš Kobilić i izdajnik Vuk Branković? Kako je ovaj beogradski događaj preživio zločinac Ratko Mladić koji se hvalio u krvavoj Srebrenici 1995. godine, da je istu vratio srpskom narodu i konačno se osvetio Turcima? Ko ovaj politički „salto mortale“ može objasniti srbijanskoj javnosti? Niko osim Dobrice Ćosića koji je za života javno govorio da je Srbima, kroz istoriju, više koristila laž nego junaštvo!
Poznati po servilnosti, po kojoj Srbi (servi) i dobiše ime, Vučić i Dačić su, svojim političkim ekscesima, namjerno spriječili bilo kakvu priču o prošlosti, a i današnjici, jer Turcima oni lagati ne mogu. U stanbolskim defterima je sve zapisano. Turska je svojevremeno dozvolila nastanak države Srbije, a prije toga i naselila taj nomadski narod do krajnjih granica svoga carstva na Balkanu. Lazareva kćerka Olivera bila je četvrta supruga sultana Bajazida, Muradovog sina! Lazarov sin Stefan je zapamćen kao Bajazidov ratni saveznik i učesnik odlučujuće Nikipoljske bitke u kojoj su osmanlije pobijedile kršćane, a vodila se za evropsku prevlast. Za vrijeme osmanlijske vlasti, pravoslavlje je poslije islama, bilo druga državna vjera, a takozvana granica Dušanovog carstva, Karlovac, Karlobag, Virovitica je u stvari granica te muslimanske imperije. Usoljenu glavu ubijenog vođe srpskog ustanka, Karađorđa, sultanu u Portu je, kao znak pokornosti, svojevremeno poslao trgovac svinjama, nepismeni srbijanski „knjaz“ i turski vazal, Miloš Obrenović! U pomenutim stanbolskim defterima se navodni boj na Kosovu spominje kao manja usputna bitka, a smrt sultana Murada zapisano je da bi prirodna. O otimanju srpske dece i odvođenju u janjičare, takozvanom danku u krvi, nema ni riječi isto kao ni o begovskom prave bračne noći nad srpskim nevestama! Sve je to laž. A šta bi tek bilo da su Aleksandar i Ivica dozvolili da na red dođe pitanje o učešću Srbije u agresiji na Bosnu? Kako bi mogli opravdati svoju podršku Dodiku i danas u njegovoj guslarskoj politici mržnje? Predsjednik Srbije i njegov ministar vanjskih poslova su svoju državu, na pomenuti način, spasili velike političke bruke i uskraćivanja novih turskih investicija u njen razvoj. Bez imalo gađenja polizali su cipele ovoj, opet moćnoj, državi zarad nacionalnog interesa.
U Srbiji je narod zbunjen, a generatori srpskog šovinizma, SPC i SANU mudro šute. Nema saopštenja za javnost jer ono što čini politički vrh je njihova naredba i preporuka. Vremenom će se sve opravdati, pogotovo kada se ostvari državni ekonomski interes. Eto, kako dojučerašnji agresori u trenutku ponovo postadoše ponizni vazali i potvrdiše činjenicu da su Srbi zaista dobre sluge, a grozni gospodari!
