Kada nas je otac ostavio, na majku je palo breme veće nego što iko, osim jedne majke, može ponijeti. Njen heroizam je jedan od dokaza da je majčinska ljubav ultimativno osjećanje i snaga koja ruši sve prepreke.
Uspjela je, iako smo živjeli siromašno, da odgaji djecu koja su izrasla u poštene ljude i da razvije kod nas osjećaj za pravdu i pravičnost, ne dozvolivši da nas težak život učini lošim ljudima – kaže Dino Merlin na početku ispovijesti za „Blic”.
– Svojoj majci dugujem vječnu zahvalnost. Napisao sam joj pjesmu „Svila” na albumu „Burek”, kao mali znak moje zahvalnosti. Nisam htio da pesma bude tužna, jer je tuga za njom samo moja i znam da je ne mogu podijeliti sa drugima, kaže Dino.
Rastao sam kao ptica bez jednog krila. Ali, morao sam da naučim da letim sa jednim krilom. Sada kada sam ja otac, mnogo mi znači porodica baš zbog toga što sam bio dijete razvedenih roditelja. Kao mali nisam imao kompletnu porodicu i zato sada ovu svoju čuvam kao oči u glavi.
Edin Dervišhalidović alijas Dino Merlin rođen je 12. septembra 1962. godine u Sarajevu. Osnivač je grupe „Merlin“ (1983), kantautor i pjevač. Prvu ploču „Kokuzna vremena“ grupa „Merlin“ je izdala 1985. godine. Već 1986. bend je na solističkom koncertu napunio „Zetru“, što je bio veliki podvig i ovo je njegova životna priča.
Prva gitara se zvala „Vegas M“. Danima sam prolazio pored prodavnice u čijem je izlogu bila. Prislonio bih nos na izlog i zamaglio staklo gledajući tu gitaru. Bila je to sasvim obična gitara, ali za mene koji sam tada živeo u konfuznim vremenima, vremenima besparice, bila je nemoguća misija kupiti je. Moja mama nikad nije željela da postanem ovo što sam postao, pa nije dolazilo u obzir da mi pomogne da kupim svoj prvi instrument.
Sakupljao sam novac koji bih dobijao za Bajram i unosio sam ćumur komšijama po kraju, a ona je, kada je vidjela kako sam uporan, jednog Bajrama dodala preostali novac tako da sam konačno kupio tu „Vegas M“ gitaru. Bila je to jedna od mojih prvih pobjeda u životu. Tada sam rekao sebi, a i danas se toga pridržavam: sve možeš ukoliko dovoljno želiš.
Uzori su mi bili Goran Bregović i Zdravko Čolić. Oni su bili moji stvarni idoli i sanjao sam da budem kao oni. Deset, dvanaest godina bio sam mlađi od njih. Obojica su me zavoljeli i jednom su riješili da dođu kod mene na Bajram. Bila je to velika čast, seli su u dnevni boravak, a ja sam gledao u njih ko u televiziju.
Sjećam se, ulazi mama, a ja kažem: „Mama, vidi ko nam je došao, da te upoznam: Brega i Čola.” A mama me pogleda i kaže: „Šejtani, ko i ti!” Njoj šou-biznis ništa nije predstavljao i do pred kraj svog života je očekivala da počnem da se bavim nečim ozbiljnijim.
Grupa se prvo zvala Dino, a meni je to djelovalo pomalo neskromno. Bio je neki dernek na kom smo i izvlačili imena iz onog mog cilindra. Bilo je tu oko pedesetak imena. Jedna cura, sjećam se Davorka se zvala, izvukla je cjeduljicu na kojoj je pisalo Merlin, i ja sam rekao: „E, to će biti ime grupe!”
Od 1991. započinje solo karijeru. Jedan je od najpopularnijih kantautora na Balkanu. Oženjen je Amelom, s kojom ima dvoje djece: Naidu i Hamzu.
Radio sam u fabrici. Plata je trajala do 20. u mjesecu, a preostalih deset dana, do prvog, preživljavali smo zahvaljujući kućnim čarolijama moje supruge. Nakon iskustva teškog rada u fabričkoj trećoj smjeni, smatrao sam da je strašno provesti čitav život na taj način. To je bila iskra koja je inicirala moju karijeru.
Imao sam 21 godinu kada sam se vjenčao. Bio sam mlad, ali zreo za velike priče kakva je brak. Iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna umorna i iscrpljena žena. Ali srećom, Amela to još uvijek nije. Amela mi je, uz djecu, sve. Još me s podjednakom lakoćom može učiniti i srećnim i nesrećnim: srećan sam jer je tu sa mnom, a nesretnim me zna učiniti kad mi napomene da sam ja za nju uvijek samo Dino, ali ne i Merlin.
Moja djeca su izvor moje velike sreće jer izrastaju u ozbiljne i zrele osobe, koje misle svojom glavom i ne rastu u mojoj senci, već pod svojim vlastitim nebom, sa svojim snovima i svojim životima. Moja supruga je za to najzaslužnija, a ja sam zbog silnih obaveza i posla kojim se bavim uvijek bio više statista i samo sam pomagao svojoj supruzi da odigra glavnu ulogu u tom filmu.
Menadžer, basista i klavijaturista „Merlina” poginuli su u ratu. Rat nas je sve učinio siromašnijima za mnoge drage ljude koje smo zauvijek izgubili, i ja nisam nikakav izuzetak. Žena i djeca pokušali su da pobjegnu iz rata u konvoju, ali su na Ilidži bili zarobljeni. Drama koju je preživjela moja porodica je ipak imala sretan završetak, tako da se na kraju možemo smatrati sretnicima.
Mrkes je u knjizi „Živjeti da bi se pripovijedalo” rekao: „Ako možeš živjeti bez pisanja, nemoj pisati.” Upravo tako. Ta vrsta pristupa je nužna da bi to šta radite bilo kvalitetno i smisleno. Takav pristup je garant iskrenosti jer je stvaranje nasušna potreba bez koje čovjek ne bi bio to što jeste. U mom slučaju pisanje pjesama je proces koji nikada ne prestaje, piše blic.rs.
